DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Svetkovina Krista Kralja
TRIDESET I ČETVRTA NEDJELJA – SVETKOVINA KRISTA KRALJA
Ez 34, 11-12. 15-17; 1 Kor 15, 20-26. 28; Mt 25, 31-36
„Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od
ove moje najmanje braće, meni učiniste“
(Mt 25, 40).
Svake godine na zadnju nedjelju crkvene godine Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja. U tu zadnje nedjelju uviru sva druga liturgijska slavlja. Ta je nedjelja cilj kojoj su usmjerena slavlja došašća i Božića, korizme i Uskrsa i sva druga slavlja Gospodnjih, marjanskih i svetačkih svetkovina i blagdana. Sva liturgijska slavlja po sebi su proslava Krista, Kralja ljudskih srdaca i cijeloga svemira, Gospodina i Gospodara, suca živih i mrtvih.
Sam pojam kralja u našu maštu doziva raskošno prijestolje, doziva bogatstva, gozbe, vlast, moć. No, sve je to daleko od Krista Kralja. Za njega kraljevati znači služiti. On je napustio svoje nebesko veličanstvo, svoje božansko dostojanstvo te postao jedan od nas, ponizivši samoga sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Sam za sebe reče da nije došao biti služen, nego služiti i život svoj dati za druge, za svoju braću i sestre. Krist će se na koncu vremena vratiti kao slavni kralj i sudac koji će suditi žive i mrtve. No, do tada je pred našim očima nazočan kao Raspeti. Ne samo ukoliko ga tako prikazuju raspela u našim domovima ili na javnim mjestima, nego prije svega ukoliko on sam, uvijek iznova, proživljava svoju muku u siromasima, bolesnima, gladnima i žednima, u nepravedno progonjenima ovoga svijeta. Raspeti nas poziva da ga ljubimo i utješimo olakšavajući patnje i trpljenja osoba koje susrećemo. Poziva nas da njega prepoznamo u njima. Da, za Krista Kralja kraljevati znači služiti. I nas, svoje sljedbenike, poziva da ga nasljedujemo. Za vrijeme Posljednje večere, nakon što je oprao noge učenicima, reče im: Primjer sam vam dao da i vi tako činite. O njegovom drugom dolasku njegovi će sljedbenici, dakle mi kršćani, biti suđeni baš po tome. Naime, bit ćemo suđeni prema tome jesu li i koliko su nasljedovali njegov primjer služenja. Drugim riječima, bit ćemo suđeni prema djelima ljubavi i služenja, osobito služenja onim najmanjima i najpotrebitijima. Njima, tima koji su znali služiti malenima ovoga svijeta, on će reći: Dođite blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta (Mt 35, 34). Znali ili ne znali oni su u siromasima ovoga svijeta služili njemu; njemu koji se svojevoljno učinio siromahom da nas obogati svojim božanskim bogatstvom. Služiti i ljubiti siromahe ovoga svijeta znači služiti i ljubiti samoga Krista, a to znači otvoriti vrata svoga srca za blagoslove i bogatstvo koje on donosi i koje nam želi udijeliti.
Gospodina Isus nas upozorava da je moguće i pasti na tom zadnjem i najvećem od svih životnih ispita pred kojim će se čovjek jednom neminovno naći. Moguće je čuti strašne riječi: Odlazite od mene prokleti u oganj vječni pripravljen đavlu i njegovim slugama (Mt 25, 41). Ti prokleti nisu oni koje bismo očekivali mi, kršćani i vjernici. Mi bismo možda među te proklete rado ubrojili naše vlastite obiteljske ili narodne neprijatelje ili možda ljude druge vjere ili čak nevjernike ili jednostavno one koji nam nisu dragi i simpatični. No, kriteriji Krista Kralja i Suca su drugačiji. On prokletima naziva one koji nisu znali ljubiti i služiti siromasima i potrebnima koje su susretali kroz svoj život. Prokleti su oni koji nisu imali milosrdno srce za prepoznati tuđu nevolju i bijedu. Prokleti su jer su živjeli bez ljubavi. Prokleti su jer nisu imali zrno vjere za prepoznati samoga Kralja Krista koji se krije u siromasima.
Krist Sudac nam otkriva one konačne, najvažnije kriterije naše bliskosti s njime. On ne govori o ispravnosti nauka, ne govori o količini izrečenih molitava, ne govori o teškom životnom putu i o teškim križevima koje smo možda strpljivo nosili, ne govori o hodočašćima koje smo činili. On jednostavno govori kako je ljubav prema gladnima, žednima, golima, bolesnima i zatvorenima temeljni i najvažniji kriterij naše bliskosti s njime. Kršćanstvo je, želi reći gospodin Isus, prvenstveno praksa, život, a ne nauk, ne skup vjerskih istina. Dakako da su istine bitne, dakako da na njima počiva praksa, ali bez prakse, bez konkretnih djela ljubavi koja su učinjena potrebitima i siromasima ovoga svijeta, kršćanstvo ostaje tek lijepa i prazna priča. To ne znači da se kršćanstvo može ili treba svesti na neki oblik uzvišenog humanizma. Nipošto! Jer nam upravo naše ljudsko iskustva svjedoči kako je teško istinski ljubiti bližnje, kako je teško od srca oprostiti, osobito kad je riječ o praštanju uvreda koje nam nanesu oni koji ljubimo, kako je teško okrenuti drugi obraz? Pravi, iskusni kršćani znaju da je to jedino moguće u zajedništvu života sa samim Kristom; da je to moguće jedino s Kristovom snagom u sebi, sa snagom koju nam daje njegov Duh Sveti. Kristopraksa koju su pozvani živjeti i svjedočiti svi Kristovi sljedbenici moguća je samo na temelju ispravnog razumijevanja Krista i njegove poruke. U biti riječ je o nerazdvojivoj povezanosti kršćanskog nauka i kršćanske prakse. Onaj tko se trudi živjeti kršćanstvo, ljubeći i služeći ljudima, sve dublje upoznaje samoga Krista i snagu njegova križa i uskrsnuća. I obrnuto: Onaj tko dublje upoznaje Krista po molitvi i sakramentalnom životu taj je spremniji na predanije služenje svojim bližnjima.
Pada mi na pamet primjer Majke Terezije, možda najveće svetice našeg vremena. Puno je puta izjavila da snagu za svoje neumorno služenje onim najbjednijima i najpotrebitijima crpi iz zajedništva života s Isusom koji je ona živjela i proživljavala na način da je svaki dan rano ujutro provodila dva sata u molitvi. U molitvi je od Krista dobivala snagu da tijekom dana njega samoga prepozna u siromasima, bolesnima i napuštenima. Da, potrebne su oči vjere za prepoznati Krista Kralja u siromasima, a vjera raste i jača u i po molitvi. Molimo Krista da u nama poraste vjera te da očima vjere u onim potrebnima na našem životnom putu prepoznamo skrivena njega, Krista, našeg Kralja i našeg budućeg suca.
Don Mladen Parlov
