Sluti se nova pljuska Haaškoga suda. Doduše, sudeći po šutnji kojom je popraćena u Hrvatskoj vijest da su haaški tužitelji zatražili 28 godina zatvora za četničkog vojvodu Vojislava Šešelja, rekli bismo da nas u svojoj ravnodušnosti ne diraju

više ni presude hrvatskim časnicima u Haagu, a kamoli nekom ekstravagantnom srpskom ratnom koljaču. Noseselj dragan prije će biti da je šutnja hrvatska psihološka reakcija na odavno pokopane naše iluzije u haašku pravdu, a ne posljedica činjenice da ne bismo i ovaj put imali što reći. Jer neizbježno se prisjećamo da su haaški tužitelji sličnu kaznu zatražili i za generala Gotovinu, točnije 27 godina, jednu manje nego Šešelju.

Gotovina je osuđen nepravomoćno na 24 godine zatvora. Osudili su ga na tri manje nego što su tužitelji tražili navodno zbog dostojanstvenog i čestitog držanja u sudnici. A kako se Šešelj drži u sudnici, pretvarajući čitav taj proces, suce, tužitelje i čitav sud u lakrdiju, bit će zanimljivo čuti kada mu budu izricali presudu i na temelju kojih će mu olakotnih okolnosti dati vjerojatno manju zatvorsku kaznu od one koje su zatražili tužitelji. To se, naravno, ne mora dogoditi, ali u najvećem broju haaških presuda suci izriču manje kazne od zatraženih. No čak ako se i dogodi da ga osude na svih 28 godina, to ne će biti manja farsa s obzirom da će se nametati usporedbe Gotovine i Markača s jedne i Šešelja s druge strane.

Farsa je sadržana već sada u odluci tužitelja da zatraže 28 godina za njega, jednu više nego za generala Gotovinu. Nju ne umanjuje činjenica da su optuženi za ponešto različita kaznena djela, pa navodno za Šešelja i nisu mogli tražiti više. Za opću percepciju haaške institucije u očima hrvatskoga naroda, koji se jako dobro sjeća i zna što je u ratu radio Šešelj, a što Gotovina, to je već sada novi dokaz sumraka pravde i nova provokacija. Kakav god bio konačni ishod suđenja četničkom vojvodi Šešelju koji je 90-ih bio ideološki i operativni predvodnik najcrnjeg nasilja nad Hrvatima u Hrvatskoj i Srbiji, bit će to zapravo novi sramotni prilog o ravnoteži krivnje, ravnoteži koja je loše skriveni motiv djelovanja Haaškoga suda.

Kad se Hrvatska odrekla Gotovine, prestala je biti država

Što se Hrvatske tiče, ona već godinama, pa i desetljećima dobiva samo ucjene, pljuske i uvrede. Presuda generalima Gotovini i Markaču bila je možda kulminacija tih uvreda, ali nikako i kraj. Uostalom, zar haaški tužitelj Serge Brammertz ne vrijeđa Hrvatsku i ovih dana kada poručuje u intervjuima hrvatskim medijima, prvo da su Gotovina i Markač zasluženo kažnjeni, a drugo da bi Hrvatska trebala razmisliti o tomu hoće li i ubuduće slaviti obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. Drugim riječima, glavni haaški tužitelj javno je poručio hrvatskimbramertz brijuni vlastima, ali prije svega nadređenim im

autoritetima u Bruxellesu, da bi s proslavom Oluje trebalo prestati. Nije bilo oštrih reakcija iz Hrvatske, nije bilo praktički nikakvih. Jedino je tim povodom priopćenje izdala Hvidra, ponešto suzdržano takav je prijedlog odbio ministar obrane Ante Kotromanović, ali njih ionako nitko ništa ne će pitati bude li se zaista o tomu raspravljalo na višim razinama. Sada više uopće nije isključeno da se i zabrani okupljanje 5. kolovoza u Kninu i da Hrvatska padne na najnižu i nezamislivu razinu gubitka dostojanstva i samopoštovanja. To čak nekako izgleda i fatalistički zakonito u procesu samoponižavanja kakvoga smo svjedoci zadnjih 15-ak godina, s obzirom da smo nijemo pristali na taj proces, proces u kojemu su izdali i ideale i povijest prvo oni koji su vladali, a onda i dobar dio domaće javnosti koja se dala izmanipulirati te je redovito omogućavala vladajućima takvu izdaju bez ikakvih političkih i kaznenih posljedica. Nedostatak samopoštovanja poznat je konstrukt ili fenomen u psihologiji, bilo kod pojedinaca ili zajednica, kao posljedica nedostatka samoprihvaćanja. Zrele države to ne dopuštaju sebi, a Hrvatska kao nezrela pristala je na tzv. zrcalni pojam o sebi, dakle na sliku koju su o njoj stvarali britansko-srpski-haaški krugovi. Pristajući na taj negativni efekt, Hrvatska se pomirila i sa svojom političkom disfunkcijom.

Danas još uvijek nacionalno samosvjesni Hrvati, uz to s izraženim senzibilitetom za povijesne činjenice i pravdu, mogu samo očajavati nad haaškim apsurdima, ali promijeniti ništa ne mogu. Mogu podići glas protiv sramotne nepravde, mogu objaviti ponegdje novinski članak, poslati ogorčeno pismo redakcijama koje ne će biti objavljeno, klerici mogu o tome govoriti u svojim propovijedima, pojedinci i udruge mogu održati tribinu, rjeđe prosvjedovati na ulici, i sve je to hvalevrijedno, makar bio glas vapijućeg u bespućima hrvatske zbiljnosti, sve je to znak da poštenje nije baš mrtvo slovo na papiru, ali se prvo mora priznati da je Hrvatska onoga trenutka kad se odrekla generala Gotovine, prestala biti država.

“Surađivali” smo tako da smo samo gubili, a apsolutno ništa dobili

Dugo sam u ponedjeljak razgovarao s jednim od najpoznatijih i najuglednijih Hrvata u zemlji i svijetu o tom kamenu podbajic seks kojim se već dugo savija i pod kojim se slomila hrvatska kralježnica. Upravo on mi je rekao da je Hrvatska odricanjem od generala Gotovina postala nedržava i sve što se kasnije događalo i još uvijek se događa samo su bolne manifestacije te činjenice. Ma, da su barem trgovali, nastavlja taj veliki naš čovjek, pa da su rekli – u redu, hoćete Gotovinu, može, ali dajte nam 20-ak vojnih aviona, par milijarda eura nepovratnog zajma ili što slično. No nisu pokušali ni s takvom nečasnom trgovinom, dali su ga – džabe. A da smo država, ne bismo ga dali ni za koju cijenu, ni za koje ustupke, ne samo zato što je nevin, nego ga ne bismo dali čak i da jest zločinac. Ni jedna se država ne odriče svojih ratnih pobjednika i osloboditelja.

Još davno kad je u vrijeme Račana i Mesića počeo progon generala Gotovine, jedan naš publicist mi je u slobodnom razgovoru rekao da bi on radije, u krajnjem, i ubio generala Gotovinu, ali ga ne bi dao Haaškome sudu. Odgovorio sam mu da mi je to grozomorno uopće i slušati i da prije tog ekstremnog rješenja Hrvatska, ako je država, ima bezbroj rješenja za generala: jednostavno ga ne izručiti pa neka živi slobodno u Hrvatskoj koja je dovoljno velika za svakoga pa i njega. Svi smo mi u tim trenucima pomalo naivno mislili da Hrvatska prolazi trenutačnu krizu identiteta koja će proći. No ta kriza traje do današnjeg dana s neizvjesnim završetkom. Jer Brammertz vrijeđa Hrvatsku ovih dana i navješćuje zabranu proslave Oluje, a premijer Zoran Milanović, predsjednik Ivo Josipović, predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor i ostali mirno šute, što znači da su sudbine generala Gotovine i Markača i haaške pljuske za njih odavno lanjski snjegovi te da će bez ikakvih moralnih prijepora u sebi pristati i na zabranu proslave Oluje ako i kad to od njih zatraže oni kojima su davno prodali dušu. Hrvatska očito nije dovršila svoj Armagedon, ona nije doduše izgubila rat, ali se teško može reći da je odnijela pobjedu i stekla slobodu jer da jest, ne bi osloboditelji bili u tamnicama i ne bi joj kao pobjedniku bila nametnuta sramota i poniženje poraženoga. Kamo nas sve to vodi, teško je predvidjeti jer politički mlinovi melju polako pa nam se može dogoditi ne samo da nam zabrane proslavu Oluje, nego i zabranu sjećanja na sve u što smo vjerovali, u što smo se kleli i na sve što smo u jednom povijesnom trenutku žrtvovali za ljepotu slobode.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save