IVAN MEŠTROVIĆ: Kako me život doveo do Biblije
Kako me život doveo do Biblije i opčinila želja da isklešem Raspeće – svjedočanstva Ivana Meštrovića
Veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović poznat je i kao hrvatski Michelangelo. No manje je poznato da je on bio i izvrstan pisac, a mnogi njegovi spisi su duhovne naravi te vrijedni čitanja i razmišljanja. Odlučili smo s vama podijeliti nekoliko njegovih misli za koje vjerujemo da mogu biti vrlo poticajne svim čitateljima
Danas ima sve više i više ljudi koji su došli do suda da je jedan od glavnih uzroka tragičnih događaja u nedavnoj prošlosti, kao i onih koji se nadvijaju nad horizontom činjenica da je moderni čovjek posve zaboravio veliko učenje Propovijedi na gori [Biblija, Matija 5.-7.]. Krivica za to nije samo na našem suvremenom despotizmu, već, nažalost, na dugom popisu nadarenih ljudi znanosti i umjetnosti koji nisu predvidjeli nagrizajuće komplikacije i rušilačke posljedice svojih doktrina. Ozračje nepovjerenja, tragično stanje čovjeka odrezanog od same osi koja drži i pokreće sve, imalo je posljedice na sva područja ljudske djelatnosti, uključujući i umjetnost, koja je u najznačajnijim razdobljima civilizacije djelovala zajedno s religijom – kao čimbenik koji oplemenjuje i produhovljuje ljudski život. Kršćanska civilizacija se u naše vrijeme nalazi zarobljena u smrtnoj borbi sa snagama sekularizacije u različitim oblicima i stupnjevima.
Mnogi ljudi ne uspijevaju shvatiti da kršćanstvo, boreći se za svoje principe, istovremeno brani i temelje demokratskog načina života: jer, koncept dostojanstva svakog čovjeka i jednakost svih ljudi stoji i ruši se zajedno s kršćanskim gledanjem da je čovjek stvoren na sliku Boga. Crkva je tako u prvim redovima borbe protiv pokolja ljudske slobode. Nešto ranije spomenuo sam svoje klesanje u drvu scene Raspeća. Komad drva iz kojeg sam isklesao Raspeće ima zanimljivu povijest koju bih želio podijeliti s vama. Bio sam u Švicarskoj, u Ženevi, kad me opčinila želja da isklešem Raspeće. Svaki raspoloživi hrast kupila je tvornica koja proizvodi kundake za puške, vjerojatno za obje zaraćene strane. Namučio sam se dok od tvornice nisam dobio nekoliko dasaka. Nisam mogao dobiti cijeli komad debla, budući da su svi bili izrezani.
Konačno sam otkrio jedno deblo koje nije bilo izrezano, propadalo je i stajalo je s korijenjem u zemlji, i smatralo se da nije dobro za puške jer drvo vjerojatno trune. Kad sam počeo raditi na njemu otkrio sam da je drvo čvrsto i puno. Drvosječa mi je redao da je deblo bilo uvezeno. Začudio sam se kad sam doznao da je došlo iz moje rodne države, Hrvatske. Isti komad drva bio je kasnije vraćen u Hrvatsku, preoblikovan u scenu Raspeća. Danas stoji tamo, u maloj kapeli, u zemlji u kojoj se Katolička crkva svakodnevno razapinje. Na čelu te patničke Crkve je kardinal Stepinac, moj sunarodnjak, moj dragi prijatelj, na kojeg sam, kao i svi Hrvati, ponosan. Siguran sam da naše osjećaje ne dijele samo katolici diljem svijeta, već i svi ljudi dobre volje posvuda po svijetu koji drže do slobode duha… Uzalud bezbožni i nemirni ljudi, koji danas proizvode oružja u nadi da će porobiti svijet, misle da je deblo hrvatskog stabla propalo. Nadživjet će i dulje trajati od sila zla u mojoj domovini i diljem cijelog svijeta. Onaj koji je savladao smrt, savladat će uništavanje Njegovog učenja.”
“Moj kasni rad naravno proizlazi iz ranog…On je pokušao biti izraz povijesti duše našeg naroda, duše koja je u svojoj srži općenita i ljudska…Odmah nakon Balkanskog Rata, i još više nakon Prvog svjetskog rata uvjerio sam se da su ideali jedne države premali…Sljedeći nit ovih ideja i osjećaja došao sam do Biblije. Osjećaj opće patnje čovjeka postao je snažniji od osjećaja patnje jednog naroda. Potreba da se nadvlada jedno konkretno zlo, naše zlo, proširila se u potrebu nadvladavanja zla općenito, gdjegod i štogod bilo… Najbolji način za borbu protiv zla je moliti se Bogu; borba za lijepo znači slaviti Njega.”
– “O mojoj umjetnosti” (Kolo, NY, 1924)
“Moja umjetnost izražena je u tvrdom drvetu i kamenu, ali umjetnost nije u drvetu ni u kamenu, ona je izvan vremena i prostora. Umjetnost je istodobno i pjesma i molitva.”
– “O mojoj umjetnosti”
“Vjerujem da će sunce izlaziti i grijati zemlju. Vjerujem da će žene rađati djecu i polja urod. Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju. Vjerujem da zli ljudi neće sprječavati dobre. Vjerujem da znanost neće uništiti, ali ni voditi spasenju čovječanstva. Ja vjerujem da napredak nije glavni pokretač svijeta i da burze, banke i granice neće donijeti slogu, bogatstvo ni pravdu…”
– Predgovor katalogu na izložbi u Zagrebu, 1932.
“Kao i sa drugim stvarima tako i umjetnost u našem stoljeću nije najgora, samo pati više nego u drugim stoljećima jer žudi za onim što nije i zamišlja da je ono što nije. Na primjer, u nijednom prijašnjem stoljeću nije bilo toliko napisano o individualnosti i originalnosti, a u gotovo nijednom stoljeću nije bilo manje individualnosti i originalnosti…”
– Predgovor Monografu, 1933.
Izvor: Bitno.net
