N. MILANOVIĆ: Mit, znanost i religija
“Veličanstvena je slika prirode. O kako je divno ono vedro nebo koje se poput kakva krova nadvilo nad našom glavom! Kad uvečer na njemu promatram blistave zvijezde koje svom točnošću kruže beskrajnim nebeskim svodom, moja se duša, puna zahvalnosti i oduševljenja, diže pred prijestoljem svoga Stvoritelja koji je izvor svih stvari. I ja pokušavam ta svoja čuvstva izraziti u notama, ali osjetim da sam nemoćan. Osjetim da nema smrtnika koji bi mogao notama, slikom ili perom izraziti ono što u blagoslovljenom času osjećam.” (Ludwig van Beethoven)
Zaista, dovoljan je jedan pogled na nebo iznad nas da poput Beethovena zadivljeni zastanemo pred veličanstvenim misterijem bezgraničnog svemirskog prostranstva koje nam se ukazuje. Čovjekova avantura potrage za dubljim smislom života i cjelokupnog stvorenja započela je već odavna. Mogli bismo kazati da se začela na početku procesa hominizacije (o ovome ćemo više kazati nekom drugom prigodom) jer svugdje gdje postoje tragovi o čovjeku, postoje i tragovi njegove religioznosti. Religioznost se, naravno, pojavljivala u različitim oblicima, no uvijek je pratila čovjeka.
Biće nade i čežnje
Čovjek je jedino biće svjesno sebe. Daleko je složenije i bitno drugačije od svih drugih bića. Biće je nade i čežnje, biće znatiželjno i otvoreno novim iskustvima. Zato se oduvijek pitao o izvorima i cilju, o datosti egzistencije i njezinom smislu. Nije se mogao zadovoljiti svakodnevnom borbom za preživljavanje i tek animalnim zadovoljavanjem nagona. Tražio je više i bolje. Na neki tajanstven način osjećao je da negdje “iza postavljene scene” postoji još nešto. I tragao je, a kako u svijetu oko sebe nije mogao pronaći zadovoljavajuće odgovore, morao ih je potražiti drugdje.
Pokušavajući pronaći odgovore na pitanja o podrijetlu svijeta i čovjeka, o životu i smrti, zdravlju i bolesti, sreći i nesreći, morao je iskoračiti iz okvira materijalnoga svijeta. Tako su, u vrijeme dok još nije postojala znanost, nastajale priče koje su pokušavale odgovoriti na navedena pitanja. Priče koje nisu znanstveno utemeljene, a koje daju odgovore na gornja (važna) pitanja, nazivamo mitovima. Drevne su kulture njima obilovale.
Tako, primjerice, stari babilonski mit o heroju Gilgamešu objašnjava zašto je čovjek smrtno biće. Gilgameš (povijest ga smješta negdje u godinu 2750. prije Krista, a mit o njemu nastao je oko 1700 godina kasnije) je pokušavao umaći smrti. Saznao je da se biljka koja će mu dati besmrtnost nalazi na dnu mora. Zavezao je teško kamenje za noge te zaronio u dubinu. Dohvatio je biljku i prerezao spone na nogama, a more ga izbacilo na površinu. Malo kasnije krenuo je u grad Uruk, gdje je namjeravao pojesti biljku i tako se vratiti u svoje mladenaštvo.
Na putu je zastao pored hladnog izvora da se okupa. Dok se kupao zmija mu ukrade biljku. Skidala je košuljicu dok je klizeći uzmicala. Vidjevši da je umakla Gilgameš gorko zaplaka. Besmrtnost očito nije bila namijenjena njemu.
‘Iz mitskog u znanstveno’
“Ovaj divni sklad sunca i planeta mogao je nastati jedino odlukom i moću premudroga i svemogućega Bića… Iz toga slijedi da je Bog živo, mudro i svemoguće Biće koje je uzvišenije od cijeloga svemira i u potpunoj mjeri savršeno. Jasno je da Bog nužno postoji; i radi te iste nužnosti postoji On posvuda i u sve vrijeme.” (Isaac Newton)
Mitsko razmišljanje vremenom je zamijenilo znanstveno. Postupnim razvojem znanosti čovjek je došao do brojnih zadivljujućih otkrića. Danas prilično dobro poznajemo svemir, a ni svijet atoma i molekula nije nam nepoznat. Neke donedavno neizlječive bolesti više nam nisu problem, a suvremeno okružje vrvi izumima koji čovjeku umnogome olakšavaju svakodnevicu.
Jedno vrijeme se činilo da će znanost rasvijetliti i najtamnije kutke svemira i ljudske svijesti, da će otkriti najveće zagonetke koje egzistencija postavlja pred čovjeka. Ipak, nakon dugog niza godina i brojnih iskustava, znanstvenici više ne rabe trijumfalističke izraze. Znanstveni optimizam je splasnuo, a znanstvenici su svjesni da tehnološki napredak krije u sebi i brojne opasnosti. Sjetimo se samo proizvodnje oružja za masovno uništavanje, kloniranja, bešćutnog zagađivanja okoliša, sprege profita i tehnologije koja onda ne pita za posljedice…
Znanost je riješila mnoge enigme, iznjedrila brojne korisne izume, omogućila je čovjeku da zajedri svemirom i da zaroni u tajnovite dubine mikrokozmosa. No, neki odgovori stalno joj izmiču. U tom se kontekstu prisjetimo pitanja o Velikom prasku, o nemogućnosti slučajnog nastanka života, svijesti i neizmjerno složenih organskih struktura, gdje je puki slučaj naprosto matematički isključen.
Brojna pitanja, vidimo, ostaju obavijena velom tajne. Što u te tajne dublje poniremo to nam se jasnije ukazuje lice Stvoriteljevo, lice koje se sakrilo na samom početku ljudske povijesti kad je čovjek nagrdio sebe kao sliku Božju. Bog nam se ipak želi očitovati pa se ukazuje na različite načine: ponekad maglovito i jedva prepoznatljivo, a drugi put posve jasnim izričajem.
Ispružena ruka Božja
A čovjek je, prožet milošću, stalno nastojao dohvatiti ispruženu ruku Božju, nastojao je stupiti u dijalog koji mu Bog iznova nudi. Put kojim se krećemo u tom pravcu nazivamo religija. Mogli bismo kazati da je ona vidljivo izraženo i organizirano štovanje Boga u nekoj zajednici koja ima svoja vjerovanja i obrede. No, uz ovo objektivističko, postoji i tumačenje koje drži da je religija subjektivan odnos čovjeka prema Bogu.
Tako, primjerice, Laktancije religiju tumači kao povezanost čovjeka s božanstvom, a sv. Augustin, prihvaćajući ovakav način razmišljanja, drži da je religiozan onaj čovjek koji je uvjeren da je ovisan o božanstvu. Njegova duša se pomiruje s Bogom od kojega se na neki način odijelila.
Uzevši u obzir da je religioznost, bez obzira na koji način čovjek razmišljao, oduvijek njegova bitna odrednica, i mi bismo naše razmatranje mogli završiti parafrazirajući sv. Augustina: čovjek se nalazi u religioznom odnosu s Bogom kad je svjestan svoje nesavršenosti, ograničenosti i posvemašnje ovisnosti o svemogućem i savršenom Stvoritelju.
Nikola Milanović
