KAKO RADMANOVIZIJA PROVODI UNUTARNJU AGRESIJU
Unutarnja agresija: radmanovizija i opet krivotvori sliku ‘grotesknog’ i ‘pokvarenog’ dalmatinskog zaleđa!
Cijela priča oko tv-nizanke “Glas naroda” od 18 nastavaka (pet ili šest cjelovečernjih filmova) scenarista Sviličića i redatelja Žerkovića: pravi primitivci nisu u malin mistima dalmatinskog zaleđa, već negdje drugdje – recimo, u našoj dičnoj i vrloj Metropoli, koja misli da je “pripametna”, da joj pripadaju sve privilegije pa i ta da sa svojim pričama u udarnim terminima nezasluženo ulazi u naše domove, a zapravo srozava već davno dosegnute kriterije u svim poslovima, pa i u ovim televizijskim, koji su od posebne važnosti za nacionalnu kulturu
Unutrašnja agresija protiv hrvatske države, koja se provodi od njenog nastanka, a osobito nakon 3. siječnja 2000. godine, stjecajem naizgled jasnih, ali u biti ipak neshvatljivih okolnosti, osobito zdušno provodi se u cjelini kulture pa tako i u oblasti “pokretnih slika”, filma i televizije. Metoda ili, bolje, izgovor kojom se ta agresija provodi je inače poželjna društvena kritika, koja je prirodan umjetnički postupak. Ona se pak na djelu u pravilu pretvara u “umjetničko” stvaranje odurnih stereotipa o raznim dijelovima hrvatskog naroda, posebno onih koje vladajući lijevo-liberalni kulturnjaci smatraju desnima, dakle, “politički neispravnima”: jednom su to hercegovački šefovi samoposluga koji ne daju disati jadnim purgerskim blagajnicama, drugi put okrutni lički “ćaće” koji se sjekirama obračunavaju s ljubavnicima odmetnutih urbaniziranih kćeri…
Ipak, u posljednje vrijeme najviše su na meti primitivni i gramzivi “vlaji”, što je pogrdan, ali u vladajućim oligarhijskim medijima i kulturi “ozakonjeni” rasistički naziv za Hrvate iz dalmatinskog zaleđa. Malobrojni, ali ostrašćeni mjesni autonomaši i dio puno brojnijih orjunaša zovu ih, prema stoljetnom talijanaškom naslijeđu “tešte kvadrate” (“četvrtaste glave”).
Humor ostaje u pukim pokušajima
Najnoviji prilog toj dugoj ocrniteljskoj sagi je televizijska nizanka u 18 polusatnih nastavaka “Glas naroda” – što je ekvivalent od pet-šest cjelovečernjih igranih filmova – scenarista Ognjena Sviličića i redatelja Dražena Žarkovića, koja se emitira u udarnom terminu prvog programa HTV-a iza televizijskog dnevnika (inače najavljena je kao “humoristička”, čega ima samo u pokušajima). Dosad se odvrtjela polovina predviđenih nastavaka. “Glas naroda” sniman je u Vrlici, prelijepom mjestu blizu izvora Cetine i postojbini jednog od najvećih hrvatskih dramatičara i kozmopolita Milana Begovića, pa se to mjesto u lokalnom tisku počelo spontano vezivati i s tom Sviličićevom i Žarkovićevom pričom.
Riječ je, naime, o dogodovštinama i burgijanju malomišćanskog načelnika, njegove obitelji, suradnika i raznih “dođoša” sa strane, koji kradu, lažu i kurvaju se, pri čemu svaku pozitivnu osobinu likova treba tražiti povećalom. S obzirom da je riječ o razmjerno zamašnom poduhvatu iz možda najdelikatnijeg, najzahtjevnijeg i za nacionalnu kulturu iznimno važnog dijela televizijske proizvodnje – izvornog igranog programa – čovjek bi očekivao vrhunska mjerila i u izboru i u izvedbi, ali ishod je bijedan. Hrvatima, očito, i u ovome dijelu zloglasne radmanovizije jednostavno nije suđeno da za svoj pretplatnički novac dobiju odgovarajuću uslugu. Mala je utjeha što je slično i na domaćim/stranim televizijama s nacionalnom koncesijom, u kojima se obveza snimanja vlastitog igranog programa ispunjava nevjerojatnim “izvanzemaljskim” sapunicama, sasvim nedostojnim ipak pristojne baštine hrvatske televizijske dramaturgije.
Koliko smo mogli uočiti, ovi uradci nisu imali većih kritičkih odjeka, a i ono što je o njima napisano potpuno je “razroko”. Ekscentrični Večernjakov kritičar Ivan Starčević još na početku emitiranja 23. rujna proglasio je “Glas naroda” “punim pogotkom” i “izuzetno uspjelom televizijskom serijom”, dok ga je kritičarka T-portala Zrinka Pavlić, u tekstu od 14. listopada – treba li reći s punim pravom? – opisala kao “dno dna domaćeg tv-humora”.
Starčević kao da je bio fasciniran “suvremenim satiričkim okvirom” serije, ali gotovo da i nije iznio nikakve argumente o tome, dok je Pavlićeva bila puno konkretnija. Njoj, za početak, “ništa nije smiješno”, a i ono što bi to htjelo biti krajnje je prizemno: “(Ova) komedija mentaliteta… odražava duboko uvjerenje ovdašnjih televizionara da je ‘našem čovjeku’ smiješno jedino kad netko pred kamerama glasno rikne: ‘Pop’šam ti se materi na grob!'” Odnos glavnog lika, načelnika Mate Gugića, kojeg igra Draško Zidar i njegove dvadeset godina mlađe i promiskuitetne supruge u tumačenju Marijane Mikulić, “implicira da nam domaće serije od hollywoodskih kopiraju baš one najidiotskije standarde”.
Kritičarka i sama kaže da su to zapravo sitne primjedbe u odnosu na ono bitno: to, kaže, nije ni “komedija mentaliteta”, a još manje “politička satira”. “Pokvarenost lokalnog hadžije prikazuje se na potpuno isti način kakav bi prošao i prije četrdesetak godina, u najmrklije doba nedemokratskog socijalizma”, piše ona dalje. “Okosnica: janjetina, mitologija i seljačina u kožnoj fotelji. Odvratno je bilo oduvijek, ali provokativno nikada, pa nije ni sada”. Za kvalitetu pojedinačnih priča kaže da bi ih “prepišao svaki iole osmišljen osmoškolski igrokaz”. Njena opća ocjena “Glasa naroda”: “Zločin, dosada, budalaština, gubljenje vremena i očaj”.
Povratak u “arheologiju” hrvatskih “pokretnih slika”
Ja bih o izvedbenoj razini – iako me više zanimaju društveni i politički simptomi cijele priče – govorio na sličan način, iako možda s manje emotivnog unošenja, jer ovo nije prvi ni posljednji takav slučaj. Ipak, dodao bih neke moje opaske i to prvenstveno o scenaristu Ognjenu Sviličiću, koji je inače i sam filmski i televizijski redatelj, jer cijela stvar ima njegov naglašeni pečat. Iako i o cjelini njegova djela nemam posebno visoko mišljenje, ipak je tu i tamo – recimo, u njegovu filmu “Oprosti za kung-fu” iz 2005. godine – bio i u nekoliko iznad uobičajene osrednjosti hrvatske kinematografije. Ovdje se pak vratio na dječju dob hrvatskih pokretnih slika.
Prošle subote, recimo, na 3. programu HTV-a u sat prije ponoći gledao sam još jedan film iz ovog tematskog sklopa dalmatinskog zaleđa: djelo Fedora Hanžekovića “Bakonja fra Brne”, snimljeno 1951. godine – što je godina rođenja ovog novinara, ali i “arheološko” doba hrvatske kinematografije – i imao sam dojam da su se i Sviličić i njegov redatelj Žarković vratili u ta vremena.
Nevolje su, naime, doista počele od Sviličićeva teksta, a Žarković, umjesto da ih nekako ublaži, samo ih je naglasio. On zapravo nema pojma kako se živi, razmišlja ili govori u današnjem dalmatinskom zaleđu. Sve što zna, neki su davni modeli, recimo, Ive Brešana, pretvoreni u stereotipe: načelnik je nekakva mekša inačica njegova Bukare iz “Hamleta u Mrduši Donjoj”, njegov tajnik je nešto kao Mačak iz istog kazališnog klasika, odnosno filma Krste Papića… Čak i lik bleferskog kipara je Brešanov slikar Lasica, koji kao da je pobjegao iz njegove “Svečane večere u pogrebnom poduzeću”.
Dijalozi ne dosežu ni minimum životnosti i logike – oni su iz svijeta kakav postoji samo u Sviličićevoj glavi. Glumci ih – ne prvenstveno svojom krivicom – izgovaraju kao da verglaju neku dosadnu pjesmicu: nema ni dužine niti kratkoće ili pak stanke; o psihološkoj smislenosti da i ne govorimo. Ista je to vrsta glumačkog diletantizma kao u davnom i ipak unekoliko pionirskom Hanžekovićevu filmu iz 1951. godine, koji je, iako ima stanovitu dokumentarnu vrijednost, bitno narušio filmičnost i životnost Matavuljeva romanesknog predloška iz 1892. godine (on je pak vrlo vrijedno realistično djelo, čija se problematičnost može naći eventualno tek u dijelovima ideološkog sloja).
Za Hrvate je samo depresija i destrukcija
Ipak, još i više od samih zanatsko-izvedbenih slabosti, o kojima je vrlo razorno pisala i Zrinka Pavlić, ovdje smeta “zao duh” koji prožima cijelu stvar, a koji je i njoj ostao izvan obzora. Činjenica da u seriji zapravo nema pozitivna lika, dio je one depresivne destruktivnosti hrvatskih “pokretnih slika”, koje od njih spontano odbijaju ovdašnju publiku, ali su poželjan model drmatora filmske dokumentaristike u Hrvatskoj, Puhovskog “broj dva” (Nenada). Dio je to, dakako, sustavnog ideološko-političkog programa, koji, vidjeli smo, ima i svoju regionalno-svjetonazornu sastavnicu. Istina, hrvatska publika – koja je željna smijeha, i književnog, i filmskog, i kazališnog, kao ozebao sunca – na sam nagovještaj smijeha sklona je oprostiti sve svjetonazorne i političke prekršaje, čak i ovakvim “komedijama bez smijeha”.
Čovjek se i nehotice prisjeti američkih obiteljskih “situacijskih komedija” (“sitcoma”) tipa, recimo, “Svi vole Raymonda”, u kojoj svi likovi, od onih, recimo tako, zločestih do pravih svetaca i svetica, imaju manje ili više ljudskih mana, a da je pritom u zraku stalno prisutno ozračje topline i elementarnog čovjekoljublja, kojeg, recimo, u ovih ovdje Sviličića i Žarkovića nema. Kukavni Hrvati, za razliku od velikih i moćnih Amerikanaca, nemaju prava na takvu “čovjekoljubivu dramaturgiju”, već onako kako je nedavno propisao Puhovski: samo na depresiju i destrukciju. Dio toga je objašnjiv činjenicom kako oni očito misle da se tako pravi komedija, da je takav način “iskrivljavanja stvarnosti” ili “stilizacije” prirodan za ovaj žanr, ali dio je – znajući za višedesetljetnu praksu kulturnjačkog stvaranja odurnih stereotipa – bez sumnje politički uvjetovan.
Evo primjera: kad je jedan od ovdašnjih vodećih filmskih kritičara, Damir Radić 29. ožujka 2005. godine u – Bogu hvala – ugaslom Nacionalu vrlo pozitivno pisao o Sviličićevu filmu “Oprosti za kung fu”, također s temom iz dalmatinskog zaleđa, ovaj prelijepi i nekad vrlo vitalni dio hrvatske domovine opisivao je kao “sredinu prepunu predrasuda”, “pasivnu i duhovno rigidnu” (dajući joj, istina, i popust zbog toga što se “ravnaju po tradiciji koju jedinu znaju”). Tako je i sam podlegao spomenutom zloćudnom stereotipu, iako je u istom tekstu predbacivao redatelju Daliboru Mataniću zbog “diskriminiranja Dinaraca u filmu ‘Blagajnica hoće ići na more'”. I to je ona kvazi-napredna i kvazi-nadmoćna optika zagrebačkih metropolskih lijevo-liberalnih lumpen-kulturnjaka koji od početaka nezavisne hrvatske države, na dinarske Hrvate gledaju kao neku vrstu ovdašnjih Indijanaca i sličnih egzotičnih vrsta, koji im se priviđaju kao idealan predmet sprdnje.
O kakvoj je diletantskoj i zlobno anakroničnoj vizuri riječ jasno se vidjelo i u reakcijama na seriju u samoj Vrlici, koje je zabilježila Slobodna Dalmacija od 27. listopada u tekstu “Glas naroda/Gradonačelnik Vrlike Ivan Ćorić: Mate Gugić bi sadio palme, a ja ću dignit sedam elektrana…”.
“Jesu li autori serije uopće pogodili lokalni mentalitet?”, pita novinar Jadrijević gradonačelnika Vrlike.
“Nisu. Nismo mi toliko glupi kao što nas žele prikazati u toj seriji”, odgovara on. “Nema ovdje takvih”.
“Dobro, komedije ‘žive’ od karikiranja i pretjerivanja”, ustrajava novinar.
“Da, ali ima i zdravi i inteligentni humor, a ne ovo”, uozbiljio se gradonačelnik Čorić, koji ne krije da spada u one koji nisu previše oduševljeni zgodama njegova “kolege” Mate Gugića.
I tu se znatnim dijelom vidi prizemno krivotvorenje Sviličić-Žarkovićeve televizijske sklepotine: taj mogući prototip, koji uz to kaže, kako stoji u tekstu, da mu “nije žao što je Općina ljetos velikodušno izišla u susret humoristične serije”, petnaest je godina živio u Švicarskoj, gdje je stekao imovinu koju “njegovi politički protivnici procjenjuju na 11,5 milijuna kuna”, a supruga mu “ima pekaru u kojoj radi devet ljudi, posluje uspješno i legalno”. A opet, nije ga puno briga ni kako je taj svijet dalmatinskog zaleđa prikazan na nacionalnoj televiziji. Mjesnog župnika još manje, jer seriju i ne gleda, već na način obaviještena čovjeka iz bilo kojeg većeg ili najvećeg grada, komentira mjesne, državne i globalne probleme.
A da su ljudi iz tog i takvog podneblja potpuno drukčiji od prizemnih karikatura koje paradiraju po HTV-u svjedoči i komentar nekog čitatelja Slobodne pod imenom Dabar, što je ime mjesta iz vrličke krajine:
“Gledanje ove serije ne izaziva humor nego umor. Taj humor možda bi bio smiješan da nije žalostan… Tako otprilike sad funkcionira, kako je nazvao admiral Lošo Domazet, Televizija SAO Krajine, a sad znana kao HTV. Autor ovog članka izašao je iz Feralovog šinjela i nije mi jasno kako su Hrvati Vrličani uopće pristali da razgovaraju s nedobronamjernim gostom iz Poskokove drage. Ima Vrlika svega, i prirodnih ljepota, i čistu Cetinu, i legendarnu Česmu, punionicu vode, naš vrlički uštipak, hotel u Garjaku, najbolji veslački centar s najboljom veslačkom stazom u Europi, a dođite i u Kosore i imat ćete privilegiju ubrati najslađe i najzdravije jabuke na svijetu”.
Razina “male seoske priredbe”
I tu je cijela priča: pravi primitivci su negdje drugdje – recimo, u našoj dičnoj i vrloj Metropoli, koja misli da je “pripametna”, da joj pripadaju sve privilegije pa i ta da sa svojim pričama u udarnim terminima nezasluženo ulazi u naše domove, a zapravo srozava već davno dosegnute kriterije u svim poslovima, pa i u ovim televizijskim, koji su od posebne važnosti za nacionalnu kulturu.
S druge strane, znam, recimo, jednog ovdašnjeg zamjenika načelnika iz dalmatinskog zaleđa, koji je na početku svojih tridesetih, magistar je gospodarskih znanosti i, umjesto da pravi imbecilne seoske spletke kakve ovdje gledamo, sudjeluje na forumima Hrvatske gospodarske komore u Kini, pokušavajući u svoju industrijsku zonu privući ulaganja tamošnjih poslovnih ljudi.
Dalmatinsko zaleđe nikad pa tako ni danas nije ni mislilo, ni govorilo, a niti djelovalo onako kako to radi u “Glasu naroda” (moj savjet autorima: počnite školovanje od, recimo, “Kurlana” Mirka Božića). Danas u vrijeme interneta mala mista i u ovom dijelu hrvatske domovine jedva da se u ičemu razlikuju od velikih – čak ni u poroku. Tako i muljanja u nekoj imaginarnoj Vrlici ili stvarnoj – o čemu smo nedavno, iz vlastite vizure, pisali i u ovom listu – puno više sliče, recimo, onim Bandićevim u Metropoli, nego ovima iz Sviličić-Žarkovićeve televizijske “male seoske priredbe”.
Stoga, savjet autorima: zašto ne pokušate s humorističkom, ili možda čak političko-satiričnom tv-nizankom iz okoliša kojeg jamačno puno bolje poznajete od dalmatinskog zaleđa – recimo, iz “katedrale hrvatskog (zlo)duha” s Prisavlja? Uvjeravam vas da biste – ali uz uvjet da to uradite na zanatskoj razini barem filma “Oprosti za kung fu” – imali i brojan i oduševljen nacionalni auditorij. Pitanje je samo, bi li za takvu temu bio prikladniji žanr, recimo, političkog krimića…?
Autor: Joško Čelan / 7Dnevno
