SLAVEN LETICA: Tuđman je otac nacije i ratni pobjednik, Mesić svjedok-pokajnik
SJEĆANJE NA PRVOG PREDSJEDNIKA – Sudbina je tako htjela: prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman umro je na sami Međunarodni dan ljudskih prava: 10. prosinca. Povodom obljetnice njegove smrti, a uoči četvrtih predsjedničkih izbora nakon njegove smrti, imam konkretni prijedlog koji sam iznio u Obzoru, subotnjem umetku Večernjeg lista: bilo bi lijepo i pošteno da se ozakoni da se ubuduće predsjednički izbori održavaju svake ČETIRI (ne PET) godine u nedjelju koja je najbliže 10. prosinca.
Kako sam od prvog dana njegove vladavine bio „osobni savjetnik“ dr. Franje Tuđmana, danas sam u prilici svjedočiti o vizijama Hrvatske koju smo onih davnih dana – kako se to romantično kaže – sanjali. Zapravo: osmišljavali. Bili smo uvjereni da mi Hrvati nakon tisuću godina takozvanog Zvonimirova prokletstva imamo priliku ostvariti najveći povijesni nacionalni san: stvoriti samostalnu, demokratsku, europsku i prosperitetnu hrvatsku državu.
Znali smo da to neće biti lako ostvariv povijesni državotvorni projekt, jer smo godinama pratili i analizirali pripremu JNA i režima Slobodana Miloševića za osvajačke pohode kojih je krajnji cilj bila Velika Srbija. Stvaranje Republike Hrvatske i pobjeda u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu protiv osvajača i okupatora – Srba i Srbijanaca – trajne su vrijednosti Tuđmanove državničke ostavštine.
Puni i konačni smisao ta je ostavština dobila tek nedavno: u oslobađajućoj presudi Žalbenog vijeća Haškog suda kojom je konačno odbačena optužba protiv odavno mrtvog „vrhovnika“ dr. Franje Tuđmana i „mnogih znanih i neznanih“ za planiranje i provođenje „udruženog zločinačkog pothvata“ etničkog čišćenja hrvatskih Srba.
Da je RH osuđena za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja – progona, deportacije – oko 220.000 svojih građana, svaki od njih mogao bi je pred hrvatskim i Europskim sudom za ljudska prava tužiti za naknadu nematerijalne i materijalne štete.
Uzimajući u obzir činjenicu da je Europski sud presudio da je Slovenija svakom od svojih „izbrisanih” dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njime mora nagoditi oko iznosa materijalne štete, razumno je pretpostaviti da bi svaki od na bijeg natjerani i odbjeglih (sada su to politički ispravni pojmovi) Srba ostvario pravo na odštetu od najmanje 50.000 eura. Ukupna bi financijska šteta za Hrvatsku bila, dakle, samo s tog osnova, jedanaest milijardi eura.
Ta povijesna presuda po svojim posljedicama za budućnost ratova i ratovanja daleko nadmašuje hrvatske granice, ali i bitno utječe na vrednovanje povijesnih uloga dvaju predsjednika koji su Hrvatskom vladali dvadeset godina: Franje Tuđmana i Stipe Mesića.
Prvi će (Tuđman), nakon presude Žalbenog vijeća na čelu kojeg je bio američki i poljski Židov, veliki sudac, znanstvenik i intelektualac Theodor Meron, biti pamćen kao otac nacije i ratni pobjednik, a drugi (Mesić) kao zaštićeni svjedok i svjedok-pokajnik tužilaštva Haškoga suda koji je dva predsjednička mandata uludo utrošio u dokazivanje teze koju je Sud konačno odbacio kao lažnu i nerazumnu: da je Tuđman bio na čelu „udruženog zločinačkog pothvata“.
Ostavljajući po strani te danas i sutra neosporne povijesne zasluge dr. Franje Tuđmana, njegova ostavština na području privatizacije, ekonomije i razvoja prilično je oskudna.
Njegov (i moj) san i nada da će Hrvatska postati članicom Europske unije sredinom 90-tih godina prošloga stoljeća ostvarena je, nažalost, tek 1. srpnja 2013. kad je članstvo u tom „klubu“ već bilo na granici sna i noćne more.
Konačno, naše ideje iz davne 1990. o prosperitetnom konfederalnom suživotu sa zemljama u okruženju, posebice sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Srbijom, daleko su od realnosti, jer europska dužnička kriza slama ekonomije periferne Europe, posebice sredozemne i balkanske..
Autor: Prof. dr. Slaven Letica/politikaplus.com
