DON MARINKO MLAKIĆ: Glas iz pustinje
Posebnu upečatljivost vremenu došašća daje Isusov preteča Ivan Krstitelj. Po svemu je to jedinstvena i silno inspirativna osoba novozavjetnog vremena. Bio je prorok, pustinjak, asketa, karizmatičan propovjednik iznimno popularan među suvremenicima, ali jednako tako i omražen od onih kojima nije odgovarao. Na kraju je utamničen i mučki smaknut kao žrtva obijesti kralja Heroda. Ivan je živio u Judejskoj pustinji u blizini rijeke Jordana. Tu je propovijedao i pozivao slušatelje na osobno obraćenje. Imao je uza se i skupinu učenika, koje je kasnije uputio da idu za Isusom predstavivši im ga kao ”Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta”. Time je sasvim otvoreno izrazio svoje uvjerenje da je on obećani Mesija te da će njegovo spasenje biti duhovne naravi, spasenje od grijeha. U ovom činu vidimo također kako je Ivan, ispod strogoće i žestine kojom je odisao, bio silno ponizan. Odlučno je odbio nagađanja da je on mesija te kako onomu koji za njim dolazi on ”nije dostojan odriješiti obuće na nogama”.
Najveće priznanje Ivanu Krstitelju dao je sam Isus. Primio je od njega krštenje, izjavio da ”među rođenima od žene nitko nije veći” od njega, a svoje je propovijedanje započeo potpuno istim riječima koje su bile misao vodilja Ivanova navještaja: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Značajno je spomenuti da ga spominje i Josip Flavije, židovski povjesničar iz 1. st. On ga predstavlja kao filozofskog odgojitelja svog naroda te opisuje okolnosti njegove mučeničke smrti.
Srž Ivanova propovijedanja je poziv na obraćenje pred neumoljivim dolaskom suda Božjeg, a kao znak obraćenja on poziva na krštenje i ispovijedanje grijeha. Povijest ide smjerom u kojem je Božji dolazak najsigurnija stvarnost koju možemo očekivati. Budućnost je djelo Božje. Na nju se pripremamo nutarnjim obraćenjem. Proračuni kraja, kakvi su obično popularni u prijelomnim i kataklizmičkim vremenima, za Ivana su potpuno suvišni. Treba se usredotočiti na osobnu vjeru. Osobna i živa vjera ima snagu obnoviti čovjekov život i dati mu novu perspektivu. Ta vjera se očituje kroz trajno osobno obraćenje. Ivan posebno upozorava da nikakvo hvalisavo busanje u prsa, nikakvo pozivanje na pripadnost ovom ili onom ocu, rodu ili narodu – čak niti rodu Abrahamovu! – neće nam jamčiti da ćemo izbjeći Božju srdžbu i doživjeti njegovo spasenje. Gotovo sarkastično opominje Židove da Bog iz ”kamenja može podići djecu Abrahamovu”. Samo osobno obraćenje, odnosno istinski plodovi obraćenja imaju vrijednost pred dolaskom Božjeg Pomazanika. Jer njegov dolazak bit će poput sjekire koja siječe svako stablo koje ne donosi dobrog roda. Bit će poput vijače koja razdvaja žito od pljeve te poput ognja koji sažiže sve što ne valja – i pljevu i neplodna stabla.
Krstiteljev način života potpuno je odgovarao njegovom propovijedanju te mu davao snažan pečat autentičnosti. Nosio je odjeću od devine dlake i kožnati pojas oko bokova. Hranio se divljim medom i skakavcima. Pustinja, mjesto njegova djelovanja, također ima snažno simbolično značenje u procesu obraćenja. Pustinja je gruba, škrta, negostoljubiva… U njoj se čovjek vrlo lako izgubi i svoj život dovede u smrtnu opasnost. Tu se sasvim opipljivo može iskusiti sva krhkost i nestalnost ljudskog bića. Teško je u pustinji biti ohol. Zato je ona prikladno mjesto za obraćenje. Međutim, kao što u pustinji treba dobro paziti da se ne ode u krivo, tako je u procesu duhovnog traženja i rasta važno čuvati se lutanja i devijacija. Potreban je glas koji će nas voditi. Ivan je upravo to: Glas iz pustinje koji nas u našim životnim pustinjama usmjerava na osobu Isusa koji dolazi i donosi Radosnu vijest spasenja.
Temu vjerničkog iščekivanja i priprave izvrsno je protumačio sv. Bernard u razlaganju o trostrukom dolasku Gospodnjem. Prvi je dolazak, tumači Bernard, onaj povijesni kada se Isus utjelovio, postao vidljiv i drugovao s ljudima. Jedni su ga prihvatili, a drugi zamrzili i odbacili. Onima koji su ga prihvatili, život je zbilja dobio sasvim novo usmjerenje. Drugi i konačni dolazak dogodit će se u slavi i sili na kraju povijesti. Sam ga je Isus najavio. Tada će svako tijelo vidjeti njegovo spasenje. Treći je nekako posrijedi između ova dva, skrovit te ga u sebi vide samo oni koji u spasenje vjeruju i nadaju mu se. Taj srednji je zapravo put koji od prvog vodi k posljednjem. Njime se ide u poslušnosti Isusu i njegovim riječima, za koje vjerujemo da su svjetlo što nas vodi prema cilju našeg zemaljskog života, prema konačnom zajedništvu s Ocem nebeskim.
U tom smislu Ivanov poziv na obraćenje vrlo je aktualan i za nas danas. Možemo ga shvatiti kao poziv da se otmemo svakodnevnom ritmu života, brigama i naporima oko vremenitog, danas je posebno važno oduprijeti se ovom potrošačkom blagdančarenju i blagdanskom ludilu koje ne samo da smisao blagdana ne otkriva, nego ga nerijetko potpuno zaklanja, te da uđemo u tišinu vlastitog srca i duše, da se tu posvetimo Bogu i da u njemu nađemo smirenje i utjehu.
Don Marinko Mlakić
