JE LI MOGUĆE DA SMO TOLIKO SLIJEPI? – ‘Josipović i Kolinda dio su iste kuhinje koju simbolizira Budo Lončar!’

Dnevnik Radivoja Cvetićanina potvrđuje da su, nakon razlaza sa Sanaderom, diplomatsku karijeru Kolinde Grabar Kitarović spašavali Budimir Lončar, Stipe Mesić i njen protukandidat Ivo Josipović!

Kada smo donijeli ekskluzivne kompromitirajuće činjenice o aktualnom i, nadamo se, odlazećem predsjedniku Josipoviću, u kojima prvi srpski ambasador u RH Cvetićanin donosi kako su višekratno razgovarali o Josipovićevoj želji da Hrvatska povuče svoju tužbu za genocid, onda smo iz citiranog dnevnika srpskog ambasadora izostavili mnoge druge aktere današnje političke i medijske scene. Ponajprije predsjedničku kandidatkinju HDZ –a Kolindu Grabar Kitarović i njenog šefa Tomislava Karamarka. Naime, dnevnik Radivoja Cvetićanina potvrđuje ono što je novinarima bilo poznato, da su, nakon razlaza sa Sanaderom, diplomatsku karijeru Kolinde Grabar Kitarović spašavali Budimir Lončar, Stipe Mesić i njen protukandidat Ivo Josipović. Ivo Sanader je stvorio Kolindu, dao joj sve, uključujući i mjesto ministrice, da bi mu Kolinda s jednim novinarom i izdavačem radila iz leđa, doturala informacije, zbog čega ju je Sanader smijenio. Premda neki iz Kolindinog kruga to spominju kao plus, jer je Sanader danas postao simbol svih zala hrvatske politike, tu je Sanader ipak bio u pravu smijenivši nezahvalnu “učenicu”, pravila je štetu njegovoj Vladi. Tada je, valjda zbog golog karijerizma, domoljubna Kolinda pretrčala Stipi Mesiću i Budimiru Lončaru i tražila od njih da je pošalju za veleposlanicu u Washington. O tome Cvetićanin, intimus Budimira Lončara, piše (str 354): “U Baltazaru, sa Lončarom. Dosadašnja šefica diplomatije Kolinda Grabar Kitarović neće, čini mi se, dobiti puno: Hoće Vašington, ali budući da se u Predsednikovom uredu ceni da je guska, tamo se misli da bi joj dosta bili Kopenhagen ili Oslo.” No, kako je poznato, Kolinda je ipak dobila Washington, zaslugom, nakon Sanadera, svog novog zaštitnika Stipe Mesića.

“Ja sam tvoja čokolada…”

Ovo uvredljivo etiketiranje Kolinde kao “guske” Cvetićanin potkrjepljuje njenim infantilnim ponašanjem s jednog druženja na Brijunima s, tada, ministricom Kolindom koja je pjevala pjesmu srpskog benda Idoli: “Ukotvljeni na pučini, ručamo na brodu četiri vrste školjki, rižoto, lignje, rukolu sa kozicama, sipe na žaru. Uveče, ministrica Kolinda – koja je karaoke sistemom pevala Ja sam tvoja čokolada, daje večeru ‘kod Milana’.”

Danas je Kolinda predsjednička kandidatkinja, pjeva “Moja Domovina”, nosi okolo hrvatsku zastavu s Kninske tvrđave, pretvorila se u “Kraljicu Hrvata”, baš kao u showu NoveTv “Tvoje lice zvuči poznato”. Budući da je njen nekadašnji zaštitnik Stipe Mesić podržao njenog suparnika Ivu Josipovića, treba reći da je Kolindi u karijeri, osim Stipe Mesića, pomogao i njen aktualni “suparnik” Ivo Josipović. Naime, kada se kandidirala na funkciju u NATO-u, to je radila iza leđa svoje dvostruke šefice Jadranke Kosor koja o tome nije ništa znala, iza nje je stao – Ivo Josipović! Zato je manevar Kolindinih kritika na račun Josipovića veoma sužen, jer na drugoj strani sada ime dvije osobe koje su joj pomagale dok je Sanaderu i Kosorici radila iza leđa: Mesić i Josipović, a ne treba izostaviti ni Budu Lončara koji na službenim stranicama Pantovčaka stoji kao (i) Josipovićev savjetnik, tj. predsjednik “savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose”. Zaključno, Kolinda Grabar Kitarović je protukandidatkinja čovjeku s kojim je zapravo (bila), dio iste ekipe, kao i njen šef Karamarko, uostalom, koji je s Mesićem i Manolićem kao aktualni retuđmanizator onomad išao rušiti Tuđmana, a bio je i dio Mesićeve kampanje i kabineta.

No nije samo Tajči – Kolinda bančila sa srpskim ambasadorom Cvetićaninom, već i ministar Karamarko, o kojem srpski ambasador piše s neskrivenim simpatijama, osim kada konstatira način na koji je izdao i “ocinkao” Sanaderu svog kuma Fabera (str. 454 – 455): “Dačić na bilateralnima, sa Karamarkom. Večera u Vuglecu, kod Krapine, neko etno selo. Dobra atmosfera. Dačić ne skriva od hrvatskih kolega da ne može da smisli Dinkića. Spominje Dinkićevu ostavku u našem timu za pregovore s Rusijom (oko prodaje NIS). Ja ću njega uvesti u Evropu, kaže Dačić, i drži da je to najveća uvreda koju može da mu napravi. Karamarko suzdržano duhovit. Oštrouman, okretan. Bilo i sviraca; Dačić pevao (Karamarko: Hajdmo Karuzo!)… Na spomen da treba da se sretnu sa novom slovenačkom ministricom (koja bila mis) Dačić rekao: Daj, Tomislave da prvi odem ja, zbog ove vaše zategnute situacije da je smekšam.” Atmosfera je, prema svemu sudeći, bila iz tipične balkanske krčme, sa seksističkim balkanskim izljevima prema ženama iz poze alfa mužjaka.

Senzacionalan ručak – kuvana janjetina, i večno zaljubljeni Faber

Sutradan su bili službeni razgovori Karamarko – Dačić, koji su opet završili dernekom i krkanlukom janjetine. Cvetićanin o tome piše: “Karamarko koristio jednu reč za odnose policije dveju država koju sa hrvatske strane ponekad zna da koristi samo vojska: naši odnosi, rekao, treba da budu prijateljski. Potpisan Memorandum o saglasnosti koji će (dogovoreno u februaru) prerasti u međudržavni sporazum o saradnji policija… Ručak u Trnjanki bio senzacionalan: kuvana janjetina, morska so, itd. Karamarko evocirao uspomene na služenje vojske u Sandžaku. Pričao i o svom ravnatelju policije, famoznom Faberu. Koji, uvek je zaljubljen, rekao je Karamarko. Dačić pak opisivao je dijetu koju on obično drži – 18 dana samo voda. Danas za ručkom, međutim, nije propuštao ništa. Ni baklavu, na kraju.”

No Cvetićaninove simpatije za Karamarka prestaju kada ga je “uvek zaljubljeni” kum Faber, koji je Cvetićaninu drag jer je napakirao Glavaša, izdao – “otkucao na najviše vladino mesto”, a svoje mišljenje izražava ovako (str 588 – 589): “Sanader je prekjučer smenio Fabera. To manje čudi nego kad ga je prošle jeseni na mesto direktora policije doveo sa ulice, kamo je Faber bio dospeo pošto je skembao Glavaša. Moje konstrukcija je sledeća: da je zahlađenje Mesića sa Karamarkom koje mi je Mesić najavio na Brionima inspirisalo predsednika države da primakne Fabera sebi; što je Faber bez oklevanja prihvatio jer su neke afere bile u izgledu; a premijer je to približavanje odmah sankcionisao budući da se Karamarko osetio izdanim od prijatelja Fabera pa ga je otkucao na najviše vladino mesto.”

Ovdje je bitna dva detalja. Na moj upit Karamarku, još dok je bio ministar, oko čega se razišao s Mesićem, odgovor je bio zbog neslaganja o komunizmu i antifašizmu, zbog čega je i napustio njegov ured. No, to prema svemu sudeći nije istina, on je prema navedenom Mesićevom kazivanju Cvetićaninu (u 2009. godini smo, sedmi mjesec), ostao dobar s Mesićem i dugo godina nakon toga, pa i kada ga je Sanader postavio za ministra. Njihov odnos, premda je imao različitih faza, zapravo nikada nije bio prekinut, a moguće ni danas nakon što je Mesić podržao Josipovića, jer sve je to zapravo ista ekipa, i “lijevi” i desni”, a ostalo su predstave za javnost i naivne.

Cvetićaninova omiljena medijska družba

Drugi detalj odnosi se na presudu Glavašu. Naime, srpski ambasador Cvetićanin je bio od najviših državnih dužnosnika informiran, prije izricanja presude, da će Glavaš biti osuđen za ratni zločin nad srpskim civilima. Tako na drugom mjestu Cvetićanin piše (str. 506): “U tri sam kod državnog tužioca Bajića… Bajićev je konto u mnogo čemu impresivan. Očekuje da će Glavaš u narednih deset – petnaest dana biti osuđen. Hvali saradnju na osnovu njegovog i Vukčevićevog sporazuma (Bajićev srpski kolega I. Š.) o progonu ratnih zločinaca… Podvlači značaj revizije presude Srbima koje su donete u odsustvu. Takvih revizija blizu sto. Omogućuje ih novi ZKP.” U ovom kontekstu značajno je napomenuti da je presudu Glavašu, kao i Cvetićanin, u Jutarnjem listu eksluzivno “deset – petnaest” dana prije izricanja u bitnom sadržaju objavila životna suputnica Milorada Pupovca, Slavica Lukić. Slučajno? Teško, opet, sve je to ista ekipa. Tako Cvetićanin piše 2006., 2. studenoga (str. 146): “Prvi put, privatno kod dr. Pupovca i Slavice Lukić. Doneo, kaže P. janjetinu iz Benkovca, pa hteo da probamo. Pikljevi neuporedivi. Licitirali sa njihovim sinonimima. Zaponjci, itd. Pričamo o svemu, izuzev o politici. (!?) Najviše o starom krajiškom životu. Odnekud se čuo Aki, sa Moja je pjesma lagana.” Ovome treba dodati i druge Cvetićaninove omiljene “hrvatske” novinare, od kojih neke naziva prijateljima, a s nekima se intimno druži i “razmenjuje informacije”. Osim Slavice Lukić, to su Drago Hedl, koji je bio “zadužen” za medijsku agendu “slučaja Glavaš”, te Inoslav Bešker i, uvjerljivo najdraža, Jelena Lovrić (str. 658.) O Hedlu piše (str. 445): “Drago Hedl piše za Jutarnji o našim odnosima pa bi moju izjavu. Izjave ne dajem, ali Hedla nije pristojno odbiti.” Jelene Lovrić je puna Cvetićaninova knjiga, pa ispada da je ona cijelo vrijeme “glasnogovornica” srpskog ambasadora u Hrvatskoj, a kada smo kod “razmene informacija” treba reći i da je Cvetićanin odluku da će napisati i objaviti dnevnik koji ovdje citiramo “ekskluzivno” povjerio baš Jeleni Lovrić (str. 689): “Sa Jelenom Lovrić ručali smo Sonja i ja u Baltazaru, 21. novembra. Na vratima restorana sreli smo Sanadera. Nakon kraće obostrane zbunjenosti pita me – kud ću posle Zagreba. U Danas, rekao sam… Preneo sam Jeleni da imam perverznu volju da idem k njemu na oproštajni susret, mada nemam formalnih prerogativa za to. (Nisam, recimo, tražio da odem kod premijerke Kosor, jer ona me ne privlači.) Idi, idi k Sanaderu, ne obaziri se na diplomatiju, govorila mi je Jelena. A kad sam joj otkrio da pišem Dnevnik, kazala je: Pa, utoliko pre. (U vezi sa Dnevnikom javila se sutradan: Nino Pavić hoće da pregovara, da ti ga objavi ovde.)”

“Zagreb Indoors” – svjedočanstvo bijede hrvatske politike

Ipak, Cvetićaninov Dnevnik pod naslovom “Zagreb Indoors” nije objavio Lovrićkin Nino Pavić, danas medijski mogul na zalasku koji je “servisirao” sve vlasti u RH i u “komšiluku”, već je izišao u Beogradu prije dvije godine. Na svojih više od sedamsto stranica postao je svjedočanstvo sve bijede hrvatske medijske i političke scene. U istinitost Cvetićaninovih navoda ne mogu ulaziti, ali nemam razloga ni sumnjati, pogotovo što se mnoge stvari poklapaju s onim što sam neovisno od njega istražio ili saznao drugim putovima, a vezano uz osobe i događaje koje opisuje i iznosi. Povod ponovnom “reaktiviranju” Cvetićanina jest Mesićevo davanje podrške Josipoviću. Naime, u aktualnoj predsjedničkoj kampanji, a što i Cvetićeninove “zabeleške” potkrepljuju, svi glavni “suprotstavljeni” akteri i podupiratelji dio su istoga lonca: I Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko bili su “Mesićevi ljudi” koje je ovaj zadužio tijekom karijere, kao što je Ivo Josipović, za razliku od njene šefice Jadranke Kosor i HDZ-a, stao iza njenog posla u NATO-u za koji se natjecala a da nije obavijestila Kosoricu i stranku čiji je danas predsjednički kandidat. Dočim iznad svih njih, poput duha Hamletovog oca, lebdi lik i djelo Budimira Lončara, jednog od najzaslužnijih jugoslavenskih političara za uvođenje embarga Republici Hrvatskoj kada su je napali Cvetićaninovi sunarodnjaci. To je politički i medijski “pluralizam” na hrvatski način, a još ako Mladen Bajić postane ustavni sudac, ovom političkom i medijskom “pluralizmu” možemo dodati i “pravosudni” apsurd bivšeg glavnog državnog odvjetnika koji je, što je povijesni raritet, u “slučaju Perković” kao Tužitelj branio poziciju obrane! Kako i ne bi, kada je Perković mlađi najvažniji dio kako Mesićevog tako i Josipovićevog predsjednikovanja. Zato Mesić, koji je nakon Kolindinog razlaza sa Sanaderom već jednom podržao, spasio Kolindu, ovaj put izabrao je Josipovića. Kolinda – Tajči je i tako već u brižnim rukama njegovog i Manolićevog učenika Tomislava Karamarka, pa ne treba više “podebljavati” tu frakciju istoga.

Uostalom, zanimljivo je da Cvetićanin i za srpske i za hrvatske političare rabi isti posvojni pridjev “naši”: “Mesić neće u Novi Bečej. Jeremić neće u Split. Naši su političari poput zečeva: čim šušne razbeže se.” Pametnome dosta!
Autor: 7Dnevno/Ivica Šola

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save