SVJEDOČENJE IZ DEVETOG KRUGA PARTIZANSKOG PAKLA
Jeziva svjedočanstva o partiznaskim zločinima moraju se prepričavati, jer na žalost za njih nikada nitko nije odgovarao.
Prije svega nekoliko godina u Novoj Gradišci evidentirano je više od 700 grobnica u koje je zakopano oko 90 tisuća žrtava partizansko-komunističkih zločina počinjenih tijekom ili nakon Drugog svjetskog rata. Ovo otkriće iz 2011. godine, nije doprinijelo tome da se zločini razriješe, a Novagra.hr iznijela je saznanja o grobnicama u gradu u tom kraju, ali i o događanjima nakon što je okončao Drugi svjetski rat. Postoji i svjedočenje političkog zatvorenika Slavka Stokića – Povijest zločina u Novoj Gradiški od 1945. do 1947 godine.
– Po dolasku partizana i komunista u naš grad došli su tada nama nepoznati ljudi, koji su odmah uspostavili OZNA-u i KOS, kako bi mogli djelovati i privoditi građane. Oni su počeli vladati našim gradom. Odmah u početku su pokazali svu svoju bahatost. Uzeli su sve do čega su dolazili, prvo kuće i stanove, a posebice hranu. Ne samo da su uživali u onome što su otimali, nego su činili i neviđene pokolje po gradu i okolici. Tada su na vlasti bili i Hrvati, koji su morali spriječiti komuniste u njihovim nedjelima. Nisu ništa učinili da bi spasili svoje sugrađane od pridošlih koljača. Jesu li bili nemoćni ili su šutke prelazili preko njihovih nedjela? Uništavaju 1945. godine Lobinu pivovaru ubijaju hrvatske vojnike i bacaju u dva bunara. Kada su ih napunili zabetonirali su ih. Bunari se nalaze na sredini danas nogometnog igrališta u Novoj Gradiški. Taj isti čovjek 1945. godine traži da se iz logora u tada Slavonskoj Požegi pošalje 5.000 hrvatskih vojnika u potkozarje. Nad njima je izvršen neviđen zločin. Ubijani su tri dana i noći. Tražili su komunisti da se izvrši osveta za Kozaru iz 1942. Godine- stoji u svjedočanstvu. Ubrzo, 1945. godine zarobljavaju grupu mladića od 18 do 20 godina, njih 400 zatočili su ih i ogradili žicom na Urijama. Do tamo, noću su ih sprovodili u podrum u blizini naselja Mala. Tu su ih ih mučili, a iste noći vozili su ih u bunkere koji su se protezali od Cernika pa sve do Male i bolnice, gdje su ih ubijali i zakapali. Ubijali su civile koje su odvozili iz kuća, po okolici grada i sela. Bilo je tu mladića od 17 godina sa očevima, a ni danas se ne zna koliki je broj Hrvata smaknut u tim bunkerima.
– Isto tako kod rampe u Prvči, oko sto metara uz prugu, ubijeno je 180 domobrana. Između Nove Gradiške i sela Mašić ubijena je poveća grupa domobrana i bačena u bunar. Tu su viđeni koljači, koji i danas žive u okolici Nove Gradiške. Isto tako na Slavči je umorena veća grupa od 300 hrvatskih vojnika. Zna se da je na vojnoj streljani u Mašiću ubijeno 48 civila, iza streljane spaljeno je i umoreno oko 80 domobrana. Na nekadašnjem rasadniku voćaka, udaljenom nekoliko stotina metara od pravoslavnog groblja, umorena je velika grupa domobrana. Na pravoslavnom groblju uz ogradu do ceste ubijena je velika grupa njemačkih vojnika. U Okučanima u Vinogradskoj ulici, pri kraju ulice lijevo, u jednoj šumici također je ubijena poveća grupa njemačkih vojnika. U Prvči gdje su naseljeni Romi pokopano je 28 domobrana. U selu Rešetari, pod Lazićevim vinogradima pokopani su hrvatski civili. Isto tako poveća grupa Hrvata civila ubijena je kod potoka Rešetarica. Tamo je jedan otac koji je imao sina starog 17 godina u stroju za strijeljanje molio da ga poštede. Sve su ih strijeljali pa i njega. Jedna poveća grupa civila je pogubljena kod Šumetlice u blizini Strmca. Kroz grad su provedeni Beba Piškur, Josip Dragić i Slavko Lasović (navodi tko ih je vodio). Streljani su kod pilane, a potom pokopani na mjestu zvanom mrcilište. Nakon osam godina dozvolili su obiteljima da ih pokopaju na gradskom groblju i to u jednu raku. Iz zatvora u Novoj Gradiški, gdje su bili zatočeni, izvedeni su na strijeljanje 1945. godine Tihomir Krišković iz Starog Petrovog Sela, Slavko Gomerić iz Davora, Ivica Đaković iz Prvče,Vinko Češić iz Rešetara, Stjepan Klobučar (Jure) iz Nove Gradiške i Ivan Baranac iz Nove Gradiške. Sve do 1947. godine trajali su ti zločini. Ljudi su bili hapšeni, odvođeni i strijeljani bez suda i pravde i bez mogućnosti da se brane- zaključio je Slavko 2011 godine.
Autor: Iva Međugorac/dnevno.hr
