Što nam otkriva medijsko ignoriranje predsjedničkih izbora?
Ne otkriva li medijsko ignoriranje predsjedničkih izbora kakvi će biti rezultati?
Do predsjedničkih izbora manje je od deset dana, a prema najvećim hrvatskim medijima kao da je 10 mjeseci
Da je raspoloženje biračkog tijela onakvo kakvim su ga najveći mediji u Hrvatskoj prikazivali u anketama do prije nekih 2-3 tjedna, dakle da sadašnji predsjednik Ivo Josipović pobjeđuje uvjerljivo, lako moguće već u prvom krugu, praćenje izbora bilo bi posve drugačije. Tada bi svi mediji bili preplavljeni nasmiješenim licem „finog, uglađenog i obrazovanog” predsjednika, koji bi sipao politički korektne, fine i uglađene izjave o izborima kao „festivalu demokracije”. Na prvom programu HTV-a bi već bilo održano bar jedno dvosatno sučeljavanje, bilo bi posebnih emisija u kojima bi „ugledni nezavisni politički analitičari” tumačili kako je drugi mandat Josipovića očekivan i neizbježan. Svakodnevno bi bile objavljivane ankete, kao što je to do sada bilo prije svakih izbora, provedene od strane istih onih agencija koje su još prije par mjeseci objavljivale rezultate svojih „istraživanja” o tome kako predsjednika Josipovića podržava više od 80 % građana.
Gromoglasna tišina medija otkriva pravo stanje
No, manje od deset dana prije izbora anketa nema, analiza političkih analitičara nema, sučeljavanja na gledanom programu javne televizije u udarnim terminima nema.
Znamo da su najveći mediji u Hrvatskoj pod kontrolom dosadašnjeg predsjednika Josipovića i njegove stranke, bilo apsolutno (HRT, Jutarnji), bilo prevladavajućim dijelom (Večernji). I jasno je da je ta šutnja nametnuta od strane Josipovića. Naravno da je to i njegova jedina moguća strategija, izbjegavati da mu se javno postavi jedno jedino pitanje, ono koje bi moglo i trebalo zanimati hrvatske glasače, a to je: „Što ste predsjedniče dobroga učinili u svom petogodišnjem mandatu?” No, bi li samo to mogao biti razlog da, primjerice, javna, dakle, državna televizija predstavlja kandidate, njih četvero, polusatnim emisijama oko 20 sati na 4. programu televizije, kojeg dobar dio Hrvatske ne može pratiti, te na prvom programu radija u pola 8 ujutro?
Je li razlog tome panika? Možda, makar je vjerojatno bliže istini da je nastupila rezignacija i da je prevladao zdrav razum u navedenim medijima, agencijama za ispitivanje javnog mišljenja i kod „nezavisnih” političkih analitičara, koji se ne žele javno blamirati uvjeravajući Hrvate desetak dana prije izbora da će Josipović sigurno pobijediti.
Izborni inženjering
A zbog čega bar netko od njih ne izrazi svoje sumnje u uvjerljivu Josipovićevu pobjedu? I to je, nažalost, jasno. Ili se radi o tome da su prečvrsto stegnuti iz Ureda na Pantovčaku pa ne smiju, ili se nadaju još onoj jedinoj mogućnosti da izbori završe kako bi oni i njihovi šefovi željeli, a to je još jedina preostala karta koja je na raspolaganju sada vladajućih, „nejasnoće” oko biračkog popisa.
Budući da je provedba izbora čvrsto u rukama danas vladajućih, ne moramo se bojati „pogrješaka” na Josipovićevu štetu. A druga strana, zna se koja, osim ako to ne želi, može bez problema kontrolirati i garantirati čistoću postupaka kako samog glasovanja tako i i prebrojavanja glasova na svakom izbornom mjestu, dakle, u cijelosti.
Promjene Hrvatskoj može donijeti samo realna politička snaga, a ne riječi
A ta „druga strana” je naravno HDZ, kakav jest da jest, vjerojatno će se o njemu puno razgovarati. No, činjenica je da je HDZ danas u Hrvatskoj jedina značajna organizirana oporba sadašnjoj vlasti, i Banskim dvorima i Pantovčaku, jedina politička snaga u Hrvatskoj koja se može suprotstaviti onima zbog kojih Hrvatska svakog dana propada sve više. Naravno, kada je nešto jedino, onda je u krajnjoj liniji gotovo bespredmetno govoriti da li je to dobro ili loše, odnosno koliko je dobro ili loše. Jednostavno, tako jest.
Zapravo je žalosno što je tako, što osim vladajućih i HDZ-a ne postoji imalo značajna stranka, odnosno organizirana oporbena politička snaga. Postoje naravno mnogi pojedinci, postoje mnoge stranke, postoje čak i koalicije (bolje reći skupovi stranaka, ne koalicije!), koji su pošteni, pametni, s dobrim i plemenitim zamislima, ali bez imalo značajne političke snage i moći, budući da im nedostaju temeljni i nezaobilazni preduvjeti da bi neka politička opcija imala snagu i značaj, a to su organizacija, logistika, financije, mediji.
I tko to nema, bar prvo troje od navedenog, zapravo i nema što tražiti na hrvatskoj političkoj pozornici, najviše što može postići nekakva je osobna afirmacija pojedinaca. Ako bi takav „slobodni strijelac”, bez obzira na njegove moguće kvalitete i uspio doći na neki položaj, ne bi u današnjoj, dvostranačkoj Hrvatskoj mogao učiniti ništa, osim govoriti i ukazivati na to što bi se trebalo i moglo učiniti. Takav pojedinac ne bi imao mogućnosti, niti svojim ovlastima na tom položaju, niti svojim zanemarivim političkim zaleđem, ništa konkretno pokrenuti ili promijeniti u Hrvatskoj bez obzira na lijepe i privlačne riječi i zamisli.
A Hrvatskoj su promjene apsolutno nužne, o tome ne treba trošiti riječi. Njih može pokrenuti isključivo netko tko iza sebe ima organiziranu političku snagu. Sve drugo je politička naivnost, razmišljanje srcem. A da li bi ta osoba, i ta snaga koja nominalno stoji iza nje, stvarno i pokrenula i učinila te promjene, to je drugo pitanje. Drugim riječima, dolazak takve osobe na mjesto Ive Josipovića apsolutno je u ovom trenutku nužan uvjet za promjene, što nikako ne znači da je i dovoljan.
D.J.L./hkv.hr
