Analiza: Sirija – smrtonosna pat pozicija
Dok međunarodne novčarske institucije režu socijalna prava i standard većine europskih građana i nameću svoje odluke zahvaljujući šačici tehnokrata, koji su sveli političke stranke na razinu običnih izvršilaca zapovjedi tržišta kapitala, u Siriji je situacija svakim danom sve teža i teža i ne vidi se način kako bi se riješila ta kriza. Unatoč tome, nedavna izjava Hillary Clinton o potrebi smjene ključnih ljudi u vrhu sirijske “oporbe režimu Bashara al-Assada“, ukazuje na promjenu stava Washingtona koja nije zanemariva. Prema ocjeni državne tajnice, obzirom da se SNS (Syrian National Council) ne može više smatrati vođom oporbe, potrebno je ustrojiti novi organ koji će biti u stanju eliminirati ekstremiste iz svojih redova.
Tijekom pregovora koji će se voditi slijedećeg tjedna u Kataru, između različitih (i suprotstavljenih) frakcija unutar pobunjeničkih snaga, SAD će se potruditi kako bi stvorili “širu u pristupačniju koaliciju” .
Zauzimanje ovakvog stava državne tajnice, iako ne objašnjava kako bi se trebali isključiti ti ekstremisti proširenjem “koalicije”, lako je objašnjivo.
Poznato je da se u Siriji bore (koristeći teritorij Turske, i drugih zemalja, za svoje baze i upade na sirijski teritorij) na tisuće islamističkih plaćenika. Organizirani i financirani od strane Katara (čvrstog saveznika SAD-a u regiji), te skupine su odgovorne za masakre, atentate i nasilje, ne samo nad vladinim snagama, nego i protiv sirijskog civilnog stanovništva. Zločini koje već i “mainstream” mediji i organizacije poput Amnesty Internationala i HRW ne mogu sakriti ili pripisati predsjedniku Assadu. (Iznenađuje činjenica da se upravo ovih dana prikazuje snimak u cijelom svijetu koji budi zgražanje među krugovima koji su, bez ikakve sumnje, odani Washingtonu. Snimak likvidacije vojnika vladinih oružanih snaga od strane pobunjenika, iako to nije prvi snimak na kojem se vidi njihova okrutnost.)
Moramo uzeti u obzir da Hillary Clinton treba voditi računa o mišljenju svjetske javnosti, pa i one u SAD-u. Ali da bi razumjeli u potpunosti njene izjave, moramo znati da je za SAD imperativ imati punu geopolitičku kontrolu u tako složenoj i delikatnoj regiji kao što je Bliski Istok. Kroz prizmu tog strateškog cilja se mora tumačiti izjava američke državne tajnice.
U tom smislu je nesporno da je Obamina administracija napravila zaokret u strategiji SAD-a. Ponajprije zbog toga što se pokazalo iznad njihove mogućnosti da uspostave međunarodnu ravnotežu, koja je trebala biti centralizirana i pod njihovom hegemonijom. Ta zamisao je doživjela debakl, s jedne strane zbog ograničenosti u vojnom proizvodno-tehnološkom sektoru, a s druge zbog rasta drugih centara moći, koji nisu prihvatili diktat SAD-a i NATO saveza.
Radi se o promjeni strategije, koja više ne nastupa izravno, nego “indirektnim pristupom“, ostavljajući tu zadaću “oporbi”, te petro-monarhijama Saudijskoj Arabiji i Kataru. Katar koji je dosad bio malena i bogata zemlja, koja je živjela od svojih resursa, sad se pretvorila u “ključnog igrača” SAD-a u strateškom smislu, od kojega Washington cilja stvoriti “centar za izvoz nestabilnosti” u srcu Bliskog Istoka.
Zaista “odlučujuća”, s te točke gledišta, je bila agresija na Libiju koja se (iako podržana od Rusije i Kine) nije bila u stanju suprotstaviti SAD-u. Amerika se ograničila na lansiranje tisuće i tisuće projektila sa svojih brodova i zrakoplova, prepuštajući islamističkim milicijama i paravojnim formacijama, plaćenim od Katara, ulogu protagonista u sukobu, kao i anglo-francuskom savezu (iako su SAD, kao članica NATO saveza stavili na raspolaganje neophodnu logistiku, najviše u komunikacijskom i elektroničkom sektoru).
I pored toga, zbog slabe učinkovitosti islamističkih milicija, nije bilo lako riješiti se pukovnika Gadaffija, a NATO zrakoplovi su morali izvesti tisuće letova da bi uništili Džamahiriju. Posljednje vijesti iz Libije gdje je opći kaos (ubojstvo veleposlanika Stevensa, borbe u Bani Walidu, sukobi u Tripoliju), govore da su SAD u stanju destabilizirati bilo koju zemlju ili regiju, ali nisu u stanju destabilizirati ih onako kako bi oni htjeli. Problem, koji je najsloženiji, je upravo onaj kada moraju odlučiti kojoj pobunjeničkoj grupi “pokloniti vlast”.
Pored toga, izgleda da je nemoguće da naoružane bande uspiju slomiti otpor vladinih snaga u Siriji. Ne samo zbog toga što legalno izabrana vlast u Damasku uspijeva odbijati napade naoružane oporbe, nego i zato što može računati na mobilizacijski odziv, te imati oružane snage nesumnjivo jače, bolje obučene i opremljene od onih kojima je raspolagala Libija.
Kad je već evidentno da se pobuna protiv Assada pretvara u “pat poziciju” između prozapadnih pobunjenika i vladinih snaga, situacija se još više komplicira “iranskim pitanjem” (tj. nuklearnim programom), politikom Izraela, novim smjerom u vanjskoj politici Turske, rivalstvom između šiita i sunita, koje je izdašno poticano od zaljevskih petro-monarhija, a koje su u stanju vješto “manevrirati” u raznolikoj galaksiji “Muslimanske Braće” (u Egiptu, Siriji, uključujući i Palestinu i Libanon).
Ono što je sigurno je to, da je u Siriji situacija takva da SAD i njihovi saveznici ne mogu upravljati njome “eskadronima smrti” , kao što su bili oni koje je stvorio John Negroponte, kako bi sijao teror u Latinskoj Americi.
Jasno je da je Hillary Clinton svjesna kako bi upotreba snaga NATO saveza u Siriji bila vrlo riskantan potez za SAD i njene saveznike. Iako je ogroman ulog u igri, Amerika ne može biti ta koja će voditi ratne operacije protiv Assada, bez obzira tko će biti slijedeći predsjednik SAD-a. Što ne znači da Washington neće učiniti sve što je u njegovoj moći da “ugasi požar” , koji prijeti da se rasplamsa u čitavoj regiji i da izmakne njihovoj kontroli.
Ono što se može predvidjeti je to da se SAD neće konfrontirati sa svojim saveznicima (uključujući i Izrael), zbog toga što je za SAD najvažnije da se “prekroji” geopolitička karta Mediterana, ali na taj način da se ne dođe do redefiniranja geostrateške i geoekonomske ravnoteže koja će favorizirati autentičnu multipolarnost, tj. da bi jednaku važnost u toj zoni mogli imati svi centri moći. (Ne smije se niti zaboraviti da je “geopolitika kaosa” funkcionalna samo ukoliko je vezana za moć SAD-a i tržišta kapitala koje diktira pravila igre i u zapadnoj Evropi).
Kako god bilo, slijedećih tjedana će se znati koliko je Washington spreman dopustiti stavljanje njihove hegemonije pod znak pitanja. Bilo od saveznika ili ne, kad je u pitanju Mediteran, ili bilo koja druga strateška zona na planeti. U tom smislu nije bilo niti važno da li je Obama ili Romney predsjednik SAD-a (iako se ne smije podcijeniti sukob između centara moći i unutar same Amerike).
Važan pokazatelj je da se na Siciliji gradi centrala “Mous” (Mobile User Objective System) u vlasništvu SAD-a , koja će služiti “upravljanju u koordiniranju obavještajnih operacija, radarskog sustava, bespilotnih letjelica, raketa dalekog dometa, upravljanju lovcima-bombarderima i svom ostalom vojnom tehnologijom za vođenje rata bez ratovanja”. Sustav koji ne obećava ništa dobro. Ni za Siriju, ni za ostale zemlje Mediterana, uključujući i nas.
N. Babić/advance.hr| www.eurasia-rivista.org%2Fbraccio-di-ferro-in-siria%2F17616%2F&h=kAQHgzR99