Solidarnost je za cvrste, postojane ljude
Fra Miljenko Mika Stojic, ravnatelj Caritasa BKBiH i vlc. Fabijan Svalina, v.d. ravnatelja Hrvatskog Caritasa
Povodom Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH razgovarali smo s fra Miljenkom Mikom Stojićem, ravnateljem Caritasa BKBiH te vlč. Fabijanom Svalina, v.d. ravnatelja Hrvatskog Caritasa.
Fra Mika je rođen 1960. u župi Čerin, a za svećenika je zaređen 1987. Nakon različitih služni koje je obnašao ravnateljem Caritasa BKBiH postao je 30. kolovoza 2010.
Vršitelj dužnosti ravnatelja Hrvatskog Caritasa je vlč. Fabijan Svalina, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. On je rođen u Đakovu 1971., a za svećenika je zaređen 1997. Na službu zamjenika generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije imenovan je u siječnju 2010., a od 15. srpnja 2010. imenovan je i na službu vršitelja dužnosti ravnatelja Hrvatskog Caritasa.
Poštovani, na početku, što za Vas osobno znači sam pojam solidarnosti?
Fra Mika: Biti solidaran za mene ponajprije znači imati srca i oči za druge, posebice za ljude pored sebe. Imati oči i primijetiti da ljudi postoje i primijetiti njihove potrebe, pogotovo ako su one elementarne, a nisu zadovoljene. Imati srca i biti spreman udovoljiti tim elementarnim i opravdanim potrebama. Zapravo, mogao bih i ovako reći: biti solidaran znači vidjeti samoga sebe na mjestu druge osobe. Kad bismo tako promatrali ljude mislim da naša solidarnost nikada ne bi bila upitna.
Vlč. Fabijan: Solidarnost je puno više od jedne „socijalne vrline“. Ona je ključ za otkrivanje temeljnih odnosa s drugima, u vlastitoj obitelji, društvu, u Crkvi. Ako vjerujemo da se kao osobe ostvarujemo preko odnosa s drugima onda je jasno da smo svi mi odgovorni i za vlastiti doprinos razvijanju i unapređivanju međusobnih odnosa na način da doprinosimo općem dobru. Upravo nas solidarnost uči da poštujemo svaku osobu, te da se oni koji imaju veći utjecaj moraju osjećati odgovornima za slabije i biti spremni s njima dijeliti ono što posjeduju. S druge strane, oni koji su slabiji ne smiju zauzeti puki pasivan ili čak rušilački stav u društvu već moraju za dobro svih činiti ono što je u njihovoj moći
Koliko je, prema Vašem mišljenju, solidarnost danas doista nazočna među ljudima?
Fra Mika: Ja o ovomu nemam mišljenje, ali imam stanovito iskustvo! Iskustvo i činjenice jače su od mojeg mišljenja. Mogu reći što bih želio, a mogu govoriti o onomu što jest. Želio bih, dakle, da među nama bude više solidarnosti. Ta moja želja ima utemeljenje u stvarnosti jer moram reći da solidarnost često nije dovoljna. Možemo više. A ako možemo više zašto ne bismo više?! Vraćam se na prethodni odgovor: kad vidimo osobu u potrebi odmah probajmo zamisliti da smo mi sami u toj potrebi i siguran sam da ćemo biti solidarniji. Primjerice: zamislimo sebe kako čekamo u redu ispred pučke kuhinje; zamislimo da nam je hladno u kući, a nemamo novaca za ogrjev; zamislimo da idemo u bolnicu i da trebamo platiti liječenje, a nemamo novaca… I tako redom…
Vlč. Fabijan: Danas se pitanje solidarnosti često svodi na pitanje novca, tj. na sudjelovanje u nekoj od humanitarnih akcija prikupljanja novčanih sredstava. Pa ipak, kao kršćani svjesni smo toga da je solidarnost zauzimanje za dobro naših bližnjih. Ona je izraz ljubavi prema onima koji su nam dani na našem životnom putu. Biti solidaran znači biti otvorenog srca za različite potrebe oko nas – one materijalne, moralne, ali i duhovne.
Solidarnost je među nama. Najbolje je vidljiva kada je riječ o pomoći koja ugrožava one osnovne egzistencijalne uvjete potrebne za ljudski život. Tada se ljudi spontano odazivaju u velikom broju i pomažu koliko im je to moguće.
Solidarnost je za čvrste, postojane ljude koji ne žele biti bližnji drugome iz pukog sažaljenja već iz suosjećanja i razumijevanja. Suosjećati može samo onaj tko je sposoban su-patiti s drugim. Dati nekome sebe kao čin ljubavi i suosjećanja, u konačnici kao čin pravednosti, kršćansko je gledanje na preobrazbu odnosa među ljudima i jamstvo napretka čitavog čovječanstva.
Često možemo čuti da će prije oni koji imaju malo priskočiti u pomoć onomu tko je u potrebi nego oni koji realno imaju više materijalnih sredstava. Kakva su Vaša iskustva glede toga?
Fra Mika: Narodna mudrost iznjedrila je izreku: „Ne daje onaj tko ima nego onaj tko je naučio davati.“ Mislim da je ova izreka plod dugogodišnjeg iskustva mnogih osoba koje onda tvore narod, a njihovo iskustvo postaje izričajem koji nazivamo narodna mudrost. Srećom, drago mi je da mogu ustvrditi i donijeti i priličan broj suprotnih spoznaja i iskustava, tj. da daruju i oni koji imaju i koji nisu dopustili da ih zarobi njihovo blago. Zapravo, nije nam cilj nikoga unaprijed isključiti od darivanja nego otvoriti oči svima koji mogu da budu solidarni s braćom i sestrama u nevoljama i poteškoćama. Znači, ne zatvaramo oči pred činjenicama nego žarko želimo da te činjenicu budu mnogo ljepše, tj. da se što veći broj ljudi oduševi za solidarnost s drugima.
Vlč. Fabijan: Oni koji malo imaju, i za to malo sredstava se moraju dobro namučiti, zacijelo su puno osjetljiviji za one temeljne zahtjeve koji su potrebni za život. Čini mi se da smo svi mi takvi da nas osobno iskustvo neke nevolje lakše povezuje s onima koji su u sličnim ili istim problemima – vidimo to često u akcijama prikupljanja pomoći za različite društveno osjetljive skupine. Ipak, moramo reći da i među onima koji imaju veća materijalna dobra postoje oni koji su osjetljivi za tuđu patnju i nevolju te koji se rado odazivaju i sudjeluju u pomaganju drugima.
Zapravo, solidarnost je pitanje osobne vjerničke i moralne zrelosti i osjećaja suodgovornosti za dobro ljudi općenito. Čovjeka treba odmalena odgajati u ljubavi, spremnosti na darivanje, za suosjećanje s onima koji žive teško. Bog je među nama, samo ga trebamo osluškivati i otkriti, a otkrivamo ga kada činimo dobro jedni drugima.
Tjedan solidarnosti je akcija koja povezuje Hrvate u Hrvatskoj i BiH. Koji se, do sada, plodovi te akcije ponajviše vide?
Fra Mika: Moram Vas malo ispraviti: naziv akcije jest Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH. To znači da je cilj ove akcije pomoći svima u BiH koji su u stanju potrebe, bez obzira na naciju, vjeru ili neku drugu odrednicu pripadnosti, da ne kažem grupiranja ili svrstavanja. Tako smo i činili. Drugi je problem što ta sredstva nisu toliko velika da mogu dostići do većeg broja ljudi. Ono što je do sada posebno isticano i što i ubuduće treba isticati jest duh solidarnosti, želja ljudi u Hrvatskoj da budu solidarni s ljudima u BiH, njihova spremnost. Učinak je ovdje zaista manje važan ako postoji spremnost. Otvoreno srce naći će način da pomogne i tu se onda ne smije mjeriti učinak nego spremnost. Narod je skovao lijepu izreku: Kad se hoće nađe se i načina kako to učiniti. Valja napomenuti da bi ovdje najbolje bilo pitati korisnike pomoći što im je ona značila. Neki od tih korisnika bili su i u medijima i posvjedočili su što je njima osobno značio Tjedan solidarnosti. Možemo i mi ponešto općenito reći: pružena ruka puna srca i kruha, obrisane suze, zagrljaj potpore, drva za topli dom, odjeća za prozeblo tijelo, hrana za gladne, potpora povratku prognanih, potpora pri ostanku na svom nezaposlenima, potpora samohranim roditeljima i njihovoj djeci, potpora plemenitim djelima mladih u BiH, pomoć marginaliziranim skupinama i osobama…
Vlč. Fabijan: Akcija ima za cilj senzibilizirati javnost u Hrvatskoj za stanje Hrvata i Crkve u Bosni i Hercegovini, da se prikupi konkretna materijalna pomoć, ali i da se pošalje jasna poruka svim našim sunarodnjacima diljem Bosne i Hercegovine da nisu sami i da nisu zaboravljeni!
Upravo produbljivanje veza i povezanosti među župama, bolje razumijevanje teškoća u kojima se živi i opstaje, nova prijateljstva koja se stvaraju i održavaju, a na osobit način povezivanje u molitvenom dijelu ove akcije, daju novu nadu i podržavaju hrabrost za suočavanje sa svakodnevnim teškoćama s kojima, naši sunarodnjaci, naša braća i sestre u vjeri žive.
Kao i svugdje, i kada je riječ o ovome, ipak su prisutne negativne konotacije u smislu da postoje oni koji su iskoristili te poticaje za nepostojeće tvrtke ili nepostojeći posao. Možete li to prokomentirati?
Fra Mika: Prije svega moram istaknuti da se osoblje Caritasa BK BiH trudilo i trudit će se da pomoć dođe u prave ruke. Postoje načini ispitivanja, praćenja, kontrole i nadzora da sve ide kako treba. Zato nas neki ne vole. Ondje gdje sumnjamo, ne smijemo pomagati, a tamo gdje smo sigurni, pomažemo. Stoga svake godine usavršavamo svoj način djelovanja da mogućnosti prevara i zloporaba budu smanjene. Bog nam je dao razum i moramo ga upotrebljavati. Ne smijemo biti naivni nego dobro utvrđivati stvari i djelovati prema našim mogućnostima. Ovih dana pustili smo u pogon Caritasov informatički sustav. Vjerujem da bi se mnogi začudili jednoga dana kad saznaju da se stvari mogu tako lako provjeriti na razini cijele BiH. Poznato mi je iz iskustva, nažalost, da postoje „prosjaci“ koji, kad dođu do jednog eventualnog dobrotvora, ocrnjuju sve druge da im nisu ništa dali. U našem sustavu se može provjeriti je li netko dobio pomoć u bilo kojem dijelu BiH. Ponosni smo na ovo jer nemamo pravo biti naivni prema prevarantima. Naš je cilj da svaki stvarni potrebnik dobije pomoć.
Vlč. Fabijan: Ovo je šesta godina provođenja akcije Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH koju, prema odluci Hrvatske biskupske konferencije, provodi Hrvatski Caritas. Od samog početka pokretanja ove akcije biskupima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je važno da onaj dio koji se tiče prikupljanja, transfera i praćenja namjenskog trošenja prikupljenih sredstava u javnosti bude što više transparentan.
Zbog toga je procedura nakon prikupljanja sredstava u jedinstven fond takva da se preko mreže Caritasa u Bosni i Hercegovini prikupljaju projekti za koje se smatra da su održivi i izvedivi, te da će imati pozitivne učinke za izravne i neizravne korisnike projekata. Osim toga, imamo i Nadzorni odbor te redovitu evaluaciju svih projekata koji se financiraju.
U proteklih pet akcija prikupili smo oko 15 milijuna kuna i pomogli oko 180 projekata iz područja: socijalno-zdravstvene skrbi, razvoja malog poduzetništva i obrazovanja, kao i projekte u mreži biskupijskih Caritasa u BiH te udruga. Koliko mi je poznato, u pet godina dogodila su se tri slučaja u kojima su korisnici nenamjenski utrošili sredstva. Moram jasno i nedvosmisleno reći da su u tim slučajevima provedeni pravni postupci kojima su sredstva vraćena tako da ne možemo govoriti o nekoj lošoj praksi u ovoj akciji. Također, važno je reći da smo se svih ovih godina učili i svake godine nastojimo unaprijediti sustav praćenja projekata na terenu. To ne bismo mogli bez povjerenja u mrežu Caritasa u BiH koja nam predlaže projekte.
Za kraj, što je ono što biste istaknuli kao „najveće postignuće“ kada je riječ o ovoj akciji?
Fra Mika: Projektno pomaganje pojedinih obitelji koje je tim obiteljima olakšalo život, pomoglo da pokrenu malo gospodarstvo ili slično, zasigurno je velik poduhvat i uspjeh jer je riječ o živim ljudima koji staju na svoje noge. Primjerice, između ostalih, pomogli smo jednoj obitelji koja ima 12 članova. Među njima je osmero djece. Oni ne prose, nisu goli niti bosi, nisu gladni, idu redovito u školu, pomažu roditeljima koliko mogu. Caritas im je pomogao u obiteljskom gospodarstvu i oni staju na svoje noge i pokazuju da se isplati rad, trud, žrtva… Pokazuju malodušnima ili čak i lijenima da se isplati životna borba te da donosi plodove. Oni koji su zdravi i sposobni moraju se boriti. Takvima ćemo pomoći prema našim mogućnostima. Caritas treba pomoći ljudima i da mijenjaju svijest i navike. Bit ćemo sretni ukoliko „naučimo pojedince i obitelji loviti ribu, a ne davati im već ulovljenu“.
Hvala Vam za mogućnost da možemo putem Katoličkog tjednika širiti spoznaje o ovoj plemenitoj akciji. I Vi ste dio tima koji sigurno pobjeđuje u dobru! Hvala Vam! Hvala svima koji će podržati ovu akciju u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj!
Vlč. Fabijan: Bolje razumijevanje teškoća u kojima žive Hrvati u Bosni i Hercegovini, izgradnja povezanosti i trajnog zajedništva koje promičemo ovom akcijom najveća su vrijednost ove akcije. Osobna svjedočanstva o tome kako žive Hrvati u Bosni i Hercegovini, koja uočavamo u međusobnim susretima, oplemenjuju i doprinose stvaranju povezanosti među mladima, župama i svjedoče da smo jedan narod te da nas granice dviju država ne dijele već da zajedno možemo i moramo graditi bolju budućnost Hrvatskog naroda i Crkve.
Biti zajedno u ova teška vremena, graditi bolju i pravedniju budućnost za našu djecu, zauzimati se za pravednost, istinu i djelotvornu ljubav, nositi zajednički križ svakodnevnih nevolja – to je naše najveće postignuće u ovoj akciji.
Razgovarala: Bojana Đukić/katolicki-tjednik.com
