Razgovor s biskupom mons. dr. Milom Bogovićem

Poštovani oče biskupe, nalazimo se u vremenu Adventa, vremenu intenzivne priprave za najradosniji kršćanski blagdan – Božić. Što bi blagdan Božića trebao predstavljati u životu svakog kršćanina?

Ako se uzme da je Božić proslava rođenja Isusa Krista, može se na ovo pitanje odgovoriti jednako kao da je rečeno: Što Isus Krist treba predstavljati u životu svakog kršćanina. No, ako to shvatimo kao pitanja o smislu proslave samog Božića, onda odgovor zvuči malo drukčije. Naime, od četiri evanđelista, samo dvojica govore o Isusovu rođenju, ali svaki govori o njegovoj muci i uskrsnuću. Kao poseban blagdan u godini, Božić se počinje slaviti u Rimu početkom 4. stoljeća.

Uskrs je od početka središnja i glavna točka kršćanskih slavlja i okupljanja. No, Božić je kao proslava rođenja svakome lakše shvatljiv i prihvatljiv pa je uz tu proslavu vezano mnogo običaja koje je čovječanstvo vezalo uz rođenje djeteta. To nipošto ne znači da Božić za kršćanina nema svoju težinu i iskonsku važnost. Da nema, ne bi ga spominjala dva evanđelista. Božić nam zorno govori da je Isus htio proživjeti sav čovjekov život kako ga proživljavaju i ostali ljudi; pače, već od početka Isus je bio suočen s teškoćama koje su ga pratile do smrti na križu. Nije imao niti tražio neku povlasticu zbog toga što je utjelovljena druga osoba Presvetog Trojstva – Sin Božji. To znači da nevolje i križevi koji se javljaju na našim životnim putovima nisu neko zlo, pače mogu itekako doprinijeti rastu dobra u svakoj osobi. Većinu svoje poruke stavio sam kao odgovor na zadnje vaše pitanje.

Dakako, o Božiću bi se moglo govoriti i na drugi način, ali o tome će biti riječ na drugim mjestima i drugim prilikama.

Uvijek je štetno gubljenje memorije o svojim korijenima i identitetu

Nedavno je papa Franjo posjetio institucije Europske unije prilikom čega je održao govor u Europskom parlamentu i istaknuo potrebu vraćanja Europe kršćanskim korijenima. Kako gledate na taj posjet? Znači li on da europske vladajuće strukture možda preispituju svoj dosadašnji gotovo isključivo ekonomistički model europskog integriranja, koji svakim danom sve više pokazuje svoje inherentne i duboke slabosti, nepravde i otuđenost?

Gledao sam nedavno na našoj televiziji razgovor francuskog filozofa Finkelkrauta. Na pitanje novinara što misli o Europskoj uniji odgovorio je po prilici ovako: Europa je svjesna svojih grijeha prema kolonijalnom svijetu i drugim rasama. Ona ih je ponižavala. Njihovo je malo ili ništa vrijedilo.

Sve što valja dolazilo je iz Europe. Sada je došlo do nenormalne reakcije da je izgubila svoj identitet i naglašava vrijednosti drugih naroda i rasa. To je krivo polazište. Dobro je cijeniti druge, ali se to može dobro činiti samo onda ako ostanemo na svojim korijenima, na svome identitetu. Ona se toga odriče, i to je šteta. Od obezvrjeđivanja svojih dosega i vrjednota, od samodestrukcije nema nitko koristi. Potrebno je čišćenje memorije, kako bi rekao Ivan Pavao II., ali uvijek je štetno gubljenje memorije o svojim korijenima i identitetu.

UDBA

Neovisno o unutarnjim problemima Europske unije, Hrvatska ima svoje posebne i vlastite probleme. Raščišćavanje s komunističkim i jugoslavenskim totalitarnim naslijeđem u Hrvatskoj se i dalje sustavno sputava, što je Vama kao predsjedniku Komisije HBK-a i BKBiH-a za hrvatski martirologij vrlo dobro poznato. Kako u tom kontekstu gledate na važnost kaznenog postupka protiv Perkovića i Mustača pred njemačkim pravosuđem? Može li on uzdrmati i dalje u Hrvatskoj iznimno jake (post)udbaške strukture i eventualno pokrenuti lustracijske procese ili su neophodne promjene potaknute iz same Hrvatske?

Vjerujem da je suđenje Perkoviću i Mustaču dobar korak prema oslobađanju od nehumanog komunističkog zagrljaja koji se i dalje osjeća. Narod je u biti svjestan zla koje mu je nanio komunistički režim, ali nije svjestan kojim se on polugama podupirao i jesu li one i dalje na djelu. Treba razvijati svijest o zloćudnosti komunizma posebno po načinu djelovanja po obrambenom sustavu svuda gdje je on bio na vlasti. On je u različitim državama dobivao posebna imena, ali je zemlja proizvodnje uvijek komunistička Rusija (SSSR). Kod nas je najuobičajeniji naziv Udba, iako je bilo i drugih naziva.

Mene je jedan udbaš tužio da sam ga pred javnošću sramotio kada sam govorio o njegovoj udbaškoj prošlosti. Nisam se tužbe preplašio. Smatrao sam to prilikom da se digne pitanje na razinu svakodnevne medijske ponude, da se što više ljudi uključi u raspravu i da se odvagnu pred javnošću argumenti i o tom zlu otvoreno progovori. Nažalost, moja očekivanja se nisu ostvarila jer je tužitelj odustao od tužbe kad sam rekao da nemam ništa protiv njega kao osobe nego protiv čitave udbaške mreže u koju je i on umrežen.

S druge strane vidim da je naš narod i dalje spreman prihvatiti nenormalno kao da je sasvim normalno, biti spreman podnositi da ti se ministri rugaju u lice kako je sasvim normalno da narod izražava svoja prava, ali da je također normalno da oni ta prava ne poštuju, da se oni nisu dužni ravnati po onome što narod kaže u referendumu, nego što je rekao na izborima kada je njima dao povjerenje. Traži se od nas da prihvatimo kako je sasvim normalno da ne znamo koliko nas ima, a toliko je potrošeno novaca za popis stanovništva. Čak ni Ustavni sud nije dužan znati koji je broj stanovnika u Hrvatskoj s pravom glasa. I to je ostatak tog udbaškog kvasca.

Europu možemo u mnogočemu obogatiti

Zamjetno je kako one strukture koje se identificiraju s vrijednostima komunizma i Jugoslavije – a koje su vrlo jake i u samome državnom vrhu – i nakon ulaska Hrvatske u EU forsiraju političku orijentaciju na tzv. Zapadni Balkan („Jugosferu”, „Regiju”) umjesto na politički, gospodarski i tehnološki razvijeniju Srednju Europu i Mediteran. Kako Vi gledate na to?

Ja želim da moj narod počne cijeniti sama sebe, pa će onda znati ispravno cijeniti sve druge. A to znači da nismo neprocijenjena roba za prodaju bilo kome, nego da imamo neprocjenjivo blago koje se nikome ne prodaje. Sa svima u pregovore, ali s jasnoćom što se i zašto se nudi, a što se očekuje. Dostojevski negdje piše o čovjeku koji je dobio slobodu, ali nije znao što bi s njome pa ju je želio vratiti gospodaru, odnosno tražio je kome bi ponovno bio sluga. Još je jak taj štetni podanički mentalitet.

Kada bismo mogli izdvojiti one koji su bilo rezervirani u pogledu načina našega ulaska u Europsku uniju, vidjeli bismo da to nisu pobornici novog jugoslavenstva nego su to pobornici za hrvatsku samostalnost i samostojnost. Ako već samostalna hrvatska država želi ući u čvršće zajedništvo s drugim državama, jasno je da to nije ono zajedništva koje nas je skupo stajalo i kojega se naš narod plebiscitarno odrekao. Kad bi se kod nas poštivao zakon, svaka „Jugosfera” bila bi kažnjivo djelo. Ja nisam za takvo kažnjavanje, ali sam uvijek bio i ostao za to da se poštuje volja naroda, a mislim da je u tom pitanju volja tako jasna da je svaka vlada treba prihvatiti kao zakon.

Nisam ni sada za to da „lomimo noge” kako bismo ispunili sve želje novih EU-gospodara, niti zato da nam najjači dokaz budu „europski standardi”, što je nekima dovoljno da odbace neke naše tradicije i prakse. Trebamo probuditi svijest da smo mnogo toga sačuvali što može popraviti te „europske standarde”, da i Europu u mnogočemu možemo obogatiti. Ako se toga puta odreknemo, nije nas ponizila Europa, nego se mi sami ponižavamo.

Haaški sud

Svih ovih godina bili ste vrlo aktivni u borbi za zaštitu digniteta hrvatskog čovjeka i hrvatske borbe za samostalnost u nametnutom nam ratu. Nakon sramotne prvostupanjske presude hrvatskim generalima Markaču i Gotovini u Haagu bili ste nazočni i održali vrlo zapaženi govor na velikom prosvjedu održanom u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Također, sudjelovali ste aktivno i svojim prilozima na brojnim stručnim skupovima naše udruge o radu Haaškog suda. Kako danas gledate na ovaj sud, koliko je on imao smisla i kakva je konačna poruka koju nam je on ostavio? Bi li taj sud uspio držati Hrvatsku pod takvim pritiskom da nije imao svesrdnu potporu iz same Hrvatske?

Želim tome dodati da sam bio i pred zgradom Haškog suda i ondje predvodio molitvu za oslobađanje naših generala. Kako nas drugi predstavljaju vidjelo se po tome što nas je dočekala policija „do zuba naoružana”. Kada su vidjeli da je to miran i kulturan skup, na kojem nitko nije ni papirić spustio na trg da ga ne zaprljamo, ispričavali su nam se i s osjećajem nelagode povukli.

Haški sud hranili su iz Hrvatske oni likovi koji su bili protiv samostalne Hrvatske. Tko su ti, jasno su se sami predstavili kao političari, kao mediji i kao novinari. Treba samo uzeti novine i portale i jasno će nam se ti ljudi predstaviti. Ne samo da su se trudili da Domovinski rat i branitelje ocrne pred hrvatskom javnošću, nego su i kao predstavnici hrvatske države slično radili i u inozemstvu.

Osjećaj za vrijednost žrtve ljude i narode oplemenjuje

Hrvatski narod zasigurno nije zaslužio ono što ga je zadnjih godina snašlo. Kada je trebalo krvlju izboriti nezavisnost, izborio ju je. Hrvatski vojnici i civili ginuli su, bili ranjavani i mučeni na ratnim područjima i u logorima. Kada je zemlju nakon rata trebalo obnoviti, zemlja je obnovljena. 2000. godine bili smo praktički nezadužena zemlja sa svim većim nacionalnim resursima još uvijek u pretežno hrvatskom vlasništvu, postojalo je ozračje vjere u bolju budućnost kod hrvatskoga naroda. Hrvatski ljudi su mahom radišni i željni napretka. No, kao da je netko nakon toga želio dokazati da hrvatska država nema smisla?

Ovih dana imao sam u Rijeci tribinu na temu memorija naših žrtava i hrvatski identitet. Bojao sam se da neću biti dobro shvaćen jer sam izišao s dosta drukčijom tezom od uobičajenog govora i razmišljanja. Smatram, naime, da je blagoslov za naš narod što osjećaj za vrijednost žrtve pripada njegovom identitetu. To nastojim proširiti i po Crkvi hrvatskih mučenika, po Komisiji za hrvatski martirologij, po projektu popisivanja svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, po nastojanju za izgradnju Svehrvatskog groba na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika. Postoji narod na ovoj zemaljskoj kugli koji je uništio dva kontinenta ljudi i razumljivo je da je nesposoban razumjeti vrijednosti onih koji su stoljećima podnosili bahatost drugih.

Mi smo toliko jaki da smo u stanju i danas to podnositi. Zato nastojim i ovoga Božića ljudima govoriti da osjećaj za vrijednost žrtve ljude i narode oplemenjuje, i ne trebamo se nekada bojati nalaziti se u takvoj školi. Na naslovnoj stranici najnovijeg broja Hrvatske vjernosti stavio sam sliku Ivana Pavla II. kako visoko podiže križ i uz to stavio spomenik u Srbu gdje se visoko podiže puška i troroge rogulje, kao oružano sredstvo. Mi u tome gledamo simbol laži i nasilja i tako nešto ne želimo nikada imati među svojim simbolima, ali nekima i dalje to dobro priliježe. Zato se ja ne plašim teškoća za hrvatski narod ako bi i dalje bio neshvaćen ako čuva svetost žrtve kao sastavnicu svog identiteta.

Važno je voljeti svoj narod

Hrvatska se nakon desetljeća i pol nasilne detuđmanizacije nalazi u dubokoj krizi, pri čemu su gotovo svi gospodarski pokazatelji iz tromjesečja u tromjesečje izrazito loši. Istovremeno, događa se pravi egzodus mladih i obrazovanih ljudi prema ostalim zemljama Europske unije. Kako to komentirate i koji osnovni uvjeti moraju biti zadovoljeni za promjenu ovakvoga stanja?

Naši biskupi: važno je voljeti svoj narod. Treba biti dobar političar, stručan, znati međunarodne zakone, zakon tržišta. Ali sve to malo znači ako se ovaj narod i ova država ne voli. To bi bilo kao da je neka majka najbolji profesor iz pedagoško-odgojnih znanosti, dobiva na tom polju mnoge nagrade, a njezino dijete plače kod kuće jer mu ne posveti minimum potrebnog vremena. Tuđman je znao posao koji je kao državnik radio, ali on je volio narod i državu. To je nešto što ne treba dokazivati. Koji to neće vidjeti, tome nećemo dokazati ne znam koliko se za to preznojavali.

Treba ojačati medijski rad

Iako velika većina građana smatra kako Hrvatska ide u krivom smjeru, kada se približe izbori ovo nezadovoljstvo ostaje u medijskom prostoru praktički potpuno neartikulirano. Ako i dođe do političkog zaokreta u Hrvatskoj, može li i najbolje zamišljeni program oporavka Hrvatske uspjeti ako će se on u velikoj većini medijima dovoditi sustavno u sumnju i sapletati raznim spinovima na svakom koraku? Kako se općenito u Crkvi gleda na postojeće stanje medija u Hrvatskoj budući da takvo stanje vlada već petnaestak godina? Je li se u Crkvi u tom razdoblju razmišljalo, i razmišlja li se danas, o iniciranju novih medija, prvenstveno dnevnih novina i cjelodnevne televizije, koji bi se odlikovali informativnošću, objektivnošću i jasnim kršćanskim svjetonazorom? Ne bi li to moglo postati jedno od glavnih brana protiv sveopće trivijalizacije i razgrađivanja Hrvatske i svih vrjednota hrvatskoga naroda? Postoji li netko drugi tko bi mogao danas pokrenuti ovakvu inicijativu u Hrvatskoj osim Crkve?

Mi bismo, dakako, željeli da se ovaj čas sve prepreke nestanu i da se sve okrene u smjeru ozdravljenja hrvatskog društva. Svjesni smo da su dotrajale stare političke elite koje se održavaju optužujući jedna drugu. Snažnu poruku za naše prilike osjetio sam kada sam gledao u gospićkom biskupijskom vrtu naslagane stare i odbačene željezne ograde na preko metar visine. Dojmilo me se to da je neka trava savladala sve prepreke i probila se do vrha tih ograda, do sunca. Što li je sve morala proći ta biljka da dođe do sunca.

Te prepreke koje su je priječile u rastu, sada je podržavaju da može tako velika stajati. Ona trava pokraj bila je pogažena i malena. Pala mi je na pamet usporedba s mučeničkom Crkvom prvih stoljeća. Bila okružena velikim preprekama za svoj rast, ali je zato rodila tolike velikane. Nije li i Stepinac izrastao tako velik jer je poput one trave pod žicama bio prekriven raznim teretima, udbaškim i partizanskim podmetanjima. Nije li i sam Isus rastao boreći se s nesklonim okruženjem koji ga je na koncu podigao na križ i time mu omogućio da očituje neograničenu svoju ljubav prema Bogu i ljudima. Nije se to moglo tako jasno očitovati na nekoj gozbi.

Ja već vidim u Hrvatskoj biljku koja se probija kroz te prepreke i okoštale strukture te raste prema suncu; vidim biljke koje su već toliko visoke da ih njihove zahrđale i okoštale prepreke podržavaju u rastu. Mudrost je znati se okoristiti tim preprekama. Nisu li nam razni Miloševići i Šešelji mnogo pomogli da se uzdignemo visoko? Pa i oni Miloševićevi suradnici u hrvatskom društvu.

Uvjeren sam da se Crkva treba aktivno uključiti u stvaranje boljeg ozračja u društvu. Ono treba biti usmjereno prvenstveno protiv stvaranja osjećaja besperspektivnosti i beznađa, u smislu gore rečenoga. Ne smijemo se pretvoriti u one koji traže krivce i upiru prstom u njih. Ne trošiti previše snage u to nego probijati pozitivne putove za svoj narod i državu. Ne možemo na medijskom planu biti jaki ako nemamo „sredstva za rad”: radio, televizija, novine, portali. Nismo ni tu na početku, ali s obzirom na jačinu prisutnosti u medijskom prostoru onih koji djeluju protivno ili suprotno od nas, trebamo se više osposobiti i ojačati za taj rad. Mislim da nije danas problem naći potrebna materijalna sredstva koliko su potrebni jasni ciljevi i organizacija rada.

Možda se dobar dio do sada postavljenih pitanja može sažeti u jedno. Što Hrvatskoj treba kako bi se napokon njezini ljudi u miru mogli okrenuti i posvetiti budućnosti?

Za rad ne treba očekivati idealne prilike. No, slažem se da se treba uvijek boriti za bolje prilike. Treba prvenstveno da svaki građanin shvati Hrvatsku kao svoju državu koju se onda ne smije varati i pljačkati, nego dati svoj doprinos da ona bude bolja pa će i nama biti bolje. Svoj doprinos možemo dati i na taj način da na izborima prihvatimo svoju odgovornost i dademo svoj glas onome koji može našu „lađu” usmjeriti prema boljim vremenima. Neki put je teško naći dobrog kormilara, ali onda podržimo onoga koji je manje slab.

Nažalost, naša politička scena nije toliko zrela da bismo imali takve ponude za budućnost kakve potvrđuje prošlost, pa ćemo u mnogo slučajeva glasovati da se onemogući loše plovljenje a ne da dademo vjetra dobrom plovljenju. Ipak i na taj način pomažemo boljitku naroda i države.

Virus nebrige za državu

U Hrvatskoj je dugo vremena vladalo mišljenje o razmjerno slabom angažmanu katoličkih laika u politici i društvu. Posljednjih godina svjedočimo pozitivnim promjenama u tom smislu, a što se možda najviše očituje na području tzv. civilnog društva. Hoće li ove promjene po Vašoj procjeni dostići zrelu fazu ili će stvari ostati na nekoliko efektnih akcija, ali s ograničenim učinkom?

Vjerujem da će se ići naprijed u smislu započetoga. Za veće i trajnije uspjehe trebat će omogućiti školovanje i sustavni rad na formiranju katoličkih političara. Treba proći mnogo vremena da se prevlada kolonijalni i podanički mentalitet u kojem su nas stoljećima držali. Kad je negdje 1994. Stipe Mesić predstavljao svoju knjigu: Kako sam rušio Jugoslaviju?, postavio sam mu ovakvo pitanje: Za vrijeme Austro-ugarske mi smo bili protiv te države jer nije bila naša, bilo smo jednako protiv prve Jugoslavije jer nije bila naša, bili smo i protiv NDH jer je stvorena uz pomoć fašista, bili smo protiv komunističke Jugoslavije jer je ni ona nije bila naša. Nije li možda nama ušlo pod kožu to „biti protiv države”pa smo protiv nje i onda kada je ona naša? Kao da nismo ni primijetili da je to sada ipak nešto sasvim drugo.

Stipe je pitanje shvatio posve osobno, jer je mislio da ga ja kritiziram što se stavio protiv Tuđmana (dobro je to shvatio!) pa mi je odgovorio da imam krivo. Meni se čini da se mi doista tako ponašamo kao da za ovu državu mi ne trebamo voditi brigu, kao da će sve potrebno obaviti neki drugi, ili će to ići samo od sebe. Tim virusom bila je zaražena dobrano i Crkva u Hrvata pa nismo dovoljno radili na sustavnom osposobljavanju katoličkih vjernika za rad u politici.

Projekt izgradnje Crkve hrvatskih mučenika u Udbini započet na Vašu inicijativu priveden je kraju. Svake godine sada se već tradicionalno na Udbini se okuplja veliko mnoštvo vjernika i uglednika za Dan hrvatskih mučenika. S ovim odmakom, možete li procijeniti koje je značenje te Crkve za hrvatske vjernike i domoljube? Kakvi su Vam daljnji planovi?

Daljnji planovi su uređenje memorijalnog parka prema nacrtu Ante Pađena i nastavak s uređenjem knjižnice i muzeja. Već je u izradi rad Kuzme Kovačića u svetištu: Hrvatski mučenici. Mogu reći da je s Kuzmom ugodno raditi jer on uvijek pozorno sluša naručitelja što on želi, a poslije tome dade svoju umjetničku ruku. Sadašnje djelo Kuzmino pokrit će cijelu plohu iza oltara. To će biti kao završetak križnoga puta od Krbavskog polja do Crkve hrvatskih mučenika, od mjesta stradanja do mjesta pobjede.

Cijelom površinom dominira lik uskrsloga Krista kojemu s lijeva i desna dolaze mučenici. Oni prvi su prepoznatljivi, a oni poslije pripadaju onom nepreglednom mnoštvu naših mučenika. Isus uskrsava s Krbavskog polja, a lijevo i desno su druga dva simbola hrvatskog stradanja: Vukovar i Bleiburg. To je sve u kamenom reljefu a predviđeno je da će za iduću proslavu Dana hrvatskih mučenika djelo biti dovršeno. Već su dovršeni vitraji na ulazu u dnevnu kapelu. I dalje ću nastojati da se ostvari projekt Svehrvatskog groba na Krbavskom polju.

Koja bi bila Vaša adventska poruka vjernicima?

Najbolje je da donesem nekoliko odlomaka iz poruke. Naslovio sam je riječima sv. Pavla: „Mi se dičimo i u nevoljama” (Rim 5,3)

Bajka ili opora stvarnost

Kada su Marija i Josip spoznali da su njihovi životi povezani s pojavom Sina Božjega u tijelu, mogli su reći da su riješili svoje životno pitanje jer je sam Bog iza njihovih života. Međutim, niti su oni tako mislili, a niti je Bog želio da oni žive bezbrižno, jer bi to značilo zastoj u njihovu duhovnom rastu. Trebalo je i dalje učiti i rasti. To se vidi i u zgodi kad su krenuli u Betlehem na popis stanovništva, a Mariji se “navršilo vrijeme da rodi”. Nisu išli uz pratnju anđela, prema otvorenim srcima onih koji su ih susretali, nego su se suočili s teškim prilikama putovanja i traženja smještaja za rodilju.

Poslije poroda trebat će s Djetetom bježati od zločinačke ruke zemaljskoga gospodara. Te velike teškoće i zapreke na životnom putu itekako su pomogle da su Marija i Josip mnogo naučili i postali jači u suočenju sa životnim teškoćama. Da tih teškoća nije bilo, da su ih pratili anđeli i sve teškoće mjesto njih rješavali, ne bi se ni dogodio njihov rast. Nije to bila idila i bajka, nego kruta stvarnost: naporan put, prava štala, bez potrebne pomoći i sigurnosti, bez bombica i zvončića. Da bi sve to uspješno prevladali i dobro obavili, trebali su napregnuti sve fizičke i duhovne snage.

Naše narodne muke

Naš narod je previše gajio nadu da su uspostavom samostalne hrvatske države prevladane ako ne sve, a onda barem glavne teškoće na njegovu povijesnom hodu te da smo uplovili u mirne i sretne vode. Međutim, današnje prilike većini ne izgledaju takvima pa smo u opasnosti da se već podnesene žrtve shvate kao neuspjeli projekt, a sadašnje nevolje kao beskoristan teret; kao da bismo trebali biti oslobođeni od novih većih nevolja. A one i dalje traju. Međutim, trebamo na njih gledati u duhu Marije i Josipa, tj. kao prigodu za nove spoznaje i novi rast. Jer teškoće su poput stepenica: može se na njima pasti natrag, a može se popeti na višu razinu. One su opasnost za novi poraz, ali i mogućnost za novu pobjedu. Možemo nazadovati, a možemo se ojačati i za sigurniji hod naprijed.

Isus je došao da nam to otkrije i da nam dade snagu za pobjedu i radost u teškoćama. Svaka teškoća prigoda je za napredak i za novu pobjedu. Ne možemo ni zamisliti kako bi Isus ostvario svoju pobjedu nad smrću da nije bio suočen sa smrtnim teškoćama. Da su mu svi ljudi samo pljeskali, ili da su ga nezainteresirani pustili da radi i priča što ga je volja, da mu nisu postavljali teškoće, kako bi se očitovala njegova velika ljubav za čovjeka – položiti i život svoj za njega. On je imao i te kako velikih teškoća. Imao je on i svoje ‘udbaše’ koji su ga stalno pratili da ga uhvate u nečemu za što bi ga mogli optužiti i osuditi. Evanđelist Luka, čije se evanđelje ističe u opisivanju Isusove blagosti, najviše govori o tome kako su neki Isusa pratili, ne da od njega nešto nauče nego vrebajući „kako bi našli u čemu da ga optuže” (Lk 6,7; usp. također: 11,54; 14,1; 20,20). Svaku od tih opasnosti i teškoća Isus je shvatio kao novu prigodu da još bolje očituje svoju ljubav prema čovjeku i vjernost nebeskom Ocu koji ga je poslao da spasi ljude, da ih nauči kako se „kroz mnoge nevolje” dolazi u kraljevstvo nebesko.

Teškoće su izazov za novu pobjedu

Isus nije došao da nas oslobodi od svih nevolja, nego da nam pokaže kako se na njih može i treba gledati kao priliku za novi rast. To nam je bez sumnje radosno otkriće Isusovo, koje je on vjerno svjedočio od rođenja do smrti, od Betlehema do Kalvarije. S tim duhom su krenuli Marija i Josip prema Betlehemu, tim su duhom oni nošeni u vrijeme egipatskog progonstva. Tim istim duhom nošeni su i apostoli kada su krenuli u svijet, a tim duhom obdareni su i svi oni koji vjeruju u Krista.

Nevolje dakle nisu samo opasnost od novog poraza, nego je svaka od njih ujedno novi izazov i prigoda za novu pobjedu.

Nekadašnji upravitelj gospićke župe i karlobaški župnik Šime Starčević u teškim bolestima, koje su ga trajno pratile, znao je uskliknuti: „Ustostruči, Gospodine!”, jer je bio svjestan da i njegova bolest ima visoku evanđeosko-otkupiteljsku vrijednost.

Gledajući tako na životne teškoće, razumljivo nam je što Mariju i Josipa na putu prema Betlehemu i prema Egiptu nisu anđeli pratili i u svemu im služili, jasno nam je zašto taj put nije bio bajka i idila, nego opora stvarnost, ali koju su oni oplemenili svom svojom ljubavlju i vjernošću, tako da su postali veliki pred Bogom i nama postali uzor kako se i mi trebamo suočavati s teškoćama u svome životu.

Čestit Božić i blagoslovljenu 2015. godinu želi Vam biskup gospićko-senjski Mile Bogović

D. Dijanović, O. Barišić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save