ZLO UVIJEK ČUČI U MRAKU: On je najveći ubojica Hrvatske!
Budimir Lončar – čovjek koji je izmislio Josipovića, novu pravednost i pravi put
Bivši oznaš dekoriran diplomatskim manirima zapravo je najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana i veliki politički meštar postkomunističke dinastije.
On je još kao agilni oznaš naučio djelovati iz mraka i iz pozadine. Danas je iznimno vitalan starčić, umirovljeni diplomat koji voli da ga doživljavaju kao velikog zavodnika i koji i u devedesetima vrijedno obilazi tribine, prijame, okrugle stolove, s obveznom svilenom maramicom u zapućku. Njegovo je lice krinka koja ni u jednom trenutku ne odaje da ga se na bilo koji način tiču priče o poslijeratnim Ozninim likvidacijama u srednjoj Dalmaciji ili najavljeni procesi za Udbina ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, Austriji i Italiji. On je izmislio Ivu Josipovića, prije njega Stipu Mesića, i još mnogo drugih nositelja „mreže” koja je proizvela politiku „regiona”. On je zapravo najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države od njezinog osamostaljenja do današnjih dana, čije se zasluge u pravilu podcjenjuju i minoriziraju, svodeći ga na ulogu vječnog vanjskopolitičkog savjetnika, i presporo otkrivaju. Riječ je, dakako, o Budimiru Lončaru. Iz partizanskih i oznaških mu je dana ostao nadimak Leka, dok ga sumještani iz rodnog Preka na Ugljanu i danas nazivaju Budi. Budimir Lončar je zapravo politički veliki meštar regiona, koji se u novom Josipovićevom aranžmanu zove „pravi put”. Sve je to Budijev put. Zato je važno poznavati Budijeve ranije radove i djelovanja, kako bi nam djelatnosti nekih današnjih političkih aktera, njegovih proizvoda, bile jasnije.
Najznačajnija Budijeva operacija za noviju hrvatsku povijest
Za hrvatsku noviju povijest najznačajnija Budijeva operacija je uvođenje UN-ovog embarga na uvoz oružja, rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a od 26. rujna 1991. Punih petnaest godina hrvatska je javnost ostala prikraćena za informaciju da bez tadašnjeg ministra vanjskih poslova raspadajuće SFRJ Budimira Lončara rezolucija o embargu, čiji je politički pokrovitelj bila dakako Velika Britanija, ne bi uopće mogla biti donesena. Kina je, naime, najavila veto iz načelnih razloga: tražila je da službeni predstavnik države članice zamoli za embargo. U ime raspadajuće Jugoslavije učinio je to Budimir Lončar. U trenutku kada je to razotkrio jedan hrvatski dnevni list, Budimir Lončar je bio vanjskopolitički savjetnik Stipe Mesića. Rakcija je bila sramotna: Mesić je štitio svog savjetnika tvrdnjom kako je Lončar uvođenjem embarga spasio Hrvatsku od moćnog oružja kojeg je Srbiji namjeravala dostaviti Rusija. Bila je to, dakako, bezočna laž. Lončar je zamolio Vijeće sigurnosti da uskrati Hrvatskoj pravo na obranu, u vrijeme kada je njegov drug iz posljednje jugoslavenske vlade, general Veljko Kadijević, zatvarao obruč oko Vukovara i pripremao napad na Dubrovnik. Pozivom Vijeću sigurnosti da uvede embargo na uvoz oružja, Lončar je zapravo Hrvatsku osudio na smrt. To mu je nakon 2000. godine osiguralo status nedodirljivog vanjskopolitičkog savjetnika hrvatskih predsjednika. Jer on je, zapravo, u stalnoj suradnji s britanskom politikom od propalog kafanskog političara Stipe Mesića napravio predsjednika države. Usporedno su već pripremali Antinog malog – Ivu Josipovića za preuzimanje Pantovčaka. Stara su to poznanstva: Ante i Budi znaju se još iz poratnih oznaških dana kada se Budi bavio čišćenjem narodnih neprijatelja u Zadru i zaleđu, a Ante istim poslom u srednjoj Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori. Ante (Josipović) i Veljko (Kadijević) su se još dulje znali, još iz notorne 11. dalmatinske brigade.
Šilović, Grubiša i KOS-ova ekspozitura u New Yorku
No operacija embargo bila je mnogo kompleksnija od onog što je dosad o njoj napisano. Uoči pada europskog komunizma i raspada Jugoslavije na najznačajnije diplomatske dužnosti u New York krajem osamdesetih odlaze pouzdani partijski kadrovi, obojica nominalno Hrvati, ali s jakim partijsko-kosovskim certifikatom: Darko Šilović postaje jugoslavenski ambasador pri UN-u, a Damir Grubiša voditelj Jugoslavenskog kulturnog centra u New Yorku i ataše za štampu. Jugoslavenski kulturni centar zapravo funkcionira kao KOS-ova propagandistička ekspozitura u New Yorku. Ujesen 1991. obojica ostaju na jugoslavenskoj strani. Govoru Budimira Lončara, u kojem apelira za uvođenje embarga, prethodi pismo ambasadora Šilovića Vijeću sigurnosti datirano 24. rujna 1991. u kojem „izražava nadu da će na sljedećoj sjednici biti u mogućnosti donijeti rezoluciju i tako pridonijeti naporima za postizanje mira za sve Jugoslavene”. U to vrijeme Nacrt rezolucije 713 o embargu na uvoz oružja već cirkulira među članicama Vijeća sigurnosti. U pismu Vijeću ambasador Šilović ujedno izražava želju svog nadležnog ministra Budimira Lončara da sudjeluje na sjednici Vijeća i da mu se usmeno obrati. Stoga nije pretjerano reći kako su Darko Šilović i Budimir Lončar zamolili Vijeće sigurnosti za uvođenje embarga na uvoz oružja. Šilović, kao okorjeli politički Jugoslaven, ostao je jugoslavenski ambasador pri Vijeću sigurnosti sve dok Hrvatska nije međunarodno priznata i dok ga Srbi nisu potjerali, dajući legitimitet osvajačkom i rušilačkom ratu JNA i sudjelujući aktivno u stvaranju plana rasporeda i dizajniranju mandata UN-ovih mirovnih snaga, koje su raspoređene tako da čuvaju srpske teritorijalne stečevine u okupiranim dijelovima Hrvatske, a koje im je priskrbio JNA.
Plan propao, ali hrvatski dečki u novoj jugoslavenskoj ofenzivi
Nominalno hrvatski dečki iz New Yorka nisu uspjeli u naumu gušenja hrvatske samostalnosti i očuvanja Jugoslavije, ali već nekoliko godina kasnije pripremaju novu jugoslavensku ofenzivu. Jedno od ključnih mjesta za reinkarnaciju bivšeg jugoslavenskog prostora je Haaški sud, na kojem glavnu riječ vodi britanska politika. Budi i njegova diplomatsko-obavještajna mreža iz cijele bivše jugoslavije, koja je ratnih i prvih poratnih godina bila uglavnom hibernirana, ali nikada u ozbiljnoj financijskoj oskudici (novac je izvučen na vrijeme), ponovno dobiva prostor za djelovanje. Potkraj devedesetih Haaški sud doživljava pravu invaziju bivših Budinih kadrova iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Među njih u Ured haaškog tužitelja iz New Yorka dolazi Danja Šilović (kasnije i Karić), na specijalni zadatak, nastaviti posao kojeg tata Darko nije uspio dovršiti u New Yorku – posao gušenja samostalne hrvatske države preko optužnica za udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha iz razdoblja Domovinskog rata. Hrvatski obavještajci detektirali su je i u novinama zabilježili tek kao analitičarku Ureda tužitelja koja je 2000. pregledavala arhive HVO-a na zahtjev Carle del Ponte, a po odobrenju Stipe Mesića i Ivice Račana.
Isti posao uvlačenja hrvatskog vodstva u optužnice za zločinačke pothvate, kojeg je Danja Šilović kao analitičarka Tužiteljstva radila iznutra, Ivo josipović je – što činjenjem što nečinjenjem – radio izvana, kao savjetnik hrvatske vlade za odnose s Haaškim sudom. Oni koji ga bolje poznaju iz tog razdoblja svjedoče o njegovoj gotovo patološkoj opsjednutosti montiranjem hrvatske krivnje za rat u BiH. Nakon što je Tužiteljstvo podiglo posljednje optužnice (rok je bio konac 2004.), a hrvatski politički i vojni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom optužen za dva udružena zločinačka pothvata – za Oluju i muslimansko-hrvatski rat u BiH – Danja Šilović 2005. mijenja radno mjesto i dolazi u Ured tadašnjeg predsjednika Mesića na Pantovčak, gdje se zadržala do danas, kao šefica Josipovićeva ureda za informiranje. Ona, dakako, ne trči za njim u kampanji, to je za cure iz plebsa, velikih ambicija i skromne pameti, koje trče izborni krug za dvije-tri čokolade. Dinastija radi na velikim strateškim projektima, s gotovo bolesnim ciljem – ponovnog ujedinjavanja regiona. Ono što je ISIL-u veliki kalifat, to je jugoslavenskoj udbaško-kosovskoj dinastiji region – i tu nema pomoći.
Da ne zaboravimo drugog važnog Budijeva dečka iz New Yorka, Damira Grubišu. Nije on nestao. On se vratio u Hrvatsku nakon što je ugašen Jugoslavenski kulturni centar, našao je svoje mjesto i prostor za širenje utjecaja u Institutu za međunarodne odnose, koji upravo zbog takvih kadrova još uvijek njeguje duh nesvrstanosti i uopće ne korespondira sa suvremenim zapadnim institutima sličnoga profila. Zato Hrvatska nema analitiku međunarodnih odnosa, a takozvani hrvatski stručnjaci za međunarodne odnose izazivaju podsmijeh i sram kad god se pojave u kompetentnom okruženju. Otkad je Vesna Pusić postala vladarica na Zrinjevcu, a Ivo Josipović na Pantovčaku, Damir Grubiša je postao hrvatski veleposlanik u Italiji. Tako radi Budina mreža i to se zove kontinuitet, koji je Domovinskim ratom tek nakratko prekinut. No time je želja za osvetom i mržnja prema hrvatskoj samostalnosti postajala veća.
Budi se dugo kalio – kao čelik!
Budimir Lončar kao majstor stvaranja mreže i održavanja kontinuiteta kalio se dugo i karijerno razvijao uvijek uzlazno, na najizazovnijim zadatcima komunističkog režima. A i karakterno su si bili slični. Njegov sumještanin iz Preka, ugledni svećenik don Ante Matacin koji je dugo djelovao u inozemstvu i mnogo pomagao Hrvatima koji su bježali od komunističkog režima, opisao mladog oznaša Budija kao „ugojenog dečka iz Preka”, koji potječe iz orjunaške i švercerske obitelji koja je zbog svojih veza s Beogradom uvijek loše gledana među mještanima. Mladi Budi je nakon talijanske okupacije 1941. pobjegao u Zagreb i prema don Matacinu navodno se za posjeta samostanu časnih sestara u Šestinama upisao u knjigu posjeta kao „Budi Lončar-ustaša”. No njegov veliki uspon počinje kada se, nakon kapitulacije Italije, 1943. godine vraća u Preko, kao partizanski ilegalac. Već njegova prva borbena akcija uklesana je na spomenik u Prekom kao velika pobjeda partizanskog voda koji je odbio prvi napad njemačkih fašista na Preko i zarobio motorni čamac s posadom. Prema zapisanom svjedočanstvu njegova drugog sumještanina Krune Mašine, akcija je izgledala ovako: “Točno uz našu kuću užurbano prolazi četa partizana sastavljena od jedanaest mladića naoružanih puškama. Predvodi ih mještanin Budimir Lončar – na biciklu. Dječački naivno pitam svoga papu zašto je onaj prvi na biciklu, dok svi drugi moraju trčati za njim, a ćaća mirno reče: On je zapovjednik pa ima bicikl.”
Sudjelovao u otmici Drage Jileka u Rimu 1949.
Tog 15. rujna 1943. Preko je zavijeno u crno. Nakon što su mladi partizani pod zapovijedanjem Budija Lončara pripucali na njemački torpedni čamac koji se približavao mjestu i pobjegli, njemačko ratno zrakoplovstvo je u znak odmazde dva i pol sata bombardiralo Preko, pri čemu je ubijeno 27 mještana, a mjesto razoreno. Nakon te velike pobjede, sumještani iz Preka i šira zadarska okolica bolje su upoznali Budija poslije rata – kao nemilosrdnog oficira Ozne. Postoje svjedočanstva da je kao oficir Ozne 1949. godine u Rimu osobno sudjelovao u otmici hrvatskog emigranta Drage Jileka, koji je prevezen u Beograd gdje je ubijen bez sudskog postupka. A Budi se popeo stepenicu više, iz Ozne u vanjske poslove. Prva je stepenica bila generalni konzul u New Yorku, što je podrazumijevalo sličnu djelatnost, samo u drugom okruženju. Iz tog Budijevog razdoblja, dok još nije bio diplomatski izgrađen, s maramicom u zapućku, u Savezni sekretarijat inostranih poslova iz New Yorka su dolazile prijave protiv Budija o zlostavljanju žena i prijateljica svojih kolega. Svoje stare oznaške vještine Budi je nastavio prakticirati i usavršavati kroz obavještajnu službu jugoslavenskog Sekretarijata za inostrane poslove, tzv. SID-a, dodajući joj postupno izvanjski diplomatski štih.
Ali unutrašnjost se nije mijenjala. Sumještanin Kruno Mašina ga krivi kako je u vrijeme Hrvatskog proljeća ’71. bio ubačeni Udbin agent među zadarskim intelektualcima, koji su kasnije pohapšeni i završili po zatvorima, dok je Budi za nagradu dobio novu ambasaduru, u Bonnu, u tadašnjoj SR Njemačkoj. Sličnu je ulogu u tadašnjem hrvatskom političkom vrhu na čelu sa Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom odigrao Ante Josipović koji je za nagradu avansirao u CK SKH. Za vrijeme Budijeva mandata u Bonnu Udba je ubila barem četiri hrvatska emigranta u Njemačkoj (Josip Buljan-Mikulić, Mate Jozić, Ivica Miošević, Nikola Penava i Ilija Vučić). Prema medijskim navodima, član partijskog tijela koje je autoriziralo likvidacije tada je bio Ante Josipović. Putevi dinastije se stalno prepliću: i Budi i Ante bi mogli biti pozvani u Njemačku, barem kao svjedoci. Ali i u Italiju, barem kao svjedoci. Možda i zato tamo trebaju čovjeka od povjerenja – veleposlanika Damira Grubišu.
Nakon što su mu ljeti 1991. u znak sjećanja na dotadašnje i tadašnje postupke sumještani Preka kuću premazali izmetom, Prečani iz New Yorka su svome Budiju nakon usvajanja rezolucije o embargu na oružje uputili sljedeću poruku: „Vidjeli smo te neki tjedan i na američkoj televiziji na sjednici Vijeća sigurnosti OUN-a. Sram nas je bilo slušati laži tvojih beogradskih gospodara. Državni sekretar naše nove domovine Amerike, gosp. James Baker na toj je sjednici bolje i poštenije od tebe branio istinu, pravdu i težnje hrvatskoga naroda”.
Nije se to Budija osobito dojmilo. On je samo malo pričekao, očistio i prebojio kuću, preustrojio mrežu, zadržao istog strateškog partnera Veliku Britaniju i eto ga opet u sedlu, moćnijeg nego ikada, povlači konce u kazalištu svojih lutaka. Njegovi ljudi upravljaju državom, on je stvorio i duh Pantovčaka i duh Zrinjevca, nešto manje Banskih dvora, i građanina predsjednika i novu pravednost i pravi put. Zajedničko im je da svi nepogrešivo vode u Socijalističku nesvrstanu Republiku Hrvatsku. Za razliku od Josipa Manolića, kojeg javno označavaju kao starog oznaša i udbaša, krvavih ruku, Budi je za mnoge još uvijek uglađeni diplomat, sa svilenom maramicom u zapućku. Ali kažu oni koji ga bolje poznaju da sve više strepi od sudskog poziva u Njemačku ili u Italiju. Tajne ipak izlaze na svjetlo dana. A možda je i pravi put pri svome kraju.
Autor: 7Dnevno
