Trpljenje – patnja – križ
Još od mladih dana pratilo je Ivana Merza trpljenje i bol: bila su to tjelesna trpljenja zbog bolesti očiju, zatim boravak u ratu na bojištu, potom nutarnja trpljenja zbog nerazumijevanja svoje okoline i svoga rada. Mnoge zapise o svojoj patnji ostavio nam je u svome dnevniku. Međutim susret s patnjom imao je svoj pozitivni duhovni protuučinak i pridonio je da je mogao duboko zaroniti u otajstvo Kristova križa i shvatiti otkupiteljsku vrijednost trpljenja
Bol duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, upravo tamo se najjasnije vide etičke zablude Nietzschea i slično.
Sva je povijest krvlju ispisana, sve su kulturne vrednote produkt boli.
Tko hoće razumjeti kulturu, morao je trpjeti ne samo duševno, nego i tjelesno.
Uvjeren sam da sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život.
Bol je sok života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života.
Bog već znade što će sa mnom biti. On me neizmjerno voli, pa znade da li je za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost.
Što je život? Neki je dan jedan ležao kod groblja (na bojištu), izvrnuo se i leži kao klada, kano da ni živio nije. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti?! Čudna li smisla, kad smrću sve prestaje.
Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.
Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog da sebi sada stvorim tako snažnu podlogu da u praksi ne podlegnem križu.
Cijelo je kršćanstvo sazdano na žrtvi. Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstva.
Čovjek se sastoji od duše i tijela, zato treba da duša čovječja i tijelo žrtvom iskažu Bogu čast, koji je sve stvorio.
Ako Gospodin želi da trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke – jer se ni najmanji bacil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje.
Trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova, negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima.
Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem, ukazat će nam se koliko je njime duša spaseno, kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.
Trpljenje je najjače sredstvo što spasava i posvećuje duše.
Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i društvu.
Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa.
Prilikom operacije stalno sam mislio kako će u nebu biti lijepo.
Pa što je umrijeti; iza toga dolazi drugi svijet. Tamo će biti tako lijepo i veselo!
Emailed by: M. Akrap
