I.Z.Čičak: Ne relativiziranju komunističkih zločina
Izjava Hrvatskoga helsinškog odbora o bleiburškoj komemoraciji Hrvatska se javnost posljednjih nekoliko godina naslušala priča o tome kako se otvorena povijesna pitanja zlorabe u političke svrhe, posebno u predizbornim terminima. Optužbe su najčešće dolazile od onih kojima nisu odgovarali pokušaji otvaranja pitanja komunističkih zločina. Naime, po njima ti zločini i nisu bili zločini, a svakako su kvalitetno bili drukčiji od fašističkih. Slijedom te logike fašisti su klali od iskona, a komunisti od potrebe za provođenjem pravednosti i pravednih kazni.
Apologetska logika u prilog komunističkim zločinima uživala je i dodatnu pogodnost što se tim probranim načinom argumentacije branio legitimitet jugoslavenske komunističke diktature. Po njima, možda komunistička vlast i nije bila najbolja, ali uspostavila je pravednost i socijalnu jednakost nesavršenom metodikom jednostranačke demokracije. U stanovitom trenutku svjetskih tektonskih poremećaja ustupila je pred višestranačkom demokracijom, koja je ipak bila inferiorna sa stajališta socijalne pravednosti, a možda i demokracije. Tako smo malo-pomalo stigli u stanje moralnog i političkog relativizma, gdje je sve bilo bolje u komunizmu – i socijala i pravednost. A ako je tako, onda naravno nije bilo ni komunističkih zločina.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO), kao ustanova hrvatske demokracije, ne može pristati na nove pokušaje relativiziranja komunističkih zločina i manipulacije osjećajima građana u ovom važnom segmentu društvene zbilje. Zato osuđujemo pokušaje pojedinaca, među njima i istaknutih članova vladajućeg SDP-a, kao i komunističke veteranske organizacije SABA (donedavno SUBNOR-a), da ukinu saborsko pokroviteljstvo nad bleiburškim komemoracijama. Odbor se također protivi nakani nove hrvatske Vlade i njezina ministra Predraga Matića Freda da neovisni Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata podčini Ministarstvu branitelja.
Razlozi su ovi: HHO vjeruje da saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijama za žrtve bleiburške tragedije – zločina nad zarobljenim vojnim pripadnicima endehazijskih i drugih protivničkih formacija, ali i civila koji su se s njima povlačili, sa strane jugoslavenskih vlasti 1945. – službeno pozicionira hrvatsku vlast protiv državnoga zločina nad građanima. Ovdje uopće nije riječ o tome jesu li spomenute žrtve nevine, nego samo o tome da su zločini nad njima doista zločini. Konačno, Bleiburg je sinonim za sve zločine počinjene po završetku Drugoga svjetskog rata od strane komunističkih vlasti ne samo u mjestu Bleiburg. Uostalom, HHO je još u svibnju 1995, u izjavi u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, upozorio: „Ako se […] zločinačko postupanje jugoslavenskih vlasti 1945. i kasnije tumači kao puko antifašističko pretjerivanje, poništava se svaki smisao antifašizma danas i ovdje.“ Zato je iznimno važno da Hrvatski sabor nadalje djeluje kao pokrovitelj bleiburških komemoracija.
Odluku o Saborskom pokroviteljstvu donijelo je Predsjedništvo Hrvatskoga sabora 2000. uz konsenzus svih političkih i društveno relevantnih čimbenika. Odbor se nada da Predsjedništvo sabora, Predsjednik Vlade Milanović i Predsjednik Republike Josipović, koji su osobno pohodili Bleiburg odavši počast žrtvama komunističkih zločina, neće prihvatiti tu nakaznu inicijativu. Pogotovo što tadašnja inicijativa dolazi i od onih članova SDP-a koji su bili članovi saborskog izaslanstva na bleiburškoj komemoraciji (Ratko Maričić, sada Predsjednik SABA, 2000. i Nenad Stazić, 2001), koji ovakvom aktivnošću sami sebi pljuju u lice.
Što se tiče Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata, njega je RH osnovao kao samostalnu pravnu osobu posebnim zakonom što je stupio na snagu 2011. Zakon je usuglašen između ondašnje vlasti i opozicije te je imao neupitnu potporu stranaka trenutne vladajuće koalicije. Zato je nastojanje ministra Matića da uredu oduzme neovisnost i podčini ga Upravi za zatočene i nestale, odnosno njezinu predstojniku puk. Ivanu Grujiću, u Ministarstvu branitelja, ne samo proziran pokušaj nametanja političke kontrole nad neovisnom ustanovom nego i politička provokacija.
Puk. Grujić u komunističkom je režimu djelovao unutar državnoga represivnog aparata, pa je prema tome ne samo u sukobu interesa kad je riječ o istraživanju komunističkih zločina nego u uređenoj državi ne bi uopće smio imati udjela u javnom životu. Iza njega stoje njegovi bivši pretpostavljeni, umreženi radi zataškavanja komunističkih zločina, u čemu su dosad imali iznimnih uspjeha. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja propaloga komunističkog sustava koja je tek na početku sučeljavanja sa zlodjelima komunističkih režima. Konačno, iz Europskog parlamenta došlo je upozorenje hrvatskim vlastima da zaustave pokušaj podčinjavanja nezavisnog Ureda za ratne zločine aktualnoj političkoj vlasti.
Sve navedeno naglašavamo radi jedne važne okolnosti. Manevri oko Bleiburga i Ureda suprotni su nakanama europskih institucija, kako Europske Unije, tako i Vijeća Europe, da se svuda potiče svijest o zločinima fašističkih i komunističkih režima, koji su povijesno povezani i jednako protivni demokraciji i ljudskim pravima. U Hrvatskoj je došlo do revizionističke recidive glede takvih poticaja upravo u trenutku kada vodeći svjetski dnevnik The New York Times bilježi (20. veljače 2012) da je u Poljskoj i drugim istočnoeuropskim zemljama došlo do novoga vala sučeljavanja s komunizmom. Timesov članak citira Łukasza Kamińskog, predsjednika poljskog Instituta za nacionalno pamćenje, koji veli kako, da „bismo se ubuduće obranili od novih totalitarnih režima, moramo razumjeti, poput seruma, kako su oni djelovali u prošlosti.“ Tim povodom Times također sa zadovoljstvom pozdravlja izbor Joachima Gaucka, poznatoga borca protiv komunističke diktature i utemeljitelja arhiva Stasija, komunističke tajne policije, za njemačkog predsjednika.
Ne bi bilo dobro da hrvatska retardiranost glede sučeljavanja s komunističkim zločinima, nasuprot međunarodnom trendu, dobije poticaj od nove lijeve vlade i već uhodana predsjednika. Već se s ove strane gomilaju dokazi o vrlo opuštenu odnosu prema nasljeđu komunističke diktature. Totalitarizam nije breme socijaldemokracije, ali on to može postati tamo gdje postkomunističke stranke ne djeluju preventivno, u korist svoje nove demokratske identifikacije. To je posebno važno u Hrvatskoj, u kojoj živi mnoštvo nesigurnih, nezaštićenih i razočaranih ljudi. Ne bi bilo dobro da nova vlast dade poticaja njihovim frustracijama. Tko sije vjetar, požnjet će oluju.
Ivan Zvonimir Čičak/ Vijenac, MH
