Poznanik, bivši hrvatski veleposlanik na važnim punktovima, kojega sam, nakon dugo vremena, sreo u jednoj zagrebačkoj kavanici kako prelistava novine, rekao mi je u razgovoru o teškoj situaciji u državi da je sve više uvjeren kako nije riječ o garnituri koja ne zna, već da je riječ o ekipi na vlasti koja programirano vodi državu u propast.

Takva pogubna ocjena, jer uključuje svjesno djelovanje progonila me skoro čitav tjedan. Jer ju je izgovorio skroman i ugledan intelektualac, kojemu hrvatska država nije poslužila za osobni probitak i materijalnu korist, nego ostvarenje sna koji je u sebi nosio veliki dio generacije okupljene ’71.

Provjeravao sam njegovu tvrdnju u razgovoru s mnogim poznanicima, od intelektualaca do običnih ljudi. Uglavnom, gotovo svi, u razgovoru potvrdili su iznesenu ocjenu. Dakle, procjena se svodi na stav: Hrvatsku se planirano vodi u propast. Ljudi rezoniraju logično: ako netko nešto ne zna, u relativno kratkome razdoblju može, na razne načine, naučiti ili potražiti savjet od onih koji znaju. Kod nas se, međutim, savjeti ne traže, niti se pokušava nešto naučiti te izvući zemlju iz ponora u koji sve više propada.

Na mrežnim stranicama Državnoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske ima publikacija koja nosi jednostavan naslov: ‘Hrvatska u brojkama 2014.’ Iz prezentiranih podataka svatko može iščitati trendove u mnogim područjima. Primjerice, 2009. u Hrvatskoj je bilo nezaposleno 160 000 građana, 2014. nezaposlenost se udvostručila i iznosi više od 300.000. Jedan predsjednički kandidat ovih dana je izjavio da je stvarna nezaposlenost zapravo oko pola milijuna osoba. Nakon nezaposlenosti, druga duboka bolna rana cijele nacije demografska je slika društva. Hrvatska je u posljednje četiri godine (2010., 2011., 2012., i 2013.) ne računajući 2014., samo na osnovi negativnog prirodnog prirasta stanovništva, izgubila 38 943 stanovnika. Istodobno je iz Hrvatske odselilo 50.698 građana, najviše iz Grada Zagreba, Sisačko-moslavačke te Splitsko-dalmatinske županije.

Na osnovi tih podataka Hrvatska je samo u posljednjih pet godina izgubila stanovnika veličine grada Osijeka. Demografi već desetljećima upozoravaju na negativne trendove i potrebu uvođenja širega spektra mjera populacijske politike, ali na ta se upozorenja vlast ne osvrće, a Hrvatska je svakim danom sve praznija. Osim posla, jedan od važnih čimbenika mladim obiteljima su stanovi. U Hrvatskoj je 2009. sagrađeno 18.740 stanova. Od te godine stanogradnja stalno pada, da bi u 2013. iznosila 10 090 stanova. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj je 2009. bila 5 311 kuna, a 2013. neznatno više 5 515 kuna.

Licemjerje s „Kamenskim”, izbjegavanje Hrvatskoga radija…

Slično je i s mirovinama. Prosječna zakonska mirovina 2009 bila je 2 169 kuna, a 2013. ona je iznosila 2 266 kuna, samo 97 kuna više. Što reći o drugim, ekonomskim pokazateljima, primjerice bruto društvenom proizvodu koji je već šestu godinu negativan. Izvozu i uvozu roba, gdje je tek nešto više od 50 posto uvoza pokriveno izvozom. Sve samo negativni rezultati. U takvim okolnostima aktualni predsjednik i predsjednički kandidat dr. Ivo Josipović upustio se u trku za drugi mandat, kao da se hrvatske ‘crne brojke’ njega ne tiču, kao da je u svojem dosadašnjem mandatu preporodio Hrvatsku te ide samo pobrati lovorike. Pitanje je u kojoj je državi tako lagodno živio predsjednik dok su propadala poduzeća, radnici prosvjedovali, rastao broj nezaposlenih i onih koji po nekoliko mjeseci ne primaju plaću, padali vojni zrakoplovi itd.?

Njegov projekt ‘društvene pravednosti’ pokazao se u konačnici kao suha grana u šumi kapilarne korupcije, nepotizma i klijentelizma koji su pokrili Hrvatsku. Državna i javna poduzeća, posebno ona profitabilnija, postala su posebna niša za zapošljavanje stranačkih kadrova Kukuriku koalicije. Natječaji su postali misaona imenica, a ako se i pojave, čista su forma. Neka poduzeća podsjećaju na prave bankomate. Uzima se koliko i kad treba. Pet prošlih godina moglo bi se prije nazvati pet godina nove nepravde.

Nema ‘nove’ i ‘stare’ pravednosti. Samo je jedna, za koju je Kant prije više od dva stoljeća govorio: ‘Ako propadne pravda, onda život ljudi na Zemlji više ništa ne vrijedi’. Zagrepčani ovih dana prepričavaju emisiju s jedne lokalne televizije, u kojoj je zorno pokazano kako je na gangsterski način uništena tekstilna tvornica ‘Kamensko’. Predsjednik je svojedobno primao ojađene radnice i bio upoznat s urušavanjem tvornice. Obećavao im mnogo, ali malo toga postigao. Ništa mu to, međutim, nije smetalo da naruči jakne za svoj izborni stožer od nekoliko radnica koje su nastavile šivati, nakon što su istjerane iz proizvodnih hala, a vrata ‘Kamenskoga’ zatvorena.

Nije se upitao kako živi većina radnica koje su ostale bez posla i završile na burzi. Upitan smatra li da je time što je angažirao sedam od dvjestotinjak radnica ‘Kamenskoga’ pravedno riješen slučaj te tvrtke, s obzirom na to da ona uskoro ide u prodaju, predsjednik je odgovorio kako ‘postoje granice političke intervencije u provedbi zakona’. I zaista, postoje granice ‘političke intervencije’, ali što ćemo s njegovim radijskim sloganom: ‘U borbi za pravednost bit ću prvi i nikad se ne ću umoriti’, koji je tako često odzvanjao proteklih pet godina na početku emisije: ‘S predsjednikom uz kavu’. Zašto se u svezi s ‘Kamenskim’ tako brzo umorio?

Osim toga predsjednik se u svojem programu hvali kako je 2010. inicirao unošenje u Ustav odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji. Hoće li imovina ‘Kamenskoga’ biti prije rasprodana nego se otkrije družina koja je uništila tvornicu koja je nekada zapošljavala više od dvije tisuće radnika? Ne podsjeća li sve na prijetvornost i golemu nevjerodostojnost predsjedničkog kandidata iz redova SDP-a? A mogli smo se u nju uvjeriti po ne znamo koji put na početku izborne kampanje. Prvo sučeljavanje predsjedničkih kandidata na javnoj televiziji otkazao je, a slično se dogodilo i na Hrvatskome radiju, kojim se tako obilato koristio proteklih pet godina.

Umjesto predstavljanja Ive Josipovića, slušatelji su bili prepušteni lakoj glazbi. Otkazao je nastup i otputovao u Mostar zbog predavanja na tamošnjem sveučilištu i susreta sa njegovim simpatizerom Draganom Čovićem, kao da se kandidirao za predsjednika BiH, a ne Hrvatske. Kakav je to odnos prema radijskim slušateljima koji su ga pet godina slušali, građanima Republike Hrvatske? Je li to dostojno predsjednika i sveučilišnoga profesora?

Etička osuda za veleizdaju

A da nije samo riječ o nevjerodostojnosti, nego nečemu daleko složenijem, rekli bismo težem, svjedoči nedavna etička osuda za veleizdaju. Tako nešto nije probilo čvrsti bedem režimskih medija koji su odlučili do posljednjeg daha služiti predsjedniku. Kako se ne bi narušila šutnja, čak nitko predsjednika nije uzeo u obranu, a još manje problematizirao etičku osudu. Prošlo je sve bez odjeka i u Hrvatskome saboru. Je li tako nešto moguće u državama EU, osim u Hrvatskoj, gdje očito gmiže neka druga guja.

Nekadašnji saborski zastupnik Andrija Hebrang ovih dana tu je guju nazvao – udbaška zmija. Hrvatsko nacionalno etičko sudište, s prof. em. Zvonimirom Šeparovićem na čelu, smatra predsjednika Josipovića etički odgovornim po nekoliko točaka. Prva je što je od 2000., kao član državnoga Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije sudjelovao u izradi strategije o suradnji Republike Hrvatske s Haškim tribunalom. Na temelju toga, kako se navodi, Republika Hrvatska neutemeljeno je optužena za planiranje i provedbu udruženog zločinačkog pothvata, tzv. etničko čišćenje Srba s privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske te agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pritom je Savjet svoj prijedlog strategije suradnje, kako se dodaje u presudi, najprije usuglasio s Haškim tužiteljstvom, a tek zatim uputio na usvajanje Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, što je imalo za posljedicu izručenje hrvatskih generala Haškom tribunalu.

Malo je, međutim, poznato da je kao član Savjeta, kako se može čuti u zagrebačkim kuloarima, operativno vodio tiskanje materijala, fonograma, iz arhiva predsjednika Tuđmana u jednoj privatnoj zagrebačkoj tiskari. Priča kazuje da je došao vlasniku tiskare i rekao mu da ima jedan dobar posao koji će biti dobro plaćen. Nakon što je sklopljen posao, zapravo unajmljena tiskara, u kasne večernje sate dolazio je noćima kombi s dokumentima ispred tiskare. Tiskanje nisu obavljali zaposlenici već dovedeni ‘kooperanti’. Sam vlasnik se nemalo iznenadio kad je jedne noći uspio pročitati nekoliko otisnutih listova. Posao je trajao noćima i noćima, a otisnuto je prosljeđivano predstavništvu Haaškoga suda u Zagrebu. Što reći na sve to? Kakav časni posao za jednoga sveučilišnog profesora?

Promjena – jedini pravi put

Prostor ne dopušta osvrt na mnoge prijeporne izjave i postupke aktualnog predsjednika u njegovu prošlome mandatu, bilo da su se dogodili u zemlji ili inozemstvu. Zavrjeđivao bi posebnu analizu njegov zahtjev Ustavnome sudu da ocjeni Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše komunističke Jugoslavije i Republike Srbije, ali prostor ne dopušta pa ćemo se osvrnuti na njegovu programsku tvrdnju, kao.kandidata: ‘Pokazao sam da mogu i znam osigurati usklađeno djelovanje i stabilnost državne vlasti te djelovati zajednički s Vladom i Saborom na ostvarenju strateških ciljeva i interesa Republike Hrvatske’.

Ovakva tvrdnja otvara niz pitanja. U mnogočemu je i netočna. Iz jednoga i osnovnoga razloga što predsjednik nije doprinosio dijalogu, već razvijao monolog o mnogim pitanjima, od kojih su neki zbog njegova monološkog stila dovodila do podjela u društvu. Eventualnom izbornom pobjedom dr. Ive Josipovića te podjele bi samo narasle i Hrvatska bi ušla u jedno turbulentno i vrlo napeto razdoblje puno opasnih društvenih sukoba. Postala bi generatorom krize na vratima srednje Europe.

Branitelji i nezadovoljni radnici već su na ulicama. Njima se svakodnevno mogu pridružiti nezaposleni i osiromašeni građani. Svi oni umjesto raznih ideoloških podvala traže od vlasti da prekine gospodarsku agoniju i izvuče državu iz dugogodišnje krize. Nije baš poznato da se aktualni predsjednik previše zauzimao za razgovor pozicije i oporbe o političkom, gospodarskom i socijalnom stanju u državi. Najbolji preslik ‘radikalnoga monologa’ koji vlada Hrvatskom osjeti se na sjednicama Hrvatskog sabora. Tamo u prošle tri godine nije prošao nijedan oporbeni prijedlog.

Glasačka mašinerija Kukuriku vlasti pokazala je svu monolitnost političkog monologa. Hrvatska će biti u ovakvoj situaciji dok bude u ‘zagrljaju’ monologa jer monolog, kao govor gluhi, ne pripada demokratskoj stečevini Europe. U knjizi ‘Nasljeđe Europe’ Hans-Georg Gadamer kaže: ‘Slušati sve što nam netko govori te dopustiti da nam se to kaže, u tom je sadržan visok zahtjev koji se postavlja svakom čovjeku’. Poznati hrvatski književni povjesničar Stanko Lasić u ‘Autobiografskim zapisima’ to iskazuje sukladno našim prilikama: ‘Ne može se doći do slobode negacijom jednoga monologa u ime drugog monologa, ne stiže se nikamo (osim u pustoš) opovrgavanjem jednog totalitarizma drugim totalitarizmom’. Tako radi s pohvalama zvijezdi petokraki aktualni predsjednik te vodi narod u pustoš.

Na stotine tisuća nezaposlenih, mahom mladih, kolone ojađenih i prevarenih radnika i seljaka, radnika koji su uslijed raznih mešetarenja ostali bez posla, kao i onih koji rade i ne primaju plaće te izbezumljeni glavinjaju, kao i osiromašeni umirovljenici te branitelji koji su skupa sa svima nama na putu da izgube državu za koju su se borili, svi oni, 28. prosinca, aktualnom predsjedniku i predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću svojim glasom na biralištima moraju jasno reći ne – ovako se više ne može. Nakon što je ‘Nova pravednost’ doživjela svoj fijasko, nema razloga povjerovati bajkovitim pričama da će promjenama Ustava ‘već na kraju sljedećeg mandata, 2020., Hrvatska doživjeti velike i mjerljive promjene u svim sektorima’. Hrvatska može doživjeti ‘mjerljive promjene’ jedino s promjenama na Pantovčaku. To bi se pak moglo nazvati – pravim putom.

Marko Curać/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save