Gdje sam sve susreo Boga prošle godine?
Krajem svake godine pokušava se napraviti pregled najvažnijih događaja i obično se naglasak stavlja na društvene događaje koji su obilježili prošlu godinu. Bilo ih je zaista mnogo, u svijetu, našoj domovini, Crkvi…
Svakako najveći događaj u Crkvi bila je kanonizacija dvojice velikih papa – Ivana XXIII. i nama osobito dragog pape Ivana Pavla II. Glavni događaj u svijetu sigurno je početak novog oblika hladnog rata koji se manifestira kroz događaje u Ukrajini. Posljedice toga osjećat ćemo očito još dugo.
Hrvatska kao Hrvatska – mnogi događaji, malo pomaka. Više nego ikad aktualan je epigram Tina Ujevića: Na Hrvata zemlju prokletstvo je palo, odviše je naprednjaka, a napretka malo.
U 2014. smo ušli uz uzdahe olakšanja kad je Josip Perković izručen Njemačkoj, a godinu završavamo nadom da će i u političkom sustavu doći do boljih vremena jer prvi krug predsjedničkih izbora pokazuje da je počeo nepovratni proces demokratizacije hrvatskog društva i njezinog laganog pricjepljenja na stablo Europske Unije i njezinih pravnih i proceduralnih korijena. So nicht, Herr Nobilo!, rečenica je suca Daustera. Uputio ju je Perkovićevom odvjetniku Nobilu, i njome pokazao svu bit onoga čemu se Hrvatska mora naučiti – u demokratskom društvu ne može prolaziti kaubojsko ponašanje na koje je narod navikao, desetljećima zaplašivan od sustava koji počiva na principu Jel’ znaš ti ‘ko sam ja?
U svemu tome narod, koji funkcionira po principu uvjetovane reakcije, možda je bio najbolje oslikan u onom trenutku Svjetskog nogometnog prvenstva kad je Hrvatska povela protiv Brazila, a Drago Ćosić ekstatično uzviknuo: Ma ima nade za nas, moj Luka! Tako to ide kod nas Hrvata – u nove projekte, početke i ljude polažemo puno nade (ispraćaj reprezentativaca), na početku smo vrlo euforični (vodstvo protiv Brazila), ali nas uvijek pokopa neki deseti faktor ili vanjski neprijatelj (Nishimura). Zbog jednog dobrog rezultata mislimo da možemo biti u samom svjetskom vrhu (4-0 protiv Kameruna), a onda se zbog jedne nepažnje dogodi raspad sustava (Meksiko). Tada nam više nitko i ništa ne valja, a ljude koje smo slavili kao heroje, odjednom počinjemo bacati u blato.
No, povijest je povijest, ljudi su ljudi, događaji su događaji. Dođu i prođu. Sve ima svoje vrijeme, rekao bi Propovjednik. Umjesto toga, u sljedećim retcima, uz prilično subjektivnu notu, pokušat ću prikazati najvažnije događaje prošle godine u Hrvatskoj, i to one u kojima sam na poseban način susreo i osjetio odsjaj slave i otisak bića Božjega.
Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku
Tih dana moglo se nešto lijepo osjetiti među tom mladeži. Oko 30.000 mladih je u slobodarskom gradu pokazala da je spremna odgovoriti na poziv slobode na koji ju poziva Krist. Ta sloboda, koju čovjek tako lako poklanja jer želi mirnu savjest (Dostojevski) jest sloboda od, ali mora biti i sloboda za. Zato u hrvatsku mladež polažem(o) nadu u oslobođenje od starih okoštalih zlih struktura. Jedino neiskvarena, znatiželjna, neucijenjena, obrazovana mladost može promijeniti ovo društvo – od slobode „od“ grješnih struktura, prema slobodi „za“ novo lice svoje Crkve i domovine. Božju prisutnost vidio sam tih dana u mladima koji su, kako im je rekao jedan stanovnik Ćilipa – unijeli život u njihovo malo mjesto, u onim situacijama kad su ugostitelji častili mlade hranom i pićem. Mladi su unijeli život – a Bog je donositelj života.
Poplave u Slavoniji
Događaj godine, nažalost, bila je kataklizmična tragedija u selima županjske Posavine, koja i danas osjećaju posljedice – ne samo pustošenja prirode, nego i opustošenog birokratskog sustava, koji unatoč obećanju nije uspio obnoviti kuće do Božića.
No ono što je zapanjilo cijeli svijet bila je hrvatska solidarnost – domovina i dijaspora je pomogla unesrećenima, a bili su spremni pomoći svi – od djece do starijih ljudi, od siromaha do bogataša. Narod naviknut da svakih nekoliko desetljeća ostaje bez svega, bez trunke razmišljanja i kalkuliranja odvojio je jedan dio svojine kako bi pomogao stradalima. Tada se moglo vidjeti koliko smo kao narod – blago u glinenoj posudi. I kako Bog djeluje po svojoj djeci
Nogomet
Nekako s danima katastrofe događalo se i Svjetsko nogometno prvenstvo i pripreme oko njega. Usred tragičnih snimaka odjednom se pojavio – Mario Mandžukić. Nakon svađe s Guardiolom došao je u Gunju i u svom stilu rekao samo kako je morao obići prijatelje. I pomogao zaista, zaista mnogo. Baš kao i njegovi kolege iz reprezentacije i kluba. Tih su dana i izbornik Kovač s nekoliko pomoćnika i nogometaša obišli stradale u dvoranama. Svima je ostala slika izbornika kojem se žali jedna baka. Vidjelo se koliko u nevolji možemo svi biti jednaki – bili mi lice s naslovnice, slavan nogometaš, ili žena kojoj je ostao njezin život i potreba da ju netko sasluša.
Tih dana nogometna reprezentacija u općem sivilu bila je jedina svjetla točka. U njih se polagalo mnogo nade, kad se već nije moglo polagati u Grčića, Milanovića i Vrdoljaka. Nogometna repka ostala je jedan od zadnjih institucija nacionalnog ponosa oko koje se nesmetano može izraziti domoljublje i kao takva bila je trn u oku svima onima kojima smeta i „H“ na hidrantu.
Božja prisutnost nije se vidjela u tom glamuru, nego u činjenici kako smo svi pred Bogom jednaki i pogrešivi; kako jedan čovjek ili nekoliko njih mogu biti u jednom trenutku slavljeni, a za nekoliko dana ismijani, poniženi i izvrijeđani. Da bismo to shvatili, ne treba nam nogomet, dovoljno je zaviriti u Bibliju i pročitati kako se jednom Isusa Salvilo kao kralja, a za par dana vikalo – Raspni ga! To je svjetina i tu se Boga ne susreće. Boga se susreće u licu čovjeka.
Tomislav Domazet Lošo
Međunarodni tim predvođen hrvatskim znanstvenikom Tomislavom Domazetom Lošom dokazao je na hidri postojanje tumora i kod praživotinja i istaknuo činjenicu prisutnosti tog zla duboko u evolutivnoj povijesti. Činjenica da smo slabi pred prirodom koja nas prati pokazala se i ovdje, ali se još više pokazala ljudska odlučnost da se bori protiv zla, da vjeruje da može promijeniti svijet. Toga sam dana odsjaj Božje prisutnosti vidio na Domazetovom licu. Njegova djetinja radost zbog otkrića na kojem je godinama radio pokazuje koliko je čovjek dijete Božje kad stvara, kad istražuje, kad ponire u tajne svemira i čovjeka, kad se zaigra, kad postaje homo ludens. I kad proslavlja Boga tako da djela njegova dovršava.
Sve u svemu, vjerujem da ste i vi prošle godine osjetili Božju prisutnost – ne u snazi moćnika, nego poput Ilije, u šapatu laganog i blagog lahora, osjetili prisutnost onoga koji trske napuknute prelomiti neće. Mogli ste Božje lice vidjeti u očima djeteta, molećivosti prosjaka, licu obespravljenog radnika koji se bori za zadnje mrvice svojega dostojanstva; pogledu one djevojčice koja čeka u redu u pučkoj kuhinji i unatoč svemu kaže da je sretna.
Dragi čitatelji, želim vam da susretnete Božju prisutnost u sljedećoj godini – bit će prilike ako otvorite oči i srce. Sretna vam i blagoslovljena nova 2015. godina.
Autor: Mladen Milić/laudato.hr
