Razbuktavaju se svađe i rasprave o Uredu za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskoga rata,

koji vlast želi priključiti Ministarstvu branitelja, čime, kako kažu protivnici te zamisli, Ured gubi neovisnost.

Ti protivnici, među kojima se ističe povjesničar Ivo Banac, napominju kako se uvijek nešto ispriječ i kad treba istražiti zločine koje je učinio komunizam. Razlog je jednostavan i očit – djeca komunizma u Hrvatskoj, pogotovo sada kada svu vlast ima ljevica, nemaju ni niječan ni osuđujući stav prema komunističkom vremenu i njegovim akterima u Hrvatskoj. Što milom što stjecajem okolnosti, odreklli su svih bitnih tečevina komunizma – i društvenoga vlasništva, i jednostranačka, i zaštite radničkih interesa…, ali se nisu odrekli ni nedjela svojih predaka, ni težnje da i u demokraciji budu kriterij kao što su oni ili njihovi očevi bili u komunizmu.

Spremni su uništiti svaki trag teoretičara komunizma Marxa i Engelsa u gospodarskoj i socijalnoj praksi, postali su marljivi sluge kapitalizma, i to njegove najbešćutnije, neoliberalne inačice, prihvatili su njegovu glamu-roznost, kolonijalni položaj u koji je Hrvatsku dovelo njegovo profiterstvo, prigrlili su sve opačine protiv kojih su se borili njihovi ideološki preci, i u svemu su te pretke izdali osim u jednome – u vlastohleplju.

Tko vlada prošlošću polaže pravo i na to da vlada sadašnjošću. Nedavno sam nabrojio prvake svih važnijih institucija u

Hrvatskoj, odreda bivše komuniste (čelnike vlade, države, Ustavnog suda. Vrhovnog suda, Državnog odvjetništva…) koji također pripadaju toj prošlosti i žele nametati istinu o njoj. Zar od njih možemo očekivati da priznaju kako su pripadali zločinačkom sustavu? A u manjoj ili većoj mjeri to je bio od početka – od ubijanja desetaka tisuća vojnika i civila 1945. godine, preko smicanja političkih emigranata, Golog otoka, Stare Gradiške i Lepoglave sve do svoga rasula potkraj osamdesetih i na početku devedesetih godina prošloga stoljeća. Naivni misle da će Europska unija urazumiti hrvatsku djecu komunizma i prisiliti je da ne dokida neovisnost spomenutoga ureda. Istina, bit će poneka reakcija neke kršćanske stranke. Ali službeni će Bruxelles ostati ravnodušan, jer on vrisne, prijeti i ucjenjuje tek kad netko i pomisli dirnuti u dobit banaka i drugih europskih profitera što cijede hrvatsko gospodarstvo i građane. Što su komunisti jučer radili baš Europu briga, važno je da su joj crveni danas besprijekoran servis za njezin kapital i isisavanje novca iz lijepe naše kolonije.

27. veljače – Novcem iz proračuna svećenici idu u šoping

Biskupska hijerarhija se pravi da ne zna kako su vjernici u potrošačkoj svakidašnjici isti kao i svi drugi, vode ih interesi, nagoni, komoditet… Pa će i ukorizmiicijele godine ići i nedjeljom u šoping koliko god pozivi s Kaptola da to ne čine bili česti i odlučni.Josip Bozanić Kad ne uspije iskoristiti utjecaj da društvu nametne neke propise. Crkva apelira na savjest vjernika. Poručujeim-oprite se bezbožnim zakonima i zakonodavcima! Istim onim zakonodavcima kojima cijela Crkva sriče hvalospjeve kad se pojave na božićnoj misi i tako je uvjere da joj neće uskratiti novac iz proračuna. S kojim svećenici idu u – šoping.

27. veljače – Helga Vlahović bila je jedno od dragih ljudskih lica televizije

Umrla je Helga Vlahović. Ako je u sintagmi “socijalizam s ljudskim licem” bilo išta istinito, bila su to lica spikerske i voditeljske elite Zagrebačke televizije – Gordane Bonetti, Helge Vlahović, Jasmine Nikić, Željke Pattorini, Vesne SpinčićPrelog, Ksenije Urličić, Olivera Mlakara… Već samom pojavom odudarali su od narogušene Televizije, na kojoj je Partija danomice prefarbavala stvarnost, lagala i prijetila. Bio im je dovoljan dar koji im je Bog dao u izgledu i glasu da unesu ljudsku toplinu u taj ledeni medij. Njihova je “estetika” bila okrepljujuća suprotnost političkim rugobama koje su preplavljivale medije – Bakariću, Biliću, Dragosavcu, Šuvaru, Vrbovcu, Milki Planine, Jelici Radojčević…, ili mrkim političko-partijskim komentatorima Letici, Rošku i drugima. Milijuni su u njihovoj ljupkosti,, dikciji, frizurama i odjeći rado vidjeli sebe. Bili su ukus vremena bez ukusa i tračak prirodnosti u okružju koje je prirodnosti bilo neprijatelj. Rekao bih – s Helgom Vlahović na čelu.

28. veljače – Građanska Bosna maska za bošnjačku prevlast

Dva Bošnjaka, dva dužnosnika SDP-a BiH, Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova, i Nermin Nikšić, federalni premijer, premda su pozvani, nisu u Sarajevu došli na ručak s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem. Milanovićev im je posjet bio previše nacionalan, a Lagumdžija je iskoristio priliku da kaže kako BiH nije “prosti zbir triju etničkih grupa” nego se sastoji od “četiri milijuna građana”. Na njegovu se pak konkretnu primjeru vidi koliko je “građanska Bosna” teško licemjerstvo i maska za bošnjačku prevlast. Lactalis grupa – mlijekoAko bi BiH bila preslikani Lagumdžijin SDP, u njoj bi jedva bilo mjesto za Hrvate i Srbe, jer ih u SDP-u BiH gotovo nema! Građanski fundamentalizam!

29. veljače – Ako treba, za strane profitere i hapsimo

Prosvjedi mljekara su završeni. Stanko Zdravčević, tajnik Zajednice udruga seljaka Slavonije i Baranje, tvrdi da vlasnik

zagrebačkog Dukata, francuski Lactalis, ima 600 milijuna litara mlijeka viška, koje ne može izvesti u EU pa ga želi plasirati u našoj zemlji, a za to je potrebno ukloniti hrvatske proizvođače. Zbog toga su mljekari bili na cestama s traktorima, a štiteći interese stranoga profitera. Zoran Milanović ne samo da s njima nije želio razgovarati nego ih je bio dao i hapsiti! Kao odani namjesnik u koloniji Hrvatskoj! Oni koji nešto pamte mogli bi se sjetiti da je Milanović ne jednom govorio o Zdravko MamićSanaderovoj okrutnosti prema podređenima u Hrvatskoj i servilnosti prema europskim i svjetskim moćnicima. Učeniku Zokiju nije trebalo ni dva mjeseca da nadmaši učitelja Ivu.

1. ožujka – Tko na stadionima i oko njih tolerira ustaštvo

Predsjednik Dinama Mirko Barišić, zacijelo ne bez savjetovanja s Mamićem, u dramatičnom pismu državnom vrhu, u kojem se dodvorava lijevoj vlasti, traži strože zakone za huligane, a posebno ga uznemiruje što se “na stadionima i oko njih tolerira ustaštvo”. U tom povodu citiram dio svoga teksta napisanog poslije Mamićeva intervjua u nekim beogradskim medijima u kojem drug Zdravko slavi Jugoslaviju, “najljepšu zemlju na svijetu”. Dakle, evo što sam među ostalim napisao: “U vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine na udaru hrvatskoga domoljubnog pokreta bili su beogradski reeksporteri, a posebno Generalexport, kraće zvan Genex. Ti su reeksporteri izvlačili golem novac iz Hrvatske a jedan od zagrebačkih čelnika tih beogradskih pljačkaša bio je nitko drugi nego – Mirko Barišić… Sada je valjda očito da se na čelu Dinama nisu našli slučajno negdašnji predstavnik najomraženijeg poduzeća u Hrvatskoj, simbola protuhrvatstva, Beograd i Zdravko Mamić, koji je, istodobno dok je Barišić isisavao novac iz Hrvatske, usisavao pjesme navijača Zvezde, Partizana i Arkanovih pevaljki koje će sa svojih koncerata ispraćati četnike na klanje po Hrvatskoj”. Zgazimo ustaše!

2. ožujka – Dogovoreno je da Srbija izgubi rat s Hrvatskom

Pogledao sam film Srbijanske televizije “Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?”, prikazan na ZagrebDoxu. Još jedna srpska krivotvorina. Ali neka je! Složimo se, rat je bio dogovoren, kao što se dogovaraju nogometne i rukometne utakmice i boksački mečevi. I Srbi su poraženi, potučeni su do nogu! U cijelom je filmu očito da autorici nije važno to je li ili nije rat dogovoren, nego joj je najvažnije i najbolnije što je Srbija rat s Hrvatskom izgubila. Da je ishod bio drukčiji ona bi vrlo lako misao o dogovorenom ratu zamijenila naslovom – “Ustaše na kolenima”.

Milan Ivkošić
Večernji list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save