Kritika srbofilije EU nije fašizam
Europska unija već duže vrijeme gubi volju za proširenjem. Zaostala su neriješena pitanja Makedonije,Turske, Islanda… Da nije bilo hrvatske pokorne politike, EU ne bi se imala čime pohvaliti. Hrvatska joj je sa svojim pristupom u ovom trenutku jedina svijetla točka. Turska je zamrznuta u dubokom ledu. Makedonija je pod grčkim inatom. Grčka u bankrotu. Eurozona pred raspadom. Stabilnost Unije je nestabilna. Prioriteti su financiranje paketa mjera pomoći i spašavanje eurozone. U toj situaciji na dnevni red nekako je provučen Beograd.
Srbija je krenula „europskim putom”, ali na tipično svoj balkanjeroski način. Ona bi u Europsku uniju ušla sa sjevernim dijelom Kosova. Izgleda kako u tom nastojanju ima uspjeha, što znači da EU o Srbiji ili ne zna ništa, ili se pravi ludom. Štogod bilo politička povijest Srbije pokazuje kako ona ni po čemu ne pripada zapadnoeuropskom krugu. Već zbog toga bi EU trebala biti opreznijom kad je riječ o Srbiji kojoj je dala status države kandidatkinje bez nadnevka početka pregovora.
Europski standardi ne stanuju u Srbiji
Vijeće ministara, međutim, prethodno je izvan povijesnih konteksta i objektivnoga stanja na terenu preporučilo da se Srbiji dodijeli status kandidata i očekuje potvrdu ove odluke na zasjedanju Europskog vijeća u ožujku. Vijeće istodobno glede Kosova prima na znanje namjeru Europske komisije da pokrene studiju izvodljivosti. Ta studija navodno je preduvjet za sklapanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europske unije i Kosova. Europska unija je istu priču Kosovu obećala još početkom studenoga 2008. Što se Srbije tiče nije bilo nikakve prethodne studije izvodljivosti.
Svakako bi prije Srbije bilo pametno i pravedno na dnevni red Europske unije staviti Tursku i Makedoniju, pa kad se raspetljaju ta dva čvora Unija si može priuštiti srbijanski, za koji nije svjesna kakve sve opasnosti krije.
Bruxelles napadno žuri kad je riječ o Srbiji. U njoj, naime, još nije riješeno mnogo toga što se inače smatra „europskim standardom”: Primjerice, pitanje Vlaha (na što je upozorila Rumunjska), pitanje Sandžaka i tzv. Vojvodine, da ne govorimo o drobljenju hrvatske nacionalne manjine i nepriznavanje neovisnosti Kosova. Srbija nema riješene granice s Hrvatskom na Dunavu. Suprotivo europskim standardima u Srbiji su izjednačeni fašisti (četnici) s antifašistima (partizanima). K tome Srbija i dalje što izravno što neizravno podupire na genocidu stvorenu Republiku srpsku u njezinim secesionističkim nastojanjima. Uđe li Srbija u EU, a u njoj na izborima najviše glasova dobiva velikosrpska radikalna opcija, ona će postati europski ojačan trajni izvor zaraze i država koja nema što dati Europi, ali od nje očekuje da je više manje hrani. Zauzvrat Srbija će kontrolirati Zapadni Balkan. To je jedino što i zna raditi – nositi „vaspitnu palicu” i primati „državnu platu”.
Nagrada umjesto kazne
Srbija nikad tijekom protekloga i ovoga stoljeća nije bila čimbenikom demokratske stabilnosti. Tijekom nekoliko stoljeća osmanlijskih osvajanja u jugoistočnoj Europi svojim vazalskim ponašanjem Srbija je pridonosila stabilnosti turskoga carstva. Ona je danas spremna za status eurokandidata ali s podijeljenim Kosovom. I prije negoli je postala kandidatkinjom postavlja svoje imperijalističke uvjete – pripojenje Srbiji kosovskih mjesta Mitrovice, Zubina Potoka, Leposavića i Zvečana. Europa ne zna kako je to srpsko nastojanje tek maleni dio sna o rehabilitaciji mita o Dušanovu carstvu, ali i posljedica temeljnoga srbijanskog vanjskopolitičkog dokumenta Načertanije (Plan) autora Ilije Garašanina. Zbog svoje imperijalističke politike Europa nikad nije kaznila Srbiju, pa čak ni kad je početkom devedesetih Srbija (u kojoj su, dakako, na prvim demokratskim izborima pobijedili najveći protivnici demokracije – komunisti velikosrpskoga usmjerenja), izvela niz zločina protiv mira i agresiju, uključujući i genocid, kulturocid i urbocid nad svime što nije srpsko „na prostoru bivše Jugoslavije”.
Kako će na srbijansko traženje podjele Kosova odgovoriti države koje su priznale Kosovo u njegovoj teritorijalnoj cjelovitosti? Primjerice Hrvatska? Kako pak samo Kosovo? Albanija? Muslimani u Srbiji? I gdje je tu stabilnost? Čini se kako treba primijetiti i ovo: Otkako je SAD u odlasku s Kosova, Bruxelles sve više ustupaka daje Beogradu, a na štetu Prištine.
Žandar „in this area”
Europska unija, kao prije dvadeset i jednu godinu Europska zajednica, ide na ruku Srbiji. Kosovo u toj igri ulazi u neizvjesnu situaciju. Po čemu je Srbija više europska od Kosova? Ni po čemu. Gospodarska zaostalost, korupcija i kriminal jednako su nazočni u Beogradu i Prištini. Srbija je trajni izvor nestabilnosti od odlaska Turaka. Kosovo je jedna od žrtava srbijanske imperijalne politike. Od srbijanske okupacije Sarajeva prošlo je tek dvadeset godina, a od rata na Kosovu samo trinaest – podsjeća ovih dana münchenski Süddeutsche Zeitung.
Dobivanje statusa kandidatkinje Srbija nije zavrijedila svojim demokratskim, gospodarskim ili drugim pozitivnim naporima. Ona je skočila na prvu eurostepenicu zahvaljujući prijetnji Bruxellesu da će na izborima pobijediti radikali koji će se okrenuti Moskvi, ako im EU ne otvori svoja vrata. Ta je prijetnja drvena puška, jer i srbijanski radikali uviđaju da im se više isplati sisati EU fondove, negoli živjeti od ruskih obećanja. Srbi su Rusima prepustili energetski sektor kako u Srbiji tako i u Republici srpskoj. Čini se da je to Rusiji u ovom trenutku dovoljno.
Pravi razlog europske srbofilije jest u tome što je Srbija od odlaska Turaka „in this area” vazalski pokorno izvršavala politiku svojih gazda, ponajprije Velike Britanije, a onda i djelomično Francuske – danas moćnih država EU. Nije, međutim, jasno zašto se srbofiliji pridružila i politika Austrije i Njemačke. Je li moguće da je jedino siromašna i neutjecajna Rumunjska svjesna da je car gol i da Srbiji treba snažnije uvjetovati pristup EU?
Naivna i cinična politika EU
U Europskoj uniji ima i glasova razbora, ali nažalost ne i tamo gdje se odlučuje. Tako münchenski list ispravno zaključuje: „Bruxelles ne bi smio Srbiji tako brzo dodijeliti status kandidatkinje, a posebno zato što je krajnje nejasno hoće li srbijanska strana poštivati dogovore postignute sa susjednim Kosovom. Da bi srpski i kosovski policajci u doglednoj budućnost zajedno mogli kontrolirati granice zauvijek će ostati iluzija europskih birokrata. Srbija će i dalje sabotirati rad Eulexa na Kosovu te će nastaviti podržavati paralelne strukture – i financijski i kadrovski. Također će i dalje organizirati izbore na Kosovu i angažirati policajce u civilu protiv srpskih građana koji surađuju s kosovskim vlastima. Europska unija neće riješiti te probleme. Frustracije na Kosovu su duboke. Četiri godine nakon osamostaljenja EU zabranjuje Kosovu da na međunarodnim skupovima nastupa kao Republika Kosovo. Robert Cooper, posrednik EU-a u dijalogu između Prištine i Beograda, kaže da dogovor postignut između dviju strana mora biti u skladu sa srbijanskim ustavom, koji, kao što je poznato, Kosovo definira kao dio Srbije. Zbog toga Kosovari na granici sa Srbijom ne mogu pokazivati svoje putovnice i moraju demontirati službene registracijske oznake, što znači da putovanje mogu nastaviti samo s privremenim dokumentima i registarskim oznakama. Iako su sve te birokratske prepreke vrlo visoke i vrlo skupe, u Bruxellesu se čak govori o velikom uspjehu, pa čak i o slobodi kretanja. Kakav cinizam! Zbog svega toga mogao bi porasti pritisak na korumpiranu i potkupljivu vladu u Prištini da Srbima u etnički podijeljenoj Mitrovici omogući široku autonomiju, što bi dodatno moglo oslabjeti ionako slabo funkcionalnu Kosovsku državu. Svatko tko kritizira naivnu politiku EU-a mora računati na to da će ga veleposlanici zapadnih država u Prištini smatrati neprijateljem Europe, SAD-a, pa čak i fašistom”.
Tadić će dobiti i nagradu!
Tadić svojata, primjerice, Hrvata, znanstvenika, isusovca i diplomata Ruđera Boškovića javno tvrdeći da je Srbin. To je više fašistički negoli demokratski potez. Za nagradu Vijeće Europe krajem ožujka uručiti će mu odlikovanje, piše beogradska Politika, zbog „političkog doprinosa procesu pomirenja na Balkanu i integraciji Srbije u procese europske izgradnje”. Naravno, na ovu veleprovokaciju Vijeća Europe nitko iz hrvatske politike nije ni trepnuo, kamoli negodovao ili uputio znak protesta, što samo znači da se Hrvatska odrekla samostalne vanjske politike, a Srbija nastavila modificiranu velikosrpsku politiku.
Trebalo bi reagirati osobito zato što se priznanje VE odnosi i na „doprinose u razvoju ljudskih prava i interkulturalnog dijaloga i jačanje solidarnosti između sjevera i juga”. Ako je Beograd sjever, a Priština jug – gdje je tu Tadićeva solidarnost? Tamo gdje i Tadićev doprinos na relaciji istok – zapad razvidan u svojatanju Ruđera Boškovića. Tadić je prvi aktivni predsjednik koji će dobiti ovo priznanje. VE politikantski se svrstalo uz njegovu stranku na skorašnjim srbijanskim izborima.
Sve to upućuje na zaključak kako južno od Sutle i sjeverno od Grčke geopolitički ništa još nije stabilno i trajno riješeno.
Nenad Piskač
