SLOM “HRVATSKOG” JUGO-FILMA: Gledanost pala četiri i pol puta
Hrvati bojkotiraju jugo-film pod hrvatskom krinkom: Gledanost mu lani pala četiri i pol puta!
Velika je nelagoda i stid kada vidimo što se danas u zemlji, a povremeno i na drugo- i trećerazrednim festivalima u svijetu, prikazuje pod naljepnicom hrvatskog filma. Zapravo, toga ima toliko da bi se, osobito nakon prevratničkog 3. siječnja 2000. godine, mogla, osim povijesti hrvatske kinematografije od 1990. do 2014. godine, napisati čitava jedna usporedna “Povijest jugokinematografije na teritoriju bivše SR Hrvatske”.
U djelomično probuđenoj hrvatskoj javnosti – osobito sada, pred odlučujući drugi krug predsjedničkih izbora – uvelike je sazrela svijest da ova Milanovićeva i Josipovićeva kukuričuća vlast nije tek obična katastrofalno neuspješna garnitura, kakvih ima i u drugim zlosretnim zemljama, već opak raritet u širim razmjerima: svojevrsna (jugonacionalistička) urotnička družina, koja svjesno, programski i đavolski vješto uništava ono što joj je povjereno na brigu – svekoliku nacionalnu supstancu. A od prvog trenutka stupanja na vlast s posebnim bijesom i bukom okomila se na jednu od najvažnijih sastavnica te supstance – nacionalnu kulturu (sjetite se samo trakavice sa smijenjenim ministrom Jovanovićem Kundakom!). U ovom tekstu pak bit će riječi o prošlogodišnjoj bilanci jednog njenog ogranka: hrvatske – ili možda “hrvatske” – kinematografije.
Zašto “hrvatske” u navodnicima? Pa jednostavno zato što danas, četvrt stoljeća nakon stvaranja nominalno nezavisne i slobodne hrvatske države uopće nije sigurno da takva, doista hrvatska kinematografija i postoji! Istina, filmovi s formalno hrvatskim pridjevom i dalje se snimaju, količinski čak više nego u mnogim drugim i manje kriznim vremenima – lani ih je na pulskom festivalu bilo deset, odnosno dvanaest, dok je za ovu godinu odobren novac za snimanje osam novih dugometražnih igranih i devet dugih dokumentaraca. Hrvatski poreski platiše, dakle, obilato plaćaju da bi imali jedan takav “nužan luksuz” kao što je nacionalna kinematografija, ali ono što već predugo dobivaju za uzvrat je – tuga golema! I to opet ne bilo kakva tuga, već prvenstveno ona politički, odnosno kulturno-politički uvjetovana.
Jednu od ključnih dijagnoza postavio je 5. siječnja na mrežnim stranicama Hrvatskog kulturnog vijeća, Hrvoje Hitrec, istaknuta osoba hrvatske kulture i iznimno britak društveni analitičar. Ispisujući svoj vjerojatno posljednji predizborni podsjetnik pod naslovom “Svi smo odgovorni, na kocki su vrlo dalekosežne stvari” – baveći se likom i nedjelom Ive Josipovića – našao je i prostora za jednu kratku, ali rječitu filmsku digresiju:
“Više gotovo da i nema hrvatskoga filma, koji nije regionalan, znači jugoslavenski, i u kojemu se ne njeguju srdačne erotske ili platonske veze između naših naroda i narodnosti. Zato su svi hrvatski filmovi zajedno imali prošle godine manje od sto tisuća gledatelja koji su spoznali da je u hrvatskim filmovima zastupljen samo hrvatski novac, sve ostalo je regionalno, jugoslavensko” (dodao je i da je slično i u kazalištu, ali nećemo širiti temu).
Postoje i danas “Bijele knjige”
Malo je razdoblja kad su Hrvati mogli biti zadovoljni svojim filmom, svojom kinematografijom i, još šire, svojom industrijom (ili manufakturom) “pokretnih slika” – dakle, i televizijom. S obzirom na totalitarnu narav jugokomunizma, to je bilo i shvatljivo, iako je i iz tog razdoblja ostalo pojedinačnih djela ili čak opusa koji se i danas mogu bez nelagode i stida prikazati novim naraštajima, ali oni su izrazita manjina. Tim je veća nelagoda i stid kada vidimo što se danas u zemlji, a povremeno i na drugo – i trećerazrednim festivalima u svijetu, prikazuje pod naljepnicom hrvatskog filma. Zapravo, toga ima toliko da bi se, osobito nakon prevratničkog 3. siječnja 2000. godine, mogla, osim povijesti hrvatske kinematografije od 1990. do 2014. godine, napisati čitava jedna usporedna “Povijest jugokinematografije na teritoriju bivše SR Hrvatske”.
Uostalom, nešto slično već je uradio jedan od vodećih zapadnobalkanskih vjernika kinematografskog “bratstva i jedinstva” Jurica Pavičić svojom knjigom, koja u samom naslovu govori o “postjugoslavenskom filmu”. Sačuvao je, dakle, “jugoslavenski” okvir i protegnuo ga cijelu četvrtinu desetljeća nakon što je Jugoslavija, taj političko-povijesni Frankenštajn, i po drugi put skončala u krvi. Uz to je – u bliskom srodstvu sa šuvarovskom bijeloknjigaškom jugo-sintezom – izmislio i odgovarajući sustav komesarskog procjenjivanja, kojim je diskvalificirao prvenstveno “politički neispravne” hrvatske filmove, mahom iz “Tuđmanovih devedesetih”. Neka ne zavara činjenica da danas (naizgled) nema više takvih “Bijelih knjiga” – postoje i te kako kulturno-politički mehanizmi koji djeluju frapantno slično, sa svim mogućim aneksima “bijelih” i “crnih lista” podobnih i nepodobnih autora.
S hrvatske strane, koliko mi je poznato, još nije napravljena slična sinteza, kojom bi se katalogizirali svi oni bezbrojni upadi jugo-ideologije, producentske prakse, redateljskog, glumačkog i svakog drugog – uključujući, prema Hitrecu, i erotskog – prožimanja na području kinematografija “s ovih prostora”. Kad bi Hrvati bili i približno pažljivi i djelatni kao njihovi orjunaški neprijatelji – a oni unutar Hrvatske i hrvatskog etničkog korpusa žešći su i od najžešćih iz “okruženja” – morali bi zapravo nakon svakog pulskog festivala u posljednjih petnaest godina ispisivati tužbe i tužbe zbog “vrijeđanja vjerskih i nacionalnih osjećaja” hrvatske katoličke većine.
Sjetim se, recimo, jedne ne tako davne komercijalne projekcije u splitskom “Cinestaru” filma Vinka Brešana, “Svećenikova djeca” iz 2013. godine, “najgledanijeg hrvatskog – trebalo bi reći: antihrvatskog – filma u 21. stoljeću”. Bio sam u gomili splitske mladeži, koja očito nije imala pravog iskustva života u jugokomunizmu, a koja se blesavo, iako ne osobito često cerekala na najčešće prizemnu, ali uvijek otrovnu “satiru” redatelja Brešana i scenarista Matišića. Takvog ostrašćenog i lažljivog nasrtaja na hrvatski “klerofašizam”, a zapravo na Crkvu u Hrvata, koju se, kako je rekao prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, predstavilo kao “zločinačku organizaciju”, nije bilo ni u danima najcrnjeg genocidnog jugostaljinizma tijekom četrdesetih.
I nije tu bilo riječi, kao što se na prvi pogled moglo pomisliti, o iživljavanju davnih ratnih i svjetonazornih trauma Brešanovih – kakvih ima valjda u svakoj hrvatskoj obitelji – već o čelično ustrojenom sustavu: sa svakim novim danom hrvatska kinematografija bila je sve manje hrvatska. I takav sustav mljeo je, a melje i dan-danas, neovisno je li ministar kulture navodni HDZ-ov narodnjak (Božo Biškupić, Jasen Mesić) ili prava i punokrvna HNS-ova liberalna orjunašica kakva je trenutna obnašateljica te dužnosti Andrea Zlatar Violić.
Na prošlom pulskom festivalu, nakon stalnih pritisaka u tome smjeru, i službeno je, recimo, uvedena “regionalna” konkurencija. Novinar Slobodne Dalmacije politički ispravnog prezimena Marko Njegić, prije nekoliko dana, 4. siječnja, lagodno piše: “Regionalna kinematografija je”, kaže, “iznjedrila šačicu veoma dojmljivih filmova”. Dalje, hrvatskim novcem svoje “regionske” filmove snima nekakva “Bosanka” i višestruka Soroseva laureatkinja Jasmila Žbanić koja je, svome faktički hrvatskom financijeru i hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću, prilikom nedavnog muslimanskog “događanja naroda” i u hrvatskom dijelu Mostara nimalo uvijeno dreknula – “Marš iz Bosne!”, kad je ovaj konačno pokazao malo brige za sudbinu svojih sunarodnjaka s druge strane granice.
(Time je, usput rečeno, Milanović, barem u ovoj prigodi, dao za pravo našem suptilnom političkom razvrstaču Jerolimu Dinari, koji jasno pravi razliku između njega kao “običnog komunjare” i puno opasnijih Pusićke i Josipovića kao “orjunaških komunista”).
Riječ je, očito, o dvostrukom hrvatskom mazohizmu: dok ta i takva “istočna braća” rado uzimaju “ustaške kune” i istodobno lagodno pljuju po svojim financijerima, hrvatski “regionci” u “ovoj kinematografiji” ubiše se snimajući filmove o plemenitim muslimanima i muslimankama, ratnim stradalnicama, koji trijumfalno predstavljaju “hrvatsku” kinematografiju na festivalima muslimanskog filma u Maroku i drugim bratskim i nesvrstanim zemljama. “Regionski” glumci iz Beograda i Sarajeva iskaču iz svake televizijske konzerve kao nezamjenjivi proizvođači “urnebesnog” đes’-ba humora, čak su postali i obvezni orijentalni začin i u televizijskim reklamama… I kako to sve ovdašnji krajnji podupiratelji toga filmskog jugo-cirkusa primaju?
Priupitati Hribara i Zlatar-Violić
Hrvatski narod, tradicionalno sporih političkih refleksa, umjesto da svu tu balkansku filmsku i inu kulturnjačku bulumentu i njihove ovdašnje udbomasonske pokrovitelje rastjera u redovnom demokratskom procesu, a, ako treba, i kakvim žustrijim i vatrenijim načinima, drži se prokušane hrvatske političke metode – “Ne bih se štel mešat”. Ona, istina, tu i tamo – pa i u ovom kinematografskom primjeru – dobiva pomalo i prosvjedne oblike. Oni su pasivni – odbija se tuđe, umjesto da se drži i njeguje svoje – pa time i destruktivni: oni i dalje mogu rušiti hrvatsku, a graditi tu fantomsku jugokinematografiju koja je ostala bez domovine, ali ne i bez domovine sinova.
A evo i najnovijih brojeva: cijelu tu godišnju filmsku produkciju na, uvjetno rečeno, slobodnom tržištu – na kojem uglavnom ne pomaže ni partijska podobnost, niti reklama klanske kritičke elite – nije bilo spremno gledati niti 100.000 Hrvata: do 15. prosinca prošle godine prodano je za njih točno 99.636 ulaznica ili otprilike četiri i pol puta manje nego prethodne godine. Rječit je i podatak da je najgledaniji film (38.072 gledatelja) bio “Ljubav ili smrt” Daniela Kušana, treći iz niza o Koku, junaku naših djetinjstava i dječaštava. Činjenica da se upravo filmovi tog žanra nerijetko nalaze u vrhu gledanosti znak je, među ostalim, da je hrvatska publika sigurna da je barem tu nitko neće kljucati u mozak svojom “maglom i depresijom”, s jedne, ili zapadno-balkanskim političkim zlostavljanjem, s druge strane.
Na drugom mjestu bila je Matanićeva komedija “Majstori” (22.549 gledatelja), na trećem ratni “Broj 55” Kristijana Milića sa 15.004. Sve ostalo bilo je porazno: “Duh babe Ilonke” (3097), ali i “Iza sna” (341), “Simon čudotvorac” (337) ili pak “Happy Endings” (293) – dakle, manje nego li na jednoj jedinoj kazališnoj predstavi! Čemu uopće služi kinematografija s takvim učinkom? I drugo, hoće li netko od onih koji grade upravo takvu kinematografiju i koji u njoj sudjeluju snositi odgovornost za takve rezultate?
Naravno da neće. Hrvatska kinematografija ionako ne služi onome koji je plaća – hrvatskom gledatelju – već vladajućoj kasti (lijevo-liberalnoj, čak i kad je na vlasti tzv. desnica) i njoj podobnim filmašima.
Prvi kojeg bi tu trebalo propitati riječ-dvije je ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Hrvoje Hribar, za kojeg je 30. lipnja 2012. godine u Slobodnoj Dalmaciji iskusni hollywoodski producent i oscarovac Branko Lustig rekao da “on ne treba voditi taj HAVC… (već) netko tko zna, tko ima iskustva”. Ali, eto, vladajuća Partija njega je, kao budućeg kinematografskog drmatora, predvidjela još prije gotovo dva desetljeća dok je on još bio, fellinijevski rečeno, filmski “junac” (“il vitellone”) i to objavila iz usta jugokomunističkog ultrarežimskog scenarista Ive Štivičića. On je, naime, i tada – u tzv. “autoritarnom režimu” dr. Franje Tuđmana – vedrio i oblačio u dramskom programu HTV-a, a 26. srpnja 1996. godine je u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji gotovo proročki predvidio svoje nasljednike u hrvatskoj jugo-kinematografiji i nakon Juge: “Hribar, Nola, Vinko Brešan…” Nekim “čudom” njegova riječ postade (ne)djelom.
Naravno, druga osoba koju bi trebalo priupitati riječ-dvije o učinku povjerene joj kinematografije je ministrica Zlatar Violić, ali njen učinak na drugim područjima hrvatske uljudbe već je takav i “toliki” da mu ovaj (porazni) filmski ništa ne može ni uzeti niti dodati.
E, ali i tu su se Vlasi dosjetili načinu da se prikrije istina o stvarnom stanju: postoje stotine i tisuće stranih festivala i desetine nagrada na svakom od njih koje služe da se prikrije stvarni besmisao ovog kukavnog “sajma taština”. Baš kako jezgrovito kaže naslov spomenutog teksta u Slobodnoj Dalmaciji, “Manje gledatelja – više nagrada”.
Post scriptum
Otprilike u vrijeme dok sam pisao ovaj tekst – pomalo i pod virozom – na televiziji sam gledao filmsku inačicu inače zabavne kazališne predstave “Kauboji”, Saše Anočića, koji je čak i hrvatski kandidat za Oscara. Ali, avaj, bio je to još jedan slučaj hrvatske filmske osrednjosti, uvijek ona ista estetika “magle i blata”, čak i kad završava barem polovičnim happyendom. Problem, ipak, nije u količini mraka u društvu i u svijetu, već u onome što autor od njega napravi. U istom ugođaju gledao sam, recimo, i “Wall Street”, Olivera Stonea – možda i treći ili četvrti put pokušavajući odgonetnuti način funkcioniranja ovog poludjelog svijeta koji sav može stati u džepove njegovih, kako je rekao Stone – “75 vladara” – koji doista jedini znaju kako se on još uopće vrti.
Na kraju sam u ovom tjedniku pročitao priču o jednom ovdašnjem mini-ekvivalentu tih Stoneovih “Olimpijaca” s Wall Streeta, Marijanu Hanžekoviću, i zapitao se: “Brešan ‘hrabro’ dere po Katoličkoj crkvi, jer zna da mu ona ništa ne može. Zašto, kad je takav junak, ne napravi film o Hanžekoviću, pa da ga onda vidimo!”
Odgovor znam barem nekoliko desetljeća, ali ga je 22. ožujka 2012. u Matičinu Vijencu dojmljivo ponovila ugledna teatrologinja Sanja Nikčević, prokazujući sve one falange udbomasonskih “kritičkih” filmaša, kazalištaraca… koji Hrvatskoj i njenoj katoličkoj većini sustavno “vade utrobu”: “Koga sad ovo što se smatra kritikom društva pogađa?”, pitala se ona u povodu ovakve režimski zaštićene “proturežimske” umjetnosti. “Nikoga. Slika sveopćeg nasilja i zla ne govori o tome tko zapravo vlada nad nama, nego samo govori da smo svi zli. A onaj koji doista vlada može mirno vladati, jer nitko i ne istražuje tko je on. To potvrđuje i odjek tih ‘silno hrabrih predstava'”.
I to je to i na filmu: osim zapadnobalkanskog politikantstva, Hrvati ne žele gledati ni silno “hrabre” filmove o plemenitoj zagrebačkoj purgerici koju zlostavlja strašni i pokvareni hercegovački poslovođa – barem ne više – dok Marijan Hanžeković i njegova metropolska milijunaška braća mogu mirno spavati (s dugonogim ljepoticama, koje mu mogu biti unuke, što bi jamačno imalo sjajan učinak na filmskim blagajnama).
Eto, i zbog toga hrvatski film lani nije gledalo niti sto tisuća ljudi. Naravno, hoće li to tako ostati – i o tome biste trebali reći svoje i u drugom krugu predstojećih predsjedničkih izbora…
Autor: 7Dnevno/Joško Čelan
1 comment
Odličan članak! Potpisujem odmah svaki redak, svaku riječ.