NACIZAM I OKULTIZAM
Poraz Austrije nakon Prvog svjetskog rata predstavljao je još jedan udarac njemačkom nacionalizmu: austrijski Nijemci u Habsburškom carstvu našli su se izolirani među mnoštvom nacionalnih i etničkih skupina. To je dovelo do stvaranja dvaju osnovnih nacionalističkih pokreta: volkisch-nacionalizma i pangermanizma. Riječ antisemitizam novijeg je porijekla: javlja se tek oko 1880. godine. U Francuskoj se ona udomaćila u vrijeme afere Drayfus i tada nije imala rasistički smisao, nego je više bila vezana za nacionalizam, kozmopolitizam i antimasonstvo.
Cilj volkisch-pokreta bio je podizanje kulturne svijesti Nijemaca koji su živjeli u Austriji, osobito na način da u njima izazove strah za opstojnost njihova identiteta u pokrajinama Austro-Ugarskog carstva s izmiješanim stanovništvom. Volkisch ideologiju su promicali mnogi časopisi poput mjesečnika Der Scherer-a koji je obilovao satiričnim antikatoličkim i antisemitskim ilustracijama. Začetnik pangermanizma je Friedrich Ludwig Jahn (1778–1850). Ideja pangermanizma je od nejasnog “prusofilskog kulta” prerasla u revolucionarni pokret čija je osnovna značajka bio je rasizam, “odnosno, ideja da je krv jedini preduvjet svih građanskih prava.”
Ideju okultnog rasizma promicao je časopis Lotnsbluthen (Lotusovi cvjetovi), koji je izlazio od 1892. do 1900. godine i bio prvi njemački časopis na čijoj se naslovnici nalazila svastika. Riječ “svastika” potječe od sanskrtskog jezika; su (grč. eu, što znači “dobro”), asti (grč. esto, što znači “biti”) i sufiksa ka.39 Taj simbol znači “dobra sreća” (sanskrtsko-tibetanska riječ swasti znači “neka bude sretno”). Svastiku kao simbol sreće i univerzalnog sklada prisvojile su mnoge njemačke antisemitske skupine koje su njegovale kult germanskog junaka. Volkisch-ideologija je Nijemcima služila za jačanje kulturnog identiteta i promicanja nacionalnih vrijednosti uslijed gospodarske krize i ubrzane industrijalizacije. Ariozofija je otuđenim masama pružala faktor konzistentnosti. Neobične ariozofske teorije predstavljale su mješavinu rasističke volkisch-ideologije i teozofije.
Dva glavna promicatelja ariozofije bili su Guido von List (1848-1919) i Jorg Lanz von Liebenfels (1874-1954). List je promicao Wotanov kult i tvrdio da su stare nordijske pjesme iz Islanda, Norveške, Danske i Švedske – edde – ustvari kronike mitova drevnih Germana. U Eddama, Wotan (čije ime potječe od germanske riječi koja znači bijes), je bog rata kojeg mrtvi junaci susreću u Valhali. Središnja postavka votanizma bila je ciklička priroda kozmosa kroz nekoliko faza preobražaja: rođenje, postojanje, smrt i ponovno rođenje. Jorge Lanz von Liebenfels, koji je utemeljio zloglasni antisemitski časopis Ostara i 1907. formirao Red Novih templara, pozivao je sljedbenike na uzdizanje “plave rase” i uspostavljanje Novog svjetskog poretka. To se moglo prema njemu provesti samo rasnom čistoćom, prisilnom sterilizacijom ili istrebljenjem inferiornih rasa, te uništenjem socijalizma, demokracije i feminizma.
U Leipzigu 24. svibnja 1912. godine osnovan je masonski red Germanenorden koji je promicao ariofozski nauk, antisemitizam i židovsku zavjeru. Volkisch-okultisti su se nadali da će svojim djelovanjem iskovati magijsku i kulturnu vezu s tim izgubljenim vremenima, te da će kroz rasnu segregaciju, a poslije i genocid, ponovno uspostaviti globalnu prevlast arijskog nadčovjeka. Na Heinricha Himmlera utjecao je rasistički Red Novih templara. Prema povjesničaru Leonu Poliakovu, izobraženi Europljani su već 1860. god. počeli prihvaćati činjenicu da postoji bitna razlika između Arijaca i Semita. Arijski rasisti su iskrivili Darwinovu teoriju o evoluciji kroz prirodnu selekciju, koja neminovno rezultira postupnim usavršavanjem pojedinih vrsta, tvrdeći da je Bijela rasa odavno postigla savršenstvo, te da se ona kvari i ponižava križanjem s nižim rasama. Njemačke romantičare veoma je privlačila orijentalna filozofija i misticizam, osobito Zend-Avesta, sveta knjiga drevnih Perzijanaca.
Karl Marx je također bio rasist. Postoje naime izjave koje upućuju na njegovu izravnu netrpeljivost prema Slavenima, koja seže još iz 1849. godine, kad je nakon vojne pobjede bana Jelačića izjavio: “u Beču su Hrvati, Panduri, Česi, Serešanci i slično smeće ugušili germansku slobodu”. Prema mišljenju Alana Bakera zloglasni dokument poznat pod imenom Protokoli Sionskih mudraca bio je antisemitska krivotvorina Ohrane (carske tajne policije) i okultista u St. Petersburgu i Parizu, čiji je cilj bio razotkrivanje Rachkhovskyjevih neprijatelja (šefa Ohrane u Parizu).
Taj dokument, koji je nastao u St. Petersburgu 1902., a 1919. je preveden na njemački, navodno je predstavljao program tajne židovske svjetske zavjere, za koju se tvrdilo da se približava ispunjenju svojih ciljeva. Iz Protokola je proizašlo da su se židovi uspješno infiltrirali i preuzeli demokraciju, komunizam i međunarodnu trgovinu, te da su “zatrovali” sve vlade, čitavu trgovinu, umjetnost i medije”. Informaciju o Protokolima prva je tisku objavila gospođa Yuliana Glinka, sljedbenica spiritizma, koja je na različite načine promicala antisemitske laži sadržane u tom dokumentu. Teozofi su zastupali ideju o nad-moćnosti arijske rase, a Helena Blavatsky je poznavala okultni smisao svastike.
Alfred Rosenberg (1893-1945), nacistički mistik, filozof i urednik novina Volkischer Beobachter, te poslije i ministar Reicha za okupirane istočne zemlje, u Lübecku osnovao organizaciju pod imenom Nordijsko društvo. Među njezinim članovima bili su i predstavnici iz Norveške, Švedske, Finske, Danske i Islanda, koji su imali zadatak braniti nordijske narode od ruske, židovske i masonske prijetnje. Riječ “svastika” potječe od sanskrtskog: su (grč. eu, što znači “dobro”), asti (grč. esto, što znači “biti”) i sufiksa ka.39 Taj simbol znači “dobra sreća” (sanskrtsko-tibetanska riječ Swasti znači “neka bude sretno”) Joscelyn Godwin tvrdi da svastika ima oblik zviježđa Arktos, koje se naziva i Veliki medvjed. 1925., skupina berlinskih rosenkreuzera, među kojima je bio i Karl Haushofer, osnovala je Društvo Vril (poznato i pod imenom Sjajna loža). Svastika je postala popularna među njemačkim antisemitskim skupinama zahvaljujući djelima Guida von Lista i Lanza von Liebenfelsa, koji su simbolom dobre sreće i univerzalnog sklada počeli označavati nepobjedivog germanskog junaka.
Hitler je odlučio izmijeniti simbol, pa je nova svastika, okrenuta obrnuto od kazaljki na satu, simbolizirala zlo i crnu magiju. To je pravo značenje nacističke svastike. Premda je Hitler poznavao crnu magiju, nije bio sklon misticizmu kao Heinrich Himmler. Volkisch-okultisti, poput Guida de Lista i Lanza von Liebenfelsa, nedvojbeno su pridonijeli “mitološkom ozračju ere nacizma”. Vrhovni zapovjednik SS-a Heinrich Himmler je vjerovao da su za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu krivi Židovi, masoni i Katolička crkva. Ne samo da je nacizam patio od antisemitizma, nego se jednako tako mučio i s kristofobijom. SS-ovci su bili kristofobi koji su nagovarali svoje članove da prekinu svaku vezu s Crkvom. Željeli su uspostaviti novu religiju. Primjerice, ceremonija zimskog solsticija zamijenila je Božić. Godine 1939. u svim službenim dokumentima SS-a je bilo zabranjeno upotrebljavati riječ “Božić”.
Crkva nije šutjela
Ponekad se zna čuti da je Katolička Crkva u to vrijeme šutjela i da se nije dovoljno glasno protivila fašizmu i nacizmu. To jednostavno nije točno. Papa Pijo XI. u enciklici Mit Brennender Sorge (S gorućom brigom) energično osuđuje nacistički totolitarizam: ”Tko uzvisuje rase ili ljudi, ili država, ili na određeni oblik državne, odnosno spremišta vlasti, ili bilo koje druge temeljne vrijednosti ljudske zajednice – no potrebno je i počasni biti njihov funkcije u svjetovne stvari – tko podiže ti pojmovi iznad svoje standardne vrijednosti te ih divinizira na idolopoklonički razini, iskrivljuje i izopačuje poredak svijeta planiranih i stvorena od Boga, on je daleko od istinske vjere u Boga i od pojma život koji podržava tu vjeru.”
Ova enciklika je kod Hitlera izazvala veliki gnjev, te on potpuno ukida konkordat kojeg su par godina ranije sklopile Njemačka i Sveta Stolica. Njegov nasljednik, papa Pijo XII. je u Božićnoj poruci Benignitas et Humanitas 1944. godine, istaknuo da državu ne čini masa, nego narod. ”Narod i bezlično mnoštvo ili, kako se obično kaže, masa, dva su različita pojma. Ljudi žive svoje živote i poteze, masa sama po sebi inertno i ne može kretati izvana.Narod živi i pokreće se vlastitim životom, a masa je po sebi nepokretna, i može se pokrenuti samo izvana” . Narod živi od punine života, a totalitarni sustavi masu pretvaraju u neprijateljski stroj demokracije, slobode i jednakosti. U enciklici Summi Pontificatus (1939.) je osudio one koji niječu jedinstvo ljudske vrste te pobožanstvenjuju državu, što vodi svijet u pravo “vrijeme mraka”.
Silvana Dragun, mag. phil i relig. znanosti
