IVICA ŠOLA: Papa Franjo diže ruke od Europe
Papa Franjo diže ruke od Europe i stavlja sve karte na Crkvu u Africi, Aziji i Latinskoj Americi
Iz izbora je jasno da je Papa ignorirao Europu, da mijenja Ratzingerovu “geopolitiku” eurocentrizma pri kojoj je osnovao i tijelo za novu evangelizaciju Europe, da se još snažnije nego prethodnici okreće tzv. Trećem svijetu. S ovim imenovanjima Franjo je “zabetonirao” svoje ljude “s kraja svijeta” u kardinalskom zboru, čime je bitno odredio i izbor svog nasljednika, na “svoju sliku i priliku”.
Papa Franjo ne prestaje iznenađivati, iako je u tom svom “iznenađivanju” već postao predvidljiv. Ono u čemu je najzornija njegova “drugačijost” u odnosu na prethodnike jesu dva događaja. Prvi, kada je na radost svekolikog naprednog svijeta odbio “suditi” homoseksualcima, te se afirmativno izrazio o njima u kontekstu iskrenih bogotražitelja. Pljesak na otvorenoj globalnoj sceni bio je zajamčen, postao je osoba godine i najbolje odjeveni muškarac. No zato nije odbio (pre)suditi Vatikanskoj kuriji koju je uoči božićnog vremena oprao kao leglo karijerista natrljavši im nos s petnaestak grijeha, od duhovnog Alzheimera, do častohleplja i vlastohleplja. Pljesak na globalnoj sceni opet je bio zajamčen: Udri po popovima i prelatima, to uvijek pali!
Jedino što ni u jednom ni u drugom slučaju nije jasno jesu sljedeće činjenice. Prvo, pojednostavljeno govoreći, kada Papa kaže – “Tko sam ja da sudim?” – jednako je kao da vozač tramvaja kaže – “Tko sam ja da vozim tramvaj?”, jer u najuži “opis posla” papinske službe ubraja se ona naučiteljska, tj. Papa mora donositi sudove. I drugo, papa Franjo je već dvije godine na čelu Crkve i ima sve mehanizme kadroviranja u Kuriji i, umjesto da smjeni to “leglo gujinje”, on ih ide posramiti pred cijelim svijetom. Problemi “obitelji” ili bilo koje druge zajednice i društva, kada se pojave, rješavaju se u “obitelji”, a ne u medijima. No, dobro, tko sam ja da sudim…
Predvidljiv u svojoj “nepredvidljivosti”
Izborom novih kardinala, papa Franjo se opet pokazao predvidljiv u svojoj “nepredvidljivosti”. On kao Papa koji je došao “skoro s kraja svijeta” izabrao je nove kardinale mimo ustaljenih uzusa, djelujući “na svoju sliku i priliku”, pa je posegnuo za mnogim imenima “s kraja svijeta”. Petnaestorica novih kardinala s pravom glasa su sljedeći: Dominique Mamberti, prefekt apostolskog vrhovnog suda, Manuel José Macário do Nascimento Clemente, patrijarh Lisabona (Portugal), Berhaneyesus Demerew Souraphiel, iz Adiss Abebe (Etiopija), John Atcherley Dew, nadbiskup Wellingtona (Novi Zeland), Edoardo Menichelli, nadbiskup Ancona-Osimo (Italija), Pierre Nguyên Văn Nhon, nadbiskup Hà Nôia (Vijetnam), Alberto Suárez Inda, nadbiskup Morelije (Meksiko), Charles Maung Bo, nadbiskup Yangona (Myanmar), Francis Xavier Kriengsak Kovithavanij, nadbiskup Bangkoka (Tajland), Francesco Montenegro, nadbiskup Agrigenta (Italija), Daniel Fernando Sturla Berhouet, nadbiskup Montevidea (Uruguaj), Ricardo Blázquez Pérez, nadbiskup Valladolida (Španjolska), José Luis Lacunza Maestrojuán, biskup Davida (Panama), Arlindo Gomes Furtado, biskup Santiago de Cabo Verdea (Zelenortska Republika) i Soane Patita Paini Mafi, biskup Tonga (Otočje Tonga). Njima se pridodaju i petorica kardinala bez prava glasa starijih od 80 godina: José de Jesús Pimiento Rodríguez, Luigi De Magistris, Karl-Joseph Rauber, Luis Héctor Villalba i Júlio Duarte Langa.
Iz ovog izbora prva stvar koja je jasna da je Papa ignorirao Europu, da mijenja Ratzingerovu “geopolitiku” eurocentrizma pri kojoj je osnovao i tijelo za novu evangelizaciju Europe, da se još snažnije nego prethodnici okreće tzv Trećem svijetu. S ovim imenovanjem Franjo je “zabetonirao” svoje ljude “s kraja svijeta” u kardinalskom zboru, čime je bitno odredio i izbor svog nasljednika, na “svoju sliku i priliku”. Naime, ako se na prošlim konklavama šuškalo “samo ne Talijan”, na sljedećima bi geslo moglo biti “samo ne Europljanin”, za što je Franjo svojim imenovanjima pripremio solidnu glasačku mašineriju.
Snažna dekristijanizacija Europe
Istinabog, Franjina “promjena kursa” ima svoje argumente i nosivost kada se pogledaju globalne religijske demografske promjene u zadnjih stotinjak godina. Prema sociologu Philipu Jenkinsu dolazimo do “kraja epohe zapadnog kršćanstva s istovremenom zorom, eksplozijom kršćanstva na južnoj strani svijeta.” Prema izvješću Pew Foruma, najrelevantnijem religijskom demoskopskom institutu na svijetu, u samo jednom stoljeću katolici na svijetu su se utrostručili – od 291 milijuna 1910. godine, do više od milijarde 2010. godine. No dok je 1910. godine u Europi živjelo 65 posto katoličke populacije, danas ih je samo 24 posto. U subsaharskoj Africi katolika je 1910. godine bilo tek oko milijun, a danas ih je gotovo 200 milijuna. U Aziji, tijekom istog razdoblje, prije sto godina bilo je 14 milijuna katolika, danas ih je više od 130 milijuna. Također, broj katolika na Zapadu rastao je jedino u Sjedinjenim Američkim Država, od tek petnaestak milijuna prije sto godina, do današnjih devedeset milijuna. Već danas Filipini imaju više katolika nego bilo koja druga europska zemlja i, ako se trendovi nastave, ta će zemlja uskoro biti zemlja s najvećim brojem katolika na svijetu.
S druge strane Europa doživljava snažnu dekristijanizaciju, u kojoj se, posebno katoličko kršćanstvo, promatra kao podstanar ili uljez i prijetnja rascvjetalim ljudskim sloboštinama koje se, uglavnom, svode na razne inačice rodne ideologije potpomognute etičkim relativizmom i nihilizmom. Ovaj proces nije samo djelatan u zemljama poput Nizozemske, već i u “katoličkim utvrdama” poput Španjolske, Portugala, Italije ili Ratzingerove Bavarske. Najdrastičniji podatci dolaze iz “prvorođene kćeri” Rimske crkve, iz Francuske, u kojoj je prošle godine zaređeno tek osamdesetak svećenika, dok ih je više od osamsto umrlo. No, najzorniji primjer što se događa s Europom je baš Papina (nad)biskupija, grad Rim, u kojem se od ukupnog broja rođene djece krsti njih manje od pola, dakle Papi se pod nosom raspada višemilenijska (statistička) katolička dominacija. Prema Jenkinsu, izraz “bijeli kršćanin (katolik)”, uskoro bi mogao postati oksimoron poput “švedski budist”.
Europa najzaslužnija za katolički bum u Trećem svijetu
Iz ovog kuta moglo bi se reći da papa Franjo ispravlja nepravdu prema tzv. Trećem svijetu koji nije dovoljno zastupljen u kardinalskom zboru, jer u vrijeme Ratzingerovog “kadroviranja”, premda u Europi ima tek 24 posto globalnih katolika, 54 kardinala s pravom izbora (bili) su Europljani. Ako se gleda kvantitativno, možda bi se moglo tako i reći, kao i u demokraciji uopće, gdje glas, uz dužno poštovanje, osobe oskudnog obrazovanja i informiranosti, jednako vrijedi kao i glas sveučilišnog profesora. U tom smislu kvantitativnih mjerila, možemo malo problematizirati Papinu novu “geopolitiku” jer imenujući, primjerice, Soane Patita Paini Mafia, biskup Tonga (Otočje Tonga) kardinalom, važan glas u izboru novog pape imat će kardinal čija ukupna vjernička populacija iznosi 14 tisuća ljudi, manje od dobrog dijela zagrebačkih župa, a njegov glas vrijedit će isto kao i glas višemilijunskih europskih nadbiskupija poput Milana ili Koelna. K tome, većinu financija, ulaganja u obrazovanje i zdravstvo na katolički procvjetalom Jugu dolazi iz “stare i umorne Europe” i njenih nadbiskupija, koja je, premda stostruko problematična, u tom smislu upravo generator rečenoga katoličkog buma u tzv. Trećem svijetu, pa je marginaliziranje Europe u tijelima odlučivanja u Vatikanu, a ne samo u kardinalskom zboru, očito jedan kršćanski znak zahvalnosti pape Franje toj nemiloj i truloj Europi, pa će, oprostite na neprimjerenosti u kontekstu kršćanskoga, jedni financirati, a drugi imati moć odlučivanja.
Ironiju na stranu, želim reći da je Europa unatoč kvantitativnom padu katolika unutar svojih granica i stotine problema i felera koje sama ima, najzaslužnija za globalni katolički bum u Trećem svijetu, kao i da je i dan danas ona generator novih ideja i strujanja, kao i obrazovnih i inih investicijama u Trećem svijetu. U ovom kontekstu, čini mi se da je ovog Papu zahvatio, kako je to pokojni akademik Županov nazvao, socijalistički egalitarni sindrom, koji se u ovom slučaju oslanja samo na statističke i sociološke motive, više nego na teološke i povijesne. Ne želim reći da je kardinal iz Mijanmara manje vrijedan i kao čovjek i kao pastir od kardinala iz Francuske, Italije ili Njemačke, no svakako je istina da kardinal iz biskupije s pedesetak godina tradicije kršćanstva nije jednako kvalitetan i kompetentan kao kardinal iz zemlje s milenijskom kršćanskom tradicijom koja je prošla Scile i Haribde sekularizma i dekonstrukcije te europskog kritičkog duha, i unatoč svemu tome stoji na nogama i bori se za vjeru i njezinu prisutnost i živost u gotovo neprijateljskom okruženju “bijelog mučeništva”. Zaokret pape Franje svakako je za pozdraviti, no uz razboritu distancu, budući da mnogi njegovi potezi više sliče na revoluciju nego na reforme, svojstveno latinoameričkom mentalitetu.
Razumije li latinoamerički Papa situaciju u Europi?
Na simboličkoj razini, u povodu imenovanja novih kardinala, svakako je znakovit slučaj nadbiskupa Bruxellesa, prijestolnice Europe, Andrea Leonarda. Naime, jedno od pravila koje je papa Franjo prilikom imenovanja novih kardinala “prekršio” jest kriterij da pojedine nadbiskuije, kao i zagrebačka uostalom, zbog svoje važnosti i tradicije nepisanim automatizmom dobivaju i kardinala. Tako i Bruxelles, u kojem bi za nekoliko desetljeća kršćani mogli, veoma izvjesno, postati manjina okružena muslimanima i europskim postkršćanima. Premda bi takva simbolička mjesta trebalo jačati iz mnoštva razloga, nadbiskup Leonard unatoč tome nije postao kardinal. Razumije li latinoamerički Papa situaciju u Europi ili ne (islam, bojovni sekularizam…), ovdje je manje bitno, iako nije nebitno, no kada se vidi što je sve nadbiskup Leonard pretrpio zbog svoje katoličke vjere i njenog pologa – nabacivanje trulima jajima na tribinama, bacanje torte u lice tijekom molitve – izostanak kardinalske časti svakako je čudan, ako ne i neozbiljan čin. Pogotovo ako se uzme u obzir da je ovdje papa Franjo, opet, išao protiv Benedikta XVI..
Naime, nakon kardinala Daneelsa na Bruxelleskoj stolici, koji je glasio kao (pre)liberalan, Ratzinger je imenovao Leonarda da malo uravnoteži stvari. Tom imenovanju se usprotivio tadašnji nuncij u Belgiji, mons Rauber, smatrajući Leonarda neprikladnim, no Ratzinger je ipak ostao pri svom. Rauber se povukao u privatnost i u jednom intervjuu osuo paljbu po Benediktu XVI.. Epilog u režiji pape Franje je sljedeći: Raubera je imenovao kardinalom, a Leonarda nije, unatoč simboličkoj i strateškoj važnosti briselskog nadbiskupa. Poruka je jasna, no to je Papino pravo. Premda će neki reći da je Ratzingerov projekt “nove evangelizacije Europe” propao, no znači li to da se od njega treba odustati, kako, prema svemu sudeći, smjera papa Franjo dižući ruke od Europe i stavljajući sve karte ne Crkvu u Africi, Aziji i Latinskoj Americi?
Kamo papa Franjo vodi Crkvu još nije jasno, za sada je vidljiv samo kaos, od kurije do doktrinalnih nejasnoća. U tom vidu među novim kardinalima Papa je nagradio mnoge prelate iz Europe (Italije), koji su bili na liniji kardinala Kaspera oko liberalizacije pastorala oženjenih i ponovno vjenčanih, kao i novog pristupa problemu homoseksualnih brakova i veza.
Jesu li ovi potezi, stil vladanja i kadroviranja pape Franje djelo Duha Svetoga ili nečeg drugoga, veoma brzo će se vidjeti. U svakom slučaju riječ je o diskontinuitetu s prethodnicima, kao da su Katolička crkva i njeni problemi, te njihovo rješavanje započeli s papom Franjom kojeg svi vole, od Hollywooda do globalnih medija.
Ipak, a tko sam ja da sudim?
Autor: 7Dnevno/Ivica Šola
