BRITANSKI LABORATORIJI PRIPREMAJU NOVU NOĆNU MORU
Noćna mora: Britanski etičari ozbiljno zagovaraju samorazmnožavanje i embrije nastale od četiriju roditelja
Skupina britanskih znanstvenika i bioetičara oduševljava se mogućnošću stvaranja djeteta od tri ili više roditelja, npr. razmatraju mogućnost da četvoro ljudi u vezi požele da svi budu genetski povezani s budućim djetetom i da im to znanost omogući.
Postupak poznat kao mitohondrijski transfer već je neko vrijeme poznat britanskoj javnosti budući da je proteklih godina glavni sastojak britanskih časopisa često bio srceparajući prikaz para čije dijete boluje od mitohondrijske bolesti, a nedavno se o tome raspravljalo u Donjem domu britanskog parlamenta. Time bi se po prvi puta u povijesti dogodilo da znanstvenici promjene ljudsku zametnu lozu i bio bi to službeni početak ere genetskog inženjeringa. Kod stvaranja djece od četiri roditelja radi se o korištenju matičnih stanica kako bi se stvorile sintetske jajne stanice i sperma, odnosno gamete stvorene in vitro (IVG oplodnja). Time bi se praktički omogućilo i samcima da se „samorazmnožavaju“.„Znanstvenici će moći uzgajati ljudska bića na istom (ili većem) stupnju sofisticiranosti na kakvom trenutno uzgajamo biljke i životinje.” Multipleks roditeljstvo i in vitro eugenika. Radi se o biološkoj inačici onoga što je u klimatologiji poznato kao namjerno induciranje ekstremnih klimatskih promjena.
Kod postavljanja pitanja o etičnosti takvih postupaka znanstvenici odgovaraju „Da su neobično visoki pragovi predostrožnosti odlučivali o tome, ne bismo nikada uveli cjepiva ili postupke medicinski potpomognute oplodnje ili bilo koji drugi napredak. Ništa nije u potpunosti sigurno.“ I što je još čudnije ovi znanstvenici tvrde da je svakom djetetu koje se donese na svijet bolje da postoji nego da nikada nije postojalo. Vrlo zanimljivo.
Autor: Michael Cook
Objava: 3. studeni, 2014.
Prošlog tjedna je skupina eminentnih britanskih znanstvenika i menadžera govorila ispred odbora Donjeg Doma britanskog parlamenta o tome kako je stvaranje beba od tri roditelja potpuno siguran i etičan postupak, bez zdravstvenih posljedica.
Postupak je poznat kao mitohondrijski transfer. Mitohondriji plivaju u tekućini koja okružuje jezgru. Većina stanične DNK nalazi se u jezgri, ali oko 1% DNK nalazi se u mitohondriju. Ukoliko postoji defekt u mitohondriju žene, njezina djeca mogu nasljediti ozbiljne defekte.
Tijekom nekoliko proteklih godina glavni sastojak britanskih časopisa često je bio srceparajući prikaz para čije dijete boluje od mitohondrijske bolesti.
Na primjer, Vicky Holliday i njezin partner Keith Newell, koji žive u velikom gradu blizu Londona. Prošli tjedan ispričali su listu The Guardian priču o svojoj 10-mjesečnoj bebi Jessichi. Jessica ima Leighov sindrom, stanje koje je najvjerojatnije uzrokovano greškom u mitohondrijskom dijelu Vickyne DNK. Posljedice ove bolesti su lezije na mozgu i Jessica će vjerojatno umrijeti još u djetinjstvu.
Ne postoji lijek za Leighov sindrom ili neku drugu mitohondrijsku bolest, bez obzira da li se radi o težoj ili lakšoj bolesti. Stoga znanstvenici lobiraju za dobivanje dozvole za stvaranje embrija bez greške u u mitohondrijskom DNK. Djeca koja nastanu na takav način imat će DNK stanične jezgre oca i majke te mitohondrijski DNK druge žene. Na takav bi način Vicky i Keith mogli imati zdravu bebu da se utješe nakon skoro neizbježne smrti Jessice. Mediji su već „krstili“ takvu djecu imenom „djeca s tri roditelja“.
Tijekom protekle dvije godine britanski su znanstvenici odbacili etičke i medicinske sumnje u svezi s postupkom. Međutim, nije baš tako jednostavno.
Od početka čovječanstva svi se rađamo s pomiješanom DNK jedne majke i jednog oca. Naša očekivanja o tome koja su prava i obaveze roditelja i djece proizlaze iz toga. Ne znamo kako će se ljudi osjećati znajući da imaju 100-postotnog oca, jednu 99-postotnu majku i drugu 1-postotnu majku. Osim toga, dogodit će se prvi puta u povijesti da znanstvenici promjene ljudsku zametnu lozu. Započet će era genetskog inženjeringa.
Čak je i časopis New Scientist , koji inače podržava „progresivnu” znanost, nedavno napravio zaokret od 180 stupnjeva i pozvao na „ozbiljnu javnu raspravu o etičkim pitanjima“. U uvodniku časopisa moglo se pročitati: „Čini se da smo ozbiljno podcijenili značenje i utjecaj mitohondrija”.
„Najnovija istraživanja ukazuju da mitohondriji igraju ključnu ulogu u nekim od najbitnijih obilježja ljudskog života. To nas suočava s etički zabrinjavajućom perspektivom, a to je da će djeca začeta na ovaj način naslijediti vitalna obilježja od tri roditelja.”
Međutim, čini se da je u tom trenutku britanski znanstveni establišment obmanuo političare. Znanstvenici će najvjerojatnije dobiti zeleno svjetlo da se petljaju u stvaranje ljudskih embrija u nadi da će stvoriti djecu bez bolesti.
Što je sljedeće? Multipleks roditeljstvo.
Ali što dolazi nakon toga? Hoće li embriji začeti od tri roditelja zadovoljiti interese znanstvenika? Ovo pitanje doslovno iskače sa stranica jednog od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa o bioetici Journal of Medical Ethics u njihovom izdanju od studenog. Zastupnici u parlamentu trebali bi pročitati ovo izdanje nakon čega će se stresti od straha.
U njemu je jedan od najpoznatijih britanskih bioetičara s entuzijazmom podijelio svoju viziju djece s četiri ili čak više od četiri genetskih roditelja. On to naziva „multipleks roditeljstvom”. John Harris sa Sveučilišta Manchester i dvoje njegovih kolega César Palacios-González i Giuseppe Testa tvrde da se radi o jednoj od mnogih mučnih posljedica korištenja matičnih stanica kako bi se stvorile sintetske jajne stanice i sperma. (Ili kako ih radije zovu, gamete stvorene in vitro (IVG).)
Nakon otkrića induciranih pluripotentnih matičnih stanica 2007. godine, teoretski svaka stanica u tijelu može se stvoriti iz nečega toliko jednostavnog kao što je stanica kože. Već su rođeni miševi koji su nastali od sperme i jajne stanice stvorenih iz matičnih stanica. Harris i njegove kolege vjeruju kako nismo daleko od dana kada će znanstvenici na isti način moći stvoriti i čovjeka. U svom znanstvenom radu pletu mrežu kako bi za takvo što stvorili etička opravdanja i prikazali potencijalne mogućnosti uporabe.
Prije svega, je li to etički? Naravno da jest ukoliko eksperimenti na miševima pokažu da takvi postupci ne nose u sebi nikakve opasnosti. Naposljetku priznaju da se radi o puno višoj etičkoj ljestvici koju treba preskočiti negoli što je to bilo u slučaju beba začetih u postupku medicinski potpomognute oplodnje. „Da su neobično visoki pragovi predostrožnosti odlučivali o tome, ne bismo nikada uveli cjepiva ili postupke medicinski potpomognute oplodnje ili bilo koji drugi napredak. Ništa nije u potpunosti sigurno.“ Osim toga, tvrde ovi znanstvenici, svakom djetetu koje se donese na svijet bolje je da postoji nego da nikada nije postojalo.
Drugo, postoje mnoge potencijalne uporabe. Prve četiri poznate su iz svijeta medicinski potpomognute oplodnje: muškarci koji ne mogu proizvesti kvalitetnu spermu, žene u preuranjenoj menopauzi, osobe koje su izgubile svoje reproduktivne organe ili plodnost kroz postupak liječenja zloćudnih tumora i ljudi koji su sterilizirani ne svojom voljom (rijedak slučaj, ali takvi slučajevi postoje).
Bit će mnogo klijenata homoseksualnih ili lezbijskih parova koji ne mogu imati djecu koja imaju gene i jedne i druge osobe u paru. „Ništa nije moralno pogrešno u tome da sposobni i brižni istospolni parovi koriste postupak stvaranja gameta in vitro kako bi zadovoljili svoje legitimne težnje da oboje postanu genetski roditelji svoje djece,” tvrde znanstvenici.
Druga vrsta klijenata bili bi „samci koji se žele razmnožavati bez partnera i bez da koriste donirane gamete”. To bi bio najžešći oblik incesta koji možemo zamisliti – osoba koja se zapravo pari sama sa sobom – prema tome, sigurnost takvog postupka definitivno nije zajamčena. Ali u etičkom smislu djeluje poticajno za Harrisa i ekipu.
Naposljetku, tu je „multipleks roditeljstvo,” opcija koju Harris i njegovi kolege razmatraju s velikim entuzijazmom. Radi se o „radikalnoj ekspanziji reproduktivne autonomije kojom se omogućuje da više od dvije osobe istovremeno postanu genetski roditelji djetetu.”
„In vitro stvorena gameta mogla bi umjesto toga omogućiti puno snažnije dijeljenje genetskog srodstva putem onoga što je zapravo u suštini samo generacijski prečac. Zamislite da četvoro ljudi u vezi žele odgajati dijete na način da su svi genetski s njim povezani. Stvaranje gameta in vitro omogućilo bi sljedeći scenarij: najprije, dva bi se embrija stvorila od jednog i drugog para kroz postupak in vitro oplodnje s prirodno stvorenim ili in vitro stvorenim gametama. Tada bi se uspostavile hESC linije iz oba embrija te bi se diferencirale u in vitro stvorene gamete namijenjene korištenju u drugom postupku in vitro oplodnje. Embrij koji bi nastao u tom procesu genetski bi bio u srodstvu sa sva četiri buduća roditelja koji bi tehnički djetetu bili genetski baka i djed.”
In vitro eugenika
Ali zašto bi se zaustavili kod četiri biološka roditelja?
Australski bioetičar Rob Sparrow sa Sveučilišta Monash u Melbourneu svoje je kolege potaknuo na raspravu o još naprednijem scenariju koji on naziva „in vitro eugenikom”. Stvaranjem gameta iz matičnih stanica embrija bilo bi moguće stvarati 20 do 30 generacija ljudi u Petrijevoj zdjelici u razdoblju od svega deset godina.
Ovisi o tome kako će znanstvenici upravljati procesom, ali kroz 20 generacija mi smo stekli 1,048,576 svojih predaka. Tako da je samo četiri roditelja jednom djetetu zapravo konzervativna procjena. Genetskom make-upu jednog djeteta moglo bi doprinijeti toliko mnogo ljudi da više ne bi postojale značajne veze djeteta s bilo kojim od roditelja. Prema Sparrowu, bila bi to djeca koja su „siročad od samog začeća.”
Koja je svrha ovakvog scenarija? Eugenika: eliminacija nezadovoljavajućih gena s namjerom stvaranja boljih ljudskih bića. „U osnovi,” piše Sparrow, „znanstvenici će moći uzgajati ljudska bića na istom (ili većem) stupnju sofisticiranosti na kakvom trenutno uzgajamo biljke i životinje.”
Obrana noćne more
Potpuno je neumjereno zahtjevati etičku obranu mogućnosti poput navedenih. Ali Harris et al se upravo spremaju na to. Prije svega, argumenti koji se izvlače iz toga da je nešto „prirodno“ očito su irelevantni jer ne postoje „prirodne“ metode djelovanja. Prema tome, što može biti loše u proširenju genetskog srodstva na veći broj ljudi od samo jednog oca i jedne majke?
Ako i postoje problemi, dijete teško da se može žaliti. Ono će postojati, a postojanje je bolje od nepostojanja. U svakom slučaju, čak i danas odgoj djeteta obuhvaća mnogo različitih osoba koje pripadaju različitim generacijama. Upotreba in vitro stvorenih gameta samo ovakvoj stvarnosti daje i genetsku komponentu. „Roditelji će u budućnosti moći birati između do sad nezamislivih vrsta potencijalne djece,” pišu Harris i njegove kolege.
Drugi autori u istom broju znanstvenog časopisa o bioetici Journal of Medical Ethics predviđaju scenarije koji su jednako teški za pojmiti. Ali tema koja se proteže kroz sve članke je ta da se tehnologija in vitro oplodnje može koristiti u svrhu potpunog preoblikovanja koncepta roditeljstva. Radi se o biološkoj inačici onoga što je u klimatologiji poznato kao namjerno induciranje ekstremnih klimatskih promjena.
Naravno, nije sigurno da će se dogoditi niti jedan od ovih razvoja u znanosti. Čak ni tehnika stvaranja embrija od tri roditelja ne mora uspjeti, a pogotovo stvaranje umjetne jajne stanice i spermija. Međutim, posljednje izdanje znanstvenog časopisa o bioetici Journal of Medical Ethics jasan je dokaz da su neki od vodećih britanskih znanstvenika već napravili akcijski plan za stvaranje djece koja će znatiželjnim genetičarima služiti kao igračke. Bilo bi u potpunosti neodgovorno da britanski parlament zakonski dozvoli stvaranje embrija od tri roditelja bez da se ispita koji će biti sljedeći korak takvog znanstvenog postupka.
Izvor: Lifesitenews.com/zdravstveniodgoj.com
