Apologeti komunističke Jugoslavije i zagovaratelji ‘regiona’ krenuli u napad na novu predsjednicu
KOMENTAR ANTUNA BABIĆA – Od povratka iz diplomacije u kolovozu 2013. godine u mojim člancima i komentarima redovno sam upozoravao na veliku opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike za opstanak u Domovinskom ratu izborene samostalne i demokratske hrvatske države. Prije početka službene predsjedničke kampanje, početkom listopada prošle godine, moju percepciju Josipovićeve politike sažeo sam u jednoj rečenici: “Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića“.
Duboko svjestan te činjenice, sto posto podržavam pitanje novinara i komentatora Tihomira Dujmovića, u komentaru od 16. siječnja – jesmo li uopće svjesni povijesnih dimenzija pada Josipovićeve politike?
Jednako se slažem s Dujmovićevim razmišljanjem kako je glavna opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike ležala u njegovom «lijeganju u krevet s Englezima» po pitanju britanskih strateških interesa u južnoj Europi, gdje bi nakon propasti prve dvije Velike Srbije tj. dvije Jugoslavije, trebalo ponovno pokušati stvoriti novu zajedničku državu koja se možda neće zvati Jugoslavija, ali koja se osim po imenu ne bi niti malo razlikovala od prve i druge Jugoslavije.
Velika Britanija i Ivo Josipović na istom zadatku
U tom pogledu Velika Britanija i Ivo Josipović, uz manijakalnu potporu ministrice vanjskih poslova Vesne Pustić, bili su na istom zadatku i imali su isti konačni cilj – vratiti narode koji su pod prisilom živjeli u bivšim Jugoslavijama, plus minus jedne ili dvije države iz okruženja, u novu umjetnu i multinacionalnu državu.
No, za razliku od Ive Josipovića, koji je trebao odigrati ulogu novog hrvatskog Supila, Trumbića i Šubašića, a koji je po ideološkom uvjerenju bio i ostao Titoist te koji je želio oživiti «Titovo bratstvo i jedinstvo», u kojem je on bio privilegiran i hranjen zlatnom žlicom, Englezi se previše ne opterećuju niti se zamaraju sa sitnicom kakav će društveni sustav vladati u toj novoj zajedničkoj državi. Važno je samo da se ostvare njihovi interesi i da Srbi budu, kao u prvoj i drugoj Jugoslaviji, glavni nositelji vlasti u toj državi. Vidjeli smo u Drugom svjetskom ratu kako Englezi vrlo lako i brzo mijenjaju strane kad je u pitanju ostvarenje njihovih vitalnih državnih interesa. Kad su vidjeli da će zločinac i prevarant Valter Tito s njegovim partizanima biti od veće koristi nego što im je u tom trenutku bio velikosrbin Draža Mihajlović, Englezi su se s velikom lakoćom odrekli četničkog vođe čiji se kralj u to vrijeme nalazio u Londonu.
Podvala je da su Hrvati bili idejni začetnici stvaranja Jugoslavije.
Gotovo jedno stoljeće se svijetu, a posebno ovdje u Hrvatskoj, nametalo uvjerenje kako su zapravo Hrvati bili idejni začetnici stvaranja zajedničke države Hrvata i Srba tj. Jugoslavije. Bila je to velika laž, koja je imala zadaću sakriti tko su zapravo idejni začetnici i provoditelji plana za stvaranje Jugoslavije tj. Velike Srbije. Nadam se da će se s tom posebno važnom povijesnom temom ozbiljno pozabaviti objektivni i stručni hrvatski povijesničari, a ne neki razni apologeti Tita i Jugoslavije kao što je Tvrtko Jakovina.
Za ovu prigodu, kao do sada najbolje znanstveno potkrijepljeno otkriće i dokaz o prijevari, koja je za hrvatski narod imala najveće moguće dimenzije uništavanja jednog naroda, preporučam knjigu profesorice povijesti Vesna Drapač s Adelaide Sveučilišta u Australiji. Radi se o knjizi koja nosi naslov – «Constructing Yugoslavia». U slobodnom prijevodu naslov knjige bi na hrvatskom glasio – «Stvaranje Jugoslavije». Knjigu je 2010. godine objavila poznata svjetska izdavačka kuća Palgrave Macmilan.
Zbog kratkoće ovog komentara ovdje ću iznijeti samo nekoliko, mnogima od nas već davno poznatih, razloga zašto su Englezi stvarali prvu Jugoslaviju tj. Državu Hrvata, Srba i Slovenaca. No, ono što do pojave stručne knjige profesorice Drapač nije bilo poznato, a niti dokazano, je vrijeme kada je i gdje ta ideja zaživjela. Profesorica Drapač je jednu cijelu godinu provela u Londonu istražujući pisane izvore i svjedočanstva o britanskoj politici prema Austro-Ugarskoj monarhiji i južnoj Europi od 1850. do 1918. godine. Ovdje ću iznijeti samo neke od otrijeznujućih podataka i činjenica koje je u njezinoj knjizi navela profesorica Drapač:
1) Zbog strateških i geopolitičkih interesa tada u svijetu sveprisutnog Britanskog kraljevstva, ideja o, prvenstveno, stvaranju Velike Srbije nastala je u intelektualnim i političkim krugovima u Engleskoj već sredinom 19-tog stoljeća, od 1850. do 1870. godine.
2) Kao tadašnja najveća sila na svijetu, Velika Britanija je u to vrijeme gledala u daleku budućnost i tražila način kako da spriječi izlazak Rusije preko Jadranskog mora na toplo Sredozemno more, što bi opasno ugrozilo sigurnost morskih puteva britanskih trgovačkih brodova. O slobodi i sigurnosti morskih puteva uvelike je ovisio prosperitet britanskih otočja tj. trgovine Velike Britanije s ostatkom svijeta, ali i prijevoz diljem svijeta dragocijenog i opljačkanog blaga u London. Naime, u to vrijeme Velika Britanija se jako bojala savezništva između Austro-Ugarske i Rusije. Stvaranjem čvršćeg savezništva te tadašnje dvije europske velesile, Rusija bi preko Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije dobila izlazak na Sredozemno more, a to je bilo protiv vitalnih imperijskih i geostrateških interesa Velike Britanije.
3) Iz tog razloga smišljeni su planovi kako razbiti tadašnju višenacionalnu Austro-Ugarsku monarhiju u kojoj su se nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina, s namjerom da se te dvije zemlje spoje sa Srbijom. Opravdanje koje se nudilo za takav potez bilo je «kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina ionako oduvijek bile srpske zemlje». S tom su se lažnom tvrdnjom posebno isticali engleski novinari, putopisci i povijesničari.
4) Sustavno je širena teza da su «Srbi najnapredniji, najdemokratskiji i najkulturniji narod na Balkanu», a da su Hrvati, zbog svojeg «nazadnog katolicizma primitivan narod, koji su zapravo nekada bili Srbi», a od vraćanja u krilo majke Srbije odvraćaju ih (na primjer u Bosni i Hercegovini) «primitivni fratri». Takva su stajališta upotrebljavana isključivo sa svrhom da se engelsku javnost uvjeri kako su jedino Srbi sposobni voditi jednu takvu državu.
5) Za ostvarenje projekta stvaranja Velike Srbije u Engleskoj se više od pola stoljeća sustavno širila promidžba «kako Srbija mora imati izlazak na Jadransko more, jer je Dalmacija oduvijek bila srpska zemlja».
Dakle, to su ukratko najvažniji razlozi zašto je Velika Britanija već polovicom 18-tog stoljeća počela praviti planove za stvaranje Velike Srbiju u kojoj bi se, «kao srpske provincije» nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Realizam je oduvijek bio i ostao temeljna i stalna vodilja vanjske politike svih velikih država i sila
Realizam je politička teorija prema kojoj se države u svojoj vanjskoj politici ponašaju ili bi se trebale ponašati prvenstveno u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Suvremeni realisti svoje uzore nalaze u djelima Tukidida, Augustina, Machiavelija i Hobbesa. Poseban utjecaj na suvremeni realizam ostavio je Hobbesov prikaz prirodnog stanja, situacije prije nastanka države u kojoj ne postoji jamstvo da će se itko pridržavati moralnih načela. Stoga je prirodno stanje, stanje nesigurnosti u kojem svatko ratuje protiv svakoga.
Za razliku od Hrvatske, prije i poslije stvaranja samostalne hrvatske države, na studiju međunarodnih odnosa u svim razvijenim i moćnim zapadnim zemljama, a posebno u anglosaksonskom svijetu, od svih političkih teorija najviše se proučava i uči realizam. Naime, i najlijeviji profesori na tzv. progresivinim i vodećim zapadnim sveučilištima nacionalno su osviješćeni i jako dobro razlikuju teoriju od stvarnog života. Nažalost, u Hrvatskoj je na studijima međunarodnih odnosa dugo godina prevladavala «Vukadinovićeva škola» u kojoj je najprije dominirao marksistički pogled na svijet, a kasnije liberalni internacionalizam, u svim njegovim varijantama. U jednoj od svojih varijanti internacionalni liberalizam zagovara ukidanje svih nacionalnih država i formiranje jedinstvene svjetske vlade.
Velika Britanija i Francuska nikada se neće odreći državnog suvereniteta u korist Europske unije
Sada se vratimo u 21. stoljeće. Velika Britanija i dalje želi ostati suverena zemlja s vlastitom vanjskom politikom. Zato se nikada neće odreći stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Isto tako, u zadnje smo vrijeme svjedoci da se Velika Britanija želi izvući i iz političkog, ali ne i gospodarskog, okvira koji predstavlja Europska unija, jer se boji pretvaranje Europske unije u jedinstvenu političku jedinicu u kojoj bi Europska komisija imala ulogu političke političke nadvlade. Velika Britanija posebno strijepi od Europske unije u kojoj već duže vrijeme sve važniju i gotovo nezamijenjivu gospodarsku ulogu ima Njemačka. Naime, poznato je da se tijekom vremena gospodarska moć pretvara i u političku moć.
Na međunarodnoj konferenciji u Pekingu pod naslovom «Kina i svijet u 21. stoljeću» koja je održana 11. rujna 2001. godine (dan kad je izvršen teroristički napad na SAD) i na kojoj su se okupilo nekoliko stotina najuglednijih svjetskih analitičara međunarodnih odnosa, geostratega, diplomata i bivših utjecajnih političara iz SAD, Europe, Rusije, Australije itd., uključujući i poznatog američkog političara, diplomata geostratega, Zbigniew Brzezinskog, razgovarao sam s brojim sudionicima te konferencije, a među ostalima i s tadašnjim glavnim urednikom poznatog pariškog dnevnika na engleskom jeziku «International Herald Tribune».
U razgovoru smo se dotakli i budućnosti Europske unije tj. hoće li Velika Britanija biti spremna odreći se većeg dijela svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije. Urednik tog svjetski poznatog i uglednog dnevnika kategorično mi je rekao slijedeće:
“Engleska i Francuska neće se odreći svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije ni u idućih sto godina”.
Gorbačov: «Na rubu smo trećeg svjetskog rata»
Cijeli svijet je u previranju. Zadnji vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov ovih je dana izjavio kako se zbog sve većeg sukoba zapadnih zemalja i Rusije oko Ukrajine svijet nalazi na rubu trećeg svjetskog rata. Uz ostale geopolitičke razloge i iz straha da bi Putinova Rusija mogla privući Srbiju u svoj kamp, razumljivo je zašto Velika Britanija i danas ima iste strateške i geopolitičke potrebe i interese na ovim prostorima te da kao i prije 150 godina Srbiju vidi kao potencijalnog žandara koji će neku novu Jugoslaviju držati na okupu. Naravno, Englezi su svjesni da će Srbija za služenje britanskim interesima tražiti i nagradu kao i 1918. godine. Nagrada bi ponovno trebala biti Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Jadranska obala. To je već davno prokušani model.
U tom kontekstu držim da je ovdje naročito važno reći da su samo naivci, neznalci i ideološki zaslijepljeni hrvatski povijesničari i političari mogli gotovo pedeset godina vjerovati kako se Valter Tito suprostavio Staljinu i Sovjetskom Savezu zbog svoje hrabrosti i uvjerenja da je njegova Jugoslavija toliko moćna da se može suprotstaviti jednoj od najmoćnijih svjetskih vojnih sila. Ne, iza tog Titovog okretanja leđa Staljinu stajale su Velika Britanija i SAD, koje su garantirale da će pomoći Titovoj Jugoslaviji. I tada je prevladavao akutni strateški interes Velike Britanije da se spriječi izlazak Sovjetskog Saveza (Rusije) na Jadransko i Sredozemno more.
Napadi na Njemačku «zbog preuranjenog priznanja Hrvatske»
Dakle, savezništvo Ive Josipoviće i Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se isključivo na zajedničkom pritivljenju stvaranja i postojanja samostalne hrvatske države, za čije je međunarodno priznanje, osim hrvatskih branitelja i prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, najvažnija Njemačka. Tijekom mojeg istraživanja za vrijeme magisterijskog studija međunarodnih odnosa u Dublinu proučio sam nekoliko stotina stručnih časopisa, knjiga i novinskih članaka na engleskom jeziku u kojima se raspravljalo o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije. U najmanje 90% tih publikacija, a posebno onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji, Njemačka je bila teško optuživana kao krivac za raspad Jugoslavije zbog, kako su gotovo svi analitičari isticali, «preuranjenog priznanja Hrvatske».
Poznata je stvar da se tom priznanju najviše protivila Velika Britanija, koja je do zadnjeg trenutka tajno podržavala Miloševića i njegovu vojnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini. Da u drugoj polovici 1991. godine Njemačka nije odlučila pokazati svoju gospodarsku, pa i političku moć, i da nije Velikoj Britaniji ponudila da će, za uzvrat ako Velika Britanija podrži njemačku inicijativu za priznanje Hrvatske, za uzvrat dati potporu u njezinom traženju da ne mora prihvatiti sve stavke iz preloženog Maastricht ugovora, koji je potpisan 1992. godine, a koji je imao za cilj napraviti još jedan korak prema stvaranju političke unije, što automatski za sobom povlači i smanjenje državnog suvereniteta tih zemalja, tko zna što bi se sve još dogodilo prije nego što bi Hrvatska bila međunarodno priznata. Nažalost, i ovoga puta smo se kao država, pa i narod, pokazali kao nezahvalni prema velikom savezniku i prijateljskoj zemlji kao što je Njemačka. Nakon dolaska Račana i Josipovića na vlast u Hrvatskoj, strateško partnerstvo s državom bez čije pomoći bi vjerojatno još dugo čekali na međunarodno priznanje, zamijenili smo bacanjem u zagrljaj Velikoj Britaniji koja je ustvari i tvorac ideje o «regionu». To je razlog zašto su Mesić, Josipović i Vesna Pusić u njihovim javnim nastupima stalno ubacivali riječi regija, a sve manje Hrvatska i hrvatska država. To troje, uz druge pomagače, a posebno u brojnim medijima i na fakultetima društvenih znanosti, trebalo je odigrati ulogu hrvatskih političara, idealista, ali i naivaca, kao što su bili Supilo i Trumbić.
Australija je čekala da joj Njemačka pošalje signal kad treba priznati Hrvatsku
Osim osobnog iskustva, koje sam stekao tijekom brojnih susreta i razgovora sa stranim političarima i novinarima, kao glasnogovornik Minstarstva vanjskih poslova u vremenu prije i poslije međunarodnog priznanja, u presudnu ulogu Njemačke oko međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, najbolje sam se uvjerio kad sam, na moju inicijativu, u rujnu 1991. godine u glavni grad Australije Canberru nosio pismo predsjednika Vlade RH Franje Gregurića i predsjednika Hrvatskog sabora dr. Žarka Domljana, predsjedniku australske Vlade Bob Hawkeu. Gregurić i Domljan su u tom pismu od Australije tražili da prizna Hrvatsku. U Kabinetu Bob Hawkea primio me njegov savjetnik za vanjsku politiku i sigurnost Hugh White. Nekoliko dana prije tog sastanka hrvatski su iseljenici održali prosvjedni skup pred zgradom parlamenta u Canberri, na kojem se okupilo oko četrdeset tisuća ljudi. Hrvatski su iseljenici tražili od australske Vlade da intervenira u UN-u protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i da Australija prizna Hrvatsku. Bio je to najveći građanski prosvjed u Canberri nakon velikog prosvjeda sedamdesetih godina protiv rata u Vijetnamu. Inače, u rujnu 1991. u jednom sam tjednu dva puta putovao iz Hrvatske u Australiju i natrag u Hrvatsku. Oba puta sam, na vlastitu inicijativu, išao dovesti australske političare u posjet Hrvatskoj, jer u to vrijeme nismo imali javnu potporu nikoga iz međunarodne zajednice. Taj sam tjedan u zraku tj. u zrakoplovu proveo 106 sati.
Hugh White, koji je sada profesor na Australskom Nacionalnom Sveučilištu u Canberri, lijepo me je primio. No, na kraju polusatnog razgovora rekao mi je slijedeće: «Australija se konzultirala s Njemačkom oko priznaja Hrvatske. Njemačka nam je rekla da bi priznanje Hrvatske od strane Australije prije nego što oni (Nijemci) uspiju oko toga postići konsenzus unutar Europske zajednice, moglo pokvariti njemačke napore». Dakle, važnost Njemačke oko priznanja Hrvatske posebno se vidi kroz činjenicu što je Australija, kao bivša kolonija Velike Britanije i ključna članica zemalja Commonweltha, išla tražiti savjet i mišljenje Njemačke, a ne najbližeg saveznika – Engleske, oko konačnog međunarodnog priznanja Hrvatske.
Dok sam bio na dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. godine bio sam u kontaktu s profesorom Hugh Whiteom. No, tijekom diplomatske dužnosti u Australiji najvažniju sam informaciju dobio od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gareth Evansa, s kojim sam se sastao nekoliko puta. On mi je rekao slijedeće: «Kabinet Vlade Australije donio je odluku o priznanju Hrvatske prije 15. siječnja 1992. godine. Međutim, čekali smo samo na Europsku zajednicu da to kolektivno učini prije nas». Tako je i bilo. Parlamentarni zastupnik tada vladajuće Laburističke stranke i predsjednik Parlamentarne skupine prijateljstva s Hrvatskom i Slovenijom dr. Adrew Theophanous, kojeg sam u rujnu doveo u Zagreb, nazvao me nešto prije pola noći 15. siječnja 1992. godine i obavijestio me da je Australija priznala Hrvatsku. Naime, zbog razlike u vremenu, u Australiji je to bilo ujutro 16. siječnja 1992. Tog smo dana dobili i službenu obavijest o priznanju Hrvatske od strane Australije.
Aplogeti komunističke Jugoslavije i zagovaratelji «regiona» krenuli u žestoki napad na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović
Dakle, samo na ovom primjeru možemo slobodno zaključiti da je odlaskom Ive Josipovića s dužnosti predsjednika Hrvatska spašena. Uz nastavak i jačanje svih obostrano korisnih bilateralnih odnosa s Velikom Britanijom, povratak strateškog partnerstva s Njemačkom i SAD-om, mogao bi biti početak konačnog gospodarskog procvata i društvenog sklada u Hrvatskoj, ali i trajni otklon hrvatske službene politike prema prihvaćanju bilo kakvog zajedničkog političkog okvira u «regionu». Duboko sam uvjeren da će se nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zahvaljujući njezinom velikom svjetskom iskustvu, znati oduprijeti žestokim napadima apologetima Jugoslavije i zagovarateljima «regiona», koji su prve sekunde nakon njezinog izbora krenuli u do sada na hrvatskoj političkoj sceni neviđen i orekstriran napad na predsjednicu Hrvatske, samo zato što otvoreno pokazuje da voli svoj hrvatski narod, da poštuje sve hrvatske građane i da ima namjeru žestoko braniti hrvatske nacionalne interese na unutarnjem i vanjskom planu.
*Antun Babić – bio je urednik novina «Hrvatska sloboda» u Australiji, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana i generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu.
Izvor: Narod.hr
