IVICA ŠOLA: Ja nisam Charlie!

Ne podržavam religijski fundamentalizam, ali ni sekularni

Ovo što Charlie Hebdo radi s religijskim simbolima ne treba tretirati u kontekstu (ne)slobode govora, “umjetnosti” ili “satire”, već sukoba religijskog i sekularnog fundamentalizma, pri čemu jedan stalno želi isključiti drugi s javne pozornice i društva, a nijedan u smislu nasilja kroz povijest nije nedužan; nalik su bezdanu koji doziva bezdan!

Ako je sloboda govora neograničena, ako je pravo na vrijeđanje drugog nešto što je dio “republikanskih” ili “laičkih” i demokratskih vrijednosti u kontekstu umjetničkog i satiričkog izražavanja, onda ne vidim zapreke za ponovnim tiskanjem karikatura iz Njemačke iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Tada je njemačka propagandna mašinerija, služeći se satirom, karikaturama, masovno objavljivala humoristične crteže Židova. Na jednoj od njih trči Židov sa orlovskim i špicastim nosom na koji nabija njemačku djecu, njemačku “nejač”. Takvih primjera “umjetničke provokacije” možemo u to vrijeme nabrajati na tisuće. Koliko je ova “umjetnost” doprinijela stvaranju kolektivne antisemitske atmosfere, mržnje i nesnošljivosti, te u konačnici do rasnih zakona, danas nije potrebno biti posebno pametan da bi se ispravno zaključilo. Premda sam svjestan da ovakav tekst u ovom trenutku može biti loše primljen, krivo shvaćen i interpretiran “lepenovski”, njegova je nakana konstruktivna. S jedne strane, ni u primisli se ne kani relativizirati nevine žrtve pomahnitalih islamista i reći im, kao na Balkanu silovanoj ženi: Sama si kriva, što nosiš minicu! Islam je Europi, i sebi, definitivno veliki problem iz raznih kutova, no o tome drugom prilikom. No, s druge strane, želi se ići korak dalje i tražiti kulturološke i juridičke putove kako bi se ovakvi događaji prevenirali, upozoravajući na sve dimenzije problema koje žal za žrtvama i šok nad razmjerima zločina stavlja u drugi plan, ili se zbog autocenzure ne usudimo reći. Dakle, pitanje je, ima li sloboda govora svoje granice, pa makar se radilo i o umjetnosti, satiri?

Glasilo ekstremne ljevice

Povijest samog lista Charlie Hebdo daje djelomičan odgovor na ovo pitanje. Sadašnje ime nije njegovo izvorno ime. List se koncem šezdesetih, kada je pokrenut u krilu autora i umjetnika ekstremne ljevice, zvao Hara – Kiri. I doista, sam list nemalo nakon pokretanja u “laičkoj” Francuskoj sa snažnom slobodom izražavanja kao temeljnom vrijednošću Zapada, ubrzo je izvršio harakiri, samoubojstvo. Zapravo, oni su bili preteče Stipe Mesića pri posjetu Francuskoj, kada je ispričao onaj morbidni vic o pokojnom predsjedniku Tuđmanu. Zbog jednog takvog “vica” list Hara – Kiri je ugašen, cenzuriran od strane “republikanskih vrijednosti”. Naime, 1970. godine umro je Charles de Gaulle, a neko vrijeme prije njegove smrti izbio je požar u jednoj pariškoj diskoteci gdje je život izgubilo oko 150 mahom mladih ljudi. Hara – Kiri izašao je s naslovnicom na kojoj je pisalo: “Tragičan ples u Colombeyju: jedan mrtav!”, što je bila jasna satirička aluzija na Colombey – Les – Deux Eglises, mjesto gdje je De Gaulle umro. Blasfemično, smatralo se, i prema žrtvama u diskoteci i prema jednom od simbola Francuske, generalu De Gaulleu.

Sloboda izražavanja, dakle, ni u samoj Francuskoj tada nije bila “apsolutna”, ma koliko bila “satirična” i “umjetnička”.

Nakon što je Hara – Kiri ugašen, kako bi prebrodili ovu zabranu, list je preimenovan u današnji naziv Charles Hebdo i počeo je izlaziti kao podlistak jednog tjednika. No već 1981. godine list je ugašen, ali ovaj put ne zbog cenzure, već zbog “presude” javnosti i tržišta – mizerna prodaja.

Nišan satire s politike preusmjerili prema religiji

Novi procvat Charles Hebdo doživljava kada se okrenuo, kačeći se na danski Yillands Posten, i usmjeravanjem temeljnog nišana svoje satire od politike prema religiji. Prije toga imali su snažnu antieuropsku kampanju, žestoko ismijavajući Europu i tzv “Europski ustav”, gdje su, eto paradoksa, bili na istoj liniji s lepenovcima. No nakon što su preuzeli karikature proroka Muhameda od spomenutog danskog lista, 8. veljače 2006. godine prodali su oko 400 tisuća primjeraka, dočim su inače tavorili, kao i prije ovog mučkog zločina, debelo ispod 100 tisuća prodanih primjeraka, daleko ispod granice ekonomske isplativosti, pa i značajnijeg utjecaja. No religije se su pokazale, ponajprije islam, kao “roba” puno unosnija za sprdnju od Sarkozyja i Chiraca zajedno. No nakon što su objavili danske karikature proroka Muhameda, javno mnijenje, kao ni službena francuska politika, nisu tako jednodušno stali u obranu “slobode govora”, a sam je Chirac poslao svog odvjetnika da na sudu radi protiv njih jer su “povrijedili vjerske osjećaje njegovih sunarodnjaka i sugrađana.”

U svakom slučaju, “sloboda govora” tijekom povijesti ovog satiričkog lista u samoj laičkoj Francuskoj, od De Gaullea do Chiraca nije bila baš tako ekstenzivno shvaćana niti apsolutizirana, pa i pod satiričnim žanrom.

Ako bismo se do neozbiljne granice igrali “slobode govora”, bi li bilo za svaku osudu da se u satiričkom duhu, ne vodeći računa o dostojanstvu nevinih žrtava, ovdje osvrnem na njihov najnoviji broj tiskan u 3 milijuna primjeraka, u vrijeme kada su pred stečajem i treba im milijun eura da bi preživjeli, pa u nekom satiričnom tekstu stavim naslov: “U vrijeme krize tiskanih medija u Hrvatskoj, umjesto Hanžekovića, zovite al Q’aidu da vam pobije pola redakcije, i riješili ste problem!” Da, to bi bilo odvratno, to nije sloboda govora, to nije “pravo na vrijeđanje” koje za sebe i dalje traži gospoda iz Charlie Hebdoa, već barbarstvo i krajnja bešćutnost, dno dna. Fiksacija ovog lista na religijske teme u posljednjih desetak godina nije bila usmjerena samo prema islamu, već i prema kršćanstvu, pa smo mogli vidjeti u Charlie Hebdou tri osobe Svetog Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga u homoseksualnom činu, što je osobito “duhovito”, pa čak ne vrijeđa nikakve “vjerske osjećaje” nego prije svega zdrav razum u smislu: I što sad!?

“Sloboda izražavanja” kao neupitna dogma

Kada je u prošloj “Piramidi” gospođa Aleksandra Kolarić išla govoriti kako je to list koji je ismijavao mnoge “vjerske dogme”, onda je to ismijavanje legitimirala upravo “slobodom izražavanja”, ali ne kao važnim demokratskim standardom, već također kao dogmom koja se također ne smije relativizirati, dovesti u pitanje, gdje je granica moje slobode ograničena slobodom i dostojanstvom Drugoga, što posebno uključuju simbolički univerzum od kojega smo satkani. Bez tog univerzuma više nismo ljudi, već beštije, barbari. Uostalom, cipelariti kršćanstvo nakon Francuske revolucije, nakon dekonstrukcije, nakon što smo Bibliju “demaskirali” i “preorali” uzduž i poprijeko, od povijesnih do arheoloških i filoloških istraživanja, nakon stoljeća agresivnog sekularizma, komunističke i nacifašističke diktature, i nije baš neka “hrabrost”, “originalnost”, niti neka osobita “provokacija”, već oblik najprizemnijeg klajnbirgerovskog progresizma iz naftalina. Ali je zato hrabrost “cipelariti” islam i njegove simbole, s obzirom da nije poput kršćanstva prošao svoje “prosvjetitetljstvo”.

Ovdje dolazimo do točke glavne argumentacije u kojoj želimo biti konstruktivni, u smislu prevencije sličnih događaja. Smatram da ovo što satirički list Charlie Hebdo radi već duže vremena s religijskim simbolima u ključnom problemu i interpretaciji uopće ne treba tretirati u kontekstu (ne)slobode govora, “umjetnosti” ili “satire”, već sukoba dviju isključivosti, dvaju fundamentalizama, religijskog i sekularnog, pri čemu jedan stalno želi isključiti drugi, eliminirati s javne pozornice i društva, pri čemu nijedan u smislu nasilja kroz povijest nije nedužan, nalik su bezdanu koji doziva bezdan. U konkretnom slučaju, sekularni fundamentalizam koji zastupa Charlie Hebdo milijardu puta je prihvatljiviji, ovaj drugi ni po čemu nije prihvatljiv, jer “ratuje” satirom, a ne samokresom i bombama, ne ubija nevine, ne prolijeva krv nevinih ljudi, ali im je temelj isti – svođenje čovjeka i društva na jednu dimenziju, na ili – ili. Ovaj tragični sukob sekularnog i vjerskog fundamentalizma na najbolji način detektirao je papa Benedikt XVI. tijekom osporavanog govora u Regensburgu koji, što vrijeme odmiče, postaje sve više proročki.

Ratzinger o religijskom fanatizmu i agresivnom laicizmu

Sukus Ratzingerove teze ondje iznesene je sljedeći: Religija koja isključi razum postaje nasilna, kao i razum koji isključi mogućnost nečega što ga nadilazi, božanskoga. Paradoksalno, papa se tu pozvao na najbolje tradicije prosvjetiteljstva, postao apologet razuma, bilo pred religijskim fanatizmom, bilo pred agresivnim laicizmom sa skučenim pojmom racionalnosti. Tako Ratzinger kaže: “Razum koji je naspram božanskoga gluh i religiju odbija u prostor podkulture postaje nesposoban za dijalog među kulturama”, što je jedan od glavnih razloga propasti multikulturalizma; s jedne strane oni koji ne vjeruju ili vjeruju da vjeruju, i s druge oni koji “previše vjeruju”, pa su izgubili razum. Kao što sekularni fundamentalizam zagovara slobodu bez limita, tako religijski fundamentalizam zagovara vjeru bez limita, no i jednom i drugom u temelju je isto – da su nerazumni! U ovom kontekstu iracionalnosti dviju strana u sukobu s krvavim epilogom sasvim je nepotrebno govoriti o “slobodi govora” kao temeljnom problemu jer nema temeljne pretpostavke – razuma, koji slobodu oplemenjuje odgovornošću prema drugome koja bez razuma, ili sa skučenim i isključivim razumom, može biti samo neprijatelj kojeg se ima “pravo vrijeđati” ili “obraćati”, milom ili silom.

U tom smislu lako je biti “umjetnik” poput Olivera Frljića, treba samo isključiti dio razuma, prikvačiti se na državne jasle, i dobro nanišaniti, kako bi skrenuo pozornost na sebe – ne pameću, već sposobnošću provokacije i vrijeđanja. I dakako, na državnim jaslama ajmekati u statusu žrtve zatucane religijske sredine koja ga koji put pristojno zamoli, hej, momče smanji malo, ismijavaj Obersnela ako smiješ, Gospu ostavi na miru.

Ako su oni nesretnici, vjerski fanatici i fundamentalisti, koji su divljali i sijali smrt po Parizu s pravom nazvani luđacima, onda na sekularne fundamentaliste možemo primijeniti Chestertonovu “dijagnozu”: “Luđak nije onaj koji je izgubio razum, luđak je onaj koji je izgubio sve osim razuma.”

Uzrok propasti europskog multikulturalizma

Zapadne vrijednosti ovdje uopće nisu u pitanju, dapače, kao ni sloboda govora i njena fundamentalna važnost za europsku civilizaciju i demokraciju uopće. No Europa nakon ovoga prije svega mora naći kulturološke i pravne mehanizme kako bi ova dva fundamentalizma “privela k pameti”, te u budućnosti prevenirati ovakve strašne zločine s desetinama nevinih žrtava, a ne tek gasiti vatru impresivnim marševima gdje se staje uz “slobodu govora”, uključujući i vrijeđanje putem satiričke forme, zapravo sarkazma koji grize, koji samo raspiruje vatru. Bilo bi zato predivno i prejednostavno kada bi cijela caka bila u “slobodi govora”, a ne u nečemu puno dubljem, zbog čega je, uostalom, i propao i europski projekt multikulturalizma, zbog propuštenog uvida da ne postoji samo religijski, već i sekularni fundamentalizam koji je u svom skučenom razumu postao “invalid svojih viših snaga”, ciničan, sarkastičan, nihilističan, koji će na kraju moguće dokinuti i samu svoju slobodu, kako upozorava Houellebecq u najnovijem romanu “Podložnost”.

Zato, iz drugih razloga nego stari Le Penn, uz pijetet prema nevinim žrtvama odbijam biti Charlie, kao što odbijam, treba li to uopće spominjati, biti i oni drugi, njihovi krvnici. Ima li, dakle, granica slobodi govora i izražavanja? Da, samo što to uvijek prekasno shvatimo. Uostalom, kako veli Gustave Le Bonn analizirajući psihologiju gomile, sloboda je nerijetko tek sposobnost izbora vlastitog ropstva. Zato, prije no što se “aktivira” sloboda ili vjera , obavezno uključiti razum.

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno

Odgovori

Skip to content