Hrvatska narodna banka obmanjuje Javnost
Sve institucije RH udružile su se u sijanju “znanstvenih” dezinformacija u svezi švicarskog franka. Tako se govori o trošku pridržavanja tečaja franka na 6,39 kuna, kao da banke na takvom ne ostvaruju ekstra dobit.
HNB se ponaša kao da su sporni krediti podignuti prošle godine, pa objavljuje podatke o pasivi i aktivi banaka za 2014. Banke se nisu zaduživale u švicarskom franku – zaustavljeni tečaj ne proizvodi trošak. Uz ovakav HNB i ovakav ovršni zakon, risk management u bankama nije potreban.
Naravno da su se mnoge štediše u posljednjih nekoliko godina odlučile za oročivanje švicarskog franka, jer raste i još kod nas donosi kamatu. Jasno je i to da banke tako duguju štedišama oročene iznose švicarskog franka i da su se za takve potrebe pokrile, ali to nema nikakve veze sa spornim kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, koji su plasirani desetak godina ranije.
Kako su nas HNB i poslovne banke izigrali?
Ne preostaje nam ništa drugo nego da prekopamo arhivu HNB za ranije razdoblje. U Biltenu br. 17. HNB-a (2008.) na str. 53. navodi se da na kraju prve polovice 2008. krediti u švicarskom franku u ukupnim kreditima iznose 26,7 posto, dok devizne obveze u švicarskom franku iznose 7,7 posto (na kraju 2008. 7,2 posto). Iz toga se zaključuje da su banke na kraju emitiranja “kredita u švicarcima” imale gotovo 4 puta veću imovinu od obveza u istima (depoziti u franku godinama su prisutni u financijskom sustavu). Nadalje, u biltenu br. 23. iz 2011. citiram “zbog popularizacije kredita u toj valuti (posebice stambenih) u razdoblju do 2007., a otvorenu promptnu poziciju u toj valuti velike su banke pretežito štitile derivatnim financijskim instrumentima sklopljenima s većinskim stranim vlasnicima”. U istom biltenu citiram “porast primljenih kredita u švicarskim francima u cijelosti se odnosi na jednu veliku banku koja je od većinskoga stranog vlasnika uzela kredit u švicarskim francima radi poboljšanja valutne i ročne usklađenosti imovine i obveza, dok su derivatni instrumenti, koji su dotad korišteni u te svrhe, smanjeni”. Jasno je da su banke u razdoblju 2004-09. isplaćivale klijentima kunske iznose s valutnom klauzulom u švicarskom franku uz jeftinije kamatne stope pod izgovorom povećavanja kreditne sposobnosti klijenta. Za iznose kredita banke se nisu zadužile u švicarskom franku, nego je podloga bila ili euro ili kuna, što ukazuje na špekulativni karakter plasiranja kredita u francima, i potvrđuje da svaki porast tečaja franka bankama predstavlja ekstra profit, a ako se porast tečaja ne aplicira nikako nije trošak.
Znači, banke tek pod pritiskom regulatora u 2011. pa nadalje uzimaju kredite u švicarskom franku (kada je već izrazito jak) od matičnih banaka kako bi uskladile svoje pozicije. Sve do tada su derivatima štitile svoju imovinu i na vrlo elegantan način dobit na osnovi tečajnih razlika prebacile svojim maticama. Upravo je potvrda tome podatak iz 2010. gdje su banke na tečajnim razlikama zaradile 3,5 milijardi kuna a nisu platile niti kune poreza na dobit – mudro su iskazale gubitak na derivatima od 3,3 milijarde kuna s kojima su se štitile od porasta franka, i to kod svojih matičnih banaka. Kako je sve to prošlo kontrolnu funkciju HNB-a? Zašto HNB nije zabranio valutnu klauzulu u švicarcu kada je špekulacija uočena? Nikako ne trebamo zaboraviti da su banke nakon jačanja franka podigle kamatne stope. Gotovo svi korisnici kredita u švicarskom franku dužni su više od onog što su dobili na početku. Žrtvama švicarca svejedno je hoće li propasti s tečajem 16,39 ili s tečajem 6,39. Valutna klauzula uvedena je nakon poklanjanja naših banaka stranim vlasnicima!
Željko Lovrinčević sa Ekonomskog instituta u Zagrebu boji se povlačenja štednje u slučaju ukidanja valutne klauzule. Dobro, a što je loše u tome da sretnici, odnosno štediše, povuku štednju iz banaka i preusmjere je u kupnju nekretnina i rast ekonomije, umjesto da svojoj oročenoj štednji pripisuju kamate? Kakva je funkcija te štednje u našem konfliktnom gospodarstvu i konfliktnom zakonodavstvu? Da sve jednog dana ostane maticama banaka u inozemstvu? Konverzija u kredite s valutnom klauzulom u euru? U koji euro? U njemački ili u grčki? Spominje se i trošak konverzije. Vlada traži načina da bankama preko proračuna preda naše posuđene milijarde a da dužnici svejedno ostanu bez stanova, uz oduzimanje primanja do kraja života. Kao, vrijednost založene nekretnine je pala. Zašto HNB i Vlada dozvoljavaju takve perverzije – klijenti su izloženi riziku rasta tečaja i kamate, a banke prebijaju potraživanja mimo svoje procjene založene nekretnine. Bankama odgovara da se nekretnina dužnika proda za deset kuna, i to zaštitni mehanizmi ove države toleriraju, ignorirajući pravilo o pozitivnom tumačenju nejasnih zakonskih odredbi.
Ovih je dana Javnosti podvaljeno da Mađarska konvertira stambene kredite s klauzulom u švicarcu u kredite forinte na temelju prosječnog tečaja švicarskog franka u prošloj godini, što nije istina. Riječ je o novijim kreditima, uglavnom za kupnju automobila. Mađarska je davno riješila problematične stambene kredite. Novi krediti za automobile nastavili su se dijeliti kao i u Hrvatskoj, ali je Viktor Orban prošle godine proveo konverziju tih kredita, terminski savršeno, odnosno prije najnovijeg divljanja švicarskog franka. Mađarska već godinama radi na zbrinjavanju obitelji koje su zbog kredita izbačene na ulicu. Primjerice, u listopadu 2012. mađarska vlada započela je gradnju 80 obiteljskih kuća za “žrtve švicarca”, jugozapadno od Budimpešte, u Rezidencijalnom parku Ocsa. Opljačkana Hrvatska još uvijek poslušno izbacuje iz stanova dužnike poslovnih banaka.
Glas razuma
Premijer Zoran Milanović iznenada je dobio šansu da osvoji novi mandat u Banskim dvorima. Dovoljno je da zakonski oživotvori presudu Radovana Dobronića u svezi kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Ruku na srce i lisnicu, Visoki trgovački sud nije se odredio glede (ne)poštenosti valutne klauzule. Ako Milanović u predstojećim mjesecima postupi pravedno, stotine tisuća direktno i posredno ugroženih birača dat će mu svoje glasove na slijedećim parlamentarnim izborima. Nekako sam zabrinut. Naime, tečaj franka za kredite Milanović jer fiksirao na visokih 6,39 kuna na godinu dana, iako je takav tečaj već mnoge dužnike uništio. Tečaj je trebalo zamrznuti na onome prije prvog skoka švicarca u 2011. Ovako se agonija nastavlja, pa Božo Prka, predsjednik Uprave PBZ-a, napominje da je Vlada s rokom od godinu dana zapravo odgodila rješavanje problema unutar tri mjeseca.
“Premijeru, spasite nas!” – očajnički apelira Denis Smajo, novi čelnik udruge Franak. Napominje da je konverzija kredita u švicarcu ili euru u kunske po tečaju na dan zaduživanja jedino pošteno rješenje. Banke zarađuju i na takvim tečajevima. Božo Ivošević, iz središnje koordinacije UF reče da mu je kredit od 630 tisuća kuna nakon osam godina otplate porastao na 920 tisuća kuna. Milanović glede slučaja Franak može računati na podršku ministra Borisa Lalovca, koji otvoreno kaže da mu banka nije dozvolila valutnu klauzulu u euru, kada se osobno zadužio. Josip Budimir iz HSLS-a čudi se neukosti i gluposti korisnika kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, jer nisu konvertirali takve kredite u eurske ili kunske. Zašto to nije učinio “neuki” Boris Lalovac? Smiješno je da se netko predstavlja kao ekonomist a da nije čuo za psihologiju gubitka, koju su davno razradile kockarnice i banke. Kada netko izgubi određenu sumu na bilo kakvom depozitu, ne vadi svoje novce, nego se nada povratku već izgubljenog. Strašno je da Vlada pokušava potkupiti ministra Lalovca, pa priprema granicu intervencije po kreditu na milijun kuna, što je visina kredita Borisa Lalovca.
Profesor Ivan Lovrinović jasno je ukazao na glavne probleme. Reče da se sve može kvalitetno riješiti u mjesec-dva. “Odluka da se tečaj švicarskog franka zamrzne na godinu dana ukazuje na parlamentarne izbore. Otprilike: ako izgubimo izbore, neka slijedeća vlada to rješava. Lovrinović potvrđuje da se valutna klauzula pogrešno primjenjivala. Svi krediti isplaćivani su u kunama. Nije postojao nikakav razlog da se u uvjetima dvadesetogodišnje stabilne inflacije krediti vežu za švicarski franak. Čak i da su se banke zaduživale u švicarskom franku, one su visoko specijalizirane i stručne institucije koje znaju upravljati rizicima. Kada je 2011 franak aprecirao za 40 posto, tada su banke morale napraviti zamjenu za euro i sebe zaštititi. Rezultat je taj da dužnik nakon deset godina otplate kredita ima veću glavnicu kredita nego na početku otplate. Znači, ukupan valutni rizik je prebačen na samo jednu stranu, na korisnike kredita, što je kumulativno od 2011. naraslo na 70 posto.”
Ivan Lovrinović ukazuje na veliku krivnju HNB-a. “To što je jednom ili dvaput ovaj ili onaj guverner u nekom govoru upozorio na problem zaduživanja u švicarskom franku, to je ništa. To je čulo najviše 1 posto korisnika kredita. HNB je trebao djelovati preventivno. Tečaj kune u odnosu na euro praktično je fiksiran već 20 godina i HNB ga štiti samo u odnosu na euro, pa je stoga HNB morao jasno upozoriti na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. HNB za to ima svoje mehanizme. Ako je to HNB propustio učiniti 2003. morao je reagirati 2011. nakon velikog porasta tečaja švicarca. Više nismo kod ocjene da HNB nije poduzeo ništa, nego postavljamo pitanje jeli nekome u interesu da dođe do ovakve zbrke i dužničkog ropstva. Sve ovo posljedica je jednog deformiranog monetarnog sustava i prodaje 92 posto domaćih banaka. Zašto se poslovne banke nisu zaduživale kod HNB-a u kunama i klijentima odobravale kredite u kunama, bez ikakvog valutnog rizika? Kako HNB zapravo ne djeluje kao središnja banka omogućena je ovakva pometnja. Stoga sam mišljenja da HNB treba repozicionirati i provesti monetarnu reformu.”
Goran Marić naglašava da “kredit u švicarcu” nije samo proizvod sa greškom, nego pokvarena roba, koju treba hitno povući s tržišta, a proizvođače i distributere kazniti. Denis Smajo naglašava pravne propuste HNB-a i VTS-a, u smislu pogrešne interpretacije odrednica EU, na koje se te institucije pozivaju. Profesor Josip Tica ne vidi nikakvu štetu za banke, jer ostvaruju ekstra profit i na početnom tečaju. Kao što stalno ističe profesor Ivan Lovrinović, konverzija “valutnih” kredita u kunske je uvjet za uspostavu monetarne suverenosti, bez koje nema značajnog povećanja izvoza. Na težinu stanja ukazao je i profesor Drago Jakovčević, koji je predvidio današnje probleme u Eurozoni. Jakovčević drži da trebamo odbaciti valutnu klauzulu, na bazi tečaja franka prije prvog velikog porasta. Mišljenja je da trebamo pričekati što će sve poduzeti nacionalno odgovorni Poljaci, koji su pokrenuli istrage protiv “proizvođača i distributera pokvarene robe”. Viktor Vresnik, glavni urednik Jutarnjeg lista, sklon bankama, konačno je priznao da slučaj švicarskog franka prelazi okvire bankarske poslovne etike. Glede slučaja Franak, korektno se i jasno odredio i Damir Jakuš, ispred Udruge radničkih sindikata Hrvatske.
Udruga Franak predlaže najpoštenije rješenje: konverzija kredita po početnom tečaju u eure ili kune, uz fiksnu početnu kamatnu stopu. Sve je izvrsno elaborirao sudac Radovan Dobronić u prvostupanjskoj presudi, koja je praktično ukinuta sa sramotnom drugostupanjskom presudom Višeg trgovačkog suda. Ali, kako sumnjamo u iskrene namjere Zorana Milanovića, svjesni snage bankarskog lobija, poštenje je teško očekivati. Mišljenja sam da bi prihvatljivo rješenje bilo i konverzija “švicaraca” u kunske kredite po tečaju švicarskog franka u vrijeme podizanja kredita uvećanog za 20 posto, dok bi se kamatna stopa trebala vratiti na početak, uvećana za EURIBOR ili NRS. To je ustupak na koji Udruga Franak može pristati. Ukoliko banke na to ne pristanu, uslijedit će socijalni nemiri, a moguć je i kolektivni bojkot otplate kredita, koji bi bahate banke i bahate institucije bacio na koljena.
Tvrtko Dolić
