Dragi Ante Tomiću
NIKOLINA NAKIĆ ODGOVORILA ANTI TOMIĆU – Dragi Ante Tomiću, postoje ljudi čiji postupci nisu strogo određeni količinom ugode ili neugode koju će pretrpjeti
Kad govorimo o brojnim obiteljima, brojnim katoličkim obiteljima da budem preciznija, često se susrećemo s predrasudama. Da sirotinja rađa sirotinju, neobrazovani isto takvu djecu koja imaju služiti kao radna snaga i ispomoć, bez ikakvog osjećaja roditeljske odgovornosti prema novim bićima koja eto donose na svijet… prigovori bi se mogli nastaviti unedogled a sve u svrhu da se brojnim obiteljima prišije krivnja za sav nemar, glupost, nasilje i bezdušnost što uopće postoje na ovom svijetu. Ako su pritom i katolici, to je samo dodatni bonus jer proizvode djecu ne razmišljajući o istinskoj njihovoj dobrobiti, ne razmišljajući u biti uopće jer su oslobođeni te mučne funkcije iz jednostavnog razloga što netko drugi misli umjesto njih.
Otprilike u takvom tonu prezentirao nam je svoj stav o brojnim katoličkim obiteljima i kolumnist Ante Tomić, neumorno se pozivajući na Papu, (ja već zaista očekujem da čovjeku iz Vatikana doleti barem kakva plaketa – zahvalnica za konstantno pozivanje na lik i djelo vrhovnog katoličkog Pontifexa), poučavajući sve ljude dobre volje a pogotovo one bez nje, da je broj tri „sasvim dobar broj“ za zaustaviti se u daljnjoj proizvodnji malih ljudi. Čak je i broj tri, štoviše, previše za ljude koji se smatraju dobrim i požrtvovnim roditeljima, koji ne pretvaraju svoju potomčad u revne čistače cipela, predškolke u priučene slastičarke, muškiće zaprljanih ručica u male automehaničare, nastavi niz, sve dok je moguće ostvariti se kao roditelj maminog i tatinog tridesetogodišnjeg bradatog zlata kojem mama peče jaja za doručak, a tata daje za kavu jer… rad je precijenjen. Razumijem poantu.
Na stranu Antina poslovična fascinacija katolicima i to što bi čovjek očekivao ako ništa onda bar malo bolji zez, ili bar konstruktivne prijedloge da dječici izradimo pločice s imenima i s datumom rođenja pa tako imamo izložena oba podatka, nešto kao 2 u 1 (znamo i kako se zovu i kad im je rođendan, genijalno, a?) pa da ne bude samo humorističan već i satiričan – jer satira je danas vrhunski odabir ako se želi pljuvati nečija religija, usuđujem se reći win-win forma za sve sekularne pravednike ovog svijeta (pljucni, pa reci: satira!), neću vam još staviti točku jer ste katolici i morate naučiti čitati proširene rečenice, dakle na stranu sve to, pozabavimo se na trenutak pojmom „odgovorno roditeljstvo“. Što ono u sebi sadrži?
Naravno da ono nije i ne može biti vezano za broj. Jedna mudra misao jednog mudrog katolika (oksimoron, nije li?) a vezana upravo za one koji vole brojati i proglašavati viškove glasi: Odgovor bilo kome tko govori o višku stanovništva je pitati ga jeli možda ON taj višak stanovništva, a ako nije, kako zna da nije?
Rekla bih da svi mudri „matematičari“ ovog svijeta vole brojati i govoriti o višku ljudi sve dok oni nisu taj višak, o pravu na pobačaj sve dok su oni rođeni, ma o svim mudrostima ovog svijeta sve dok ne dotaknu vlastitu hipokriziju, sve dok je stvar načela, a ne vlastite prakse, kao što davno reče Arhimed, „mojih krugova“.
Vratimo se na odgovorno roditeljstvo. Njegova bit je da ono ne ovisi o broju, o novcu, o trendu. Roditeljstvo stanuje u srcu. Krase ga ljubav i nesebičnost. Briga i požrtvovnost. Ako baš moramo matematički, te se odlike ne dijele, već množe. Želiš DATI. Želiš dati što više. Ne želiš djelovati ZA sebe, već OD sebe. I da, nekad roditeljsko „ne„ sadrži više ljubavi od onog „da“ pod svaku cijenu, „da“, jer svi drugi kažu „da“. Ono smatra da je važnije biti, nego imati. Vode ga vrijednosti koje današnji svijet više i ne može pratiti jer on ne slavi požrtvovnost, već hedonizam, beskonačno ugađanje samima sebi. Dopustite vi, svi napredni sekularisti ovog svijeta, da postoje ljudi čiji postupci nisu strogo određeni količinom novca kojeg posjeduju ili razinom osobne ugode ili neugode koju će pretrpjeti ovisno već o situaciji u kojoj se nalaze. Dopustite također da postoje ljudi koji bi svim srcem željeli dati još više od sebe, ali to objektivno ne mogu jer postoje granice ljudskog i materijalnog preko kojih ne mogu, koliko god to oni željeli. Takvima se obraćao Papa Franjo, ako niste shvatili, ponudivši im ne poučak, nego utjehu. Nemam iluzija da biste to mogli razumjeti.
Ipak, obratio se i vama, kad je govorio o pogubnim ideologijama koje razaraju i, kao i o ideološkoj kolonizaciji. Zašto to ne citirate, pitam se? Zaista je mudri Chesterton istinu govorio kada je rekao „kakva je to zapanjujuća stvar morala biti kršćanstvo kada su ljudi bili toliko željni proturječiti joj, da čineći to nisu marili što proturječe samima sebi“.
Imajmo razumijevanja – nije lako tako živjeti, u vječitom proturječju sa samim sobom. Ne stanite samo na razumijevanju, budite da parafraziram našeg Antu, krotke ovčice i ne sustanite sa zdravomarijama i za ljude poput njega koji o višku vole pričati sve dok oni sami nisu višak. Nitko nije višak. Svatko ima svoju svrhu i poslanje, pa bila ona i ogledalo koje će ukazivati u što se pretvorio svijet u kojem živimo i pozivati nas, i na taj način, da se odazovemo pozivu svog srca koje nam šapuće riječi drugačije, tiše ali ipak vječne, od onih koje tako glasno danas izvikuju oni koji sebe zovu glasom razuma. Da ih nema, zaboravili bismo u kojoj su mjeri naše vrijednosti ispravne. Hvala im na tome!
Autor: Nikolina Nakić | Bitno.net
