ORGIJE KULTURE SMRTI: Zadah truleži ćuti se sve jače!
U Hrvatskoj se pojavila medijski snažno poduprta inicijativa za “reguliranje prava na priziv savjesti”. U svjetlu te inicijative koja traži otkaz za liječnike koji se pozivaju na prigovor savjesti, moram kao i svojedobno Reagan primijetiti da su svi koji se zalažu za pobačaj već rođeni.
U nedjeljnom Jutarnjem je ta inicijativa “uglednih” (što je pomalo upitno) liječnika popraćena poduljom panegirikom naslovljenom “STRUČNJACI: ‘Liječnici koji odbijaju pobačaje neka traže posao u bolnicama koje će financirati Crkva’. U članku u novinama, pak, naslov je: “Mi smo protiv priziva savjesti. To je teror!”
Tu se zapravo kroz jednu podlu medijsku kampanju nastoji sotonizirati liječnike koji imaju priziv savjesti i koji ne žele uskratiti za život buduće ljudsko biće zato što se, eto, nekome tako prohtjelo te tendenciozno prezentirati kršćanske vrijednosti kao nazadne i nepoželjne. Pobačaj ovdje nije cilj, već sredstvo ideološke borbe. Pokretači inicijative su dr. Dubravko Lepušić (slika), dr. Gorjana Gjurić i dr. Jasenka Grujić-Koračanin.
Od samog naslova pa nadalje, u članku se iznose lažne i manipulativne tvrdnje. Prva od njih je već u nadnaslovu: “Prvo Hipokrat, onda Biblija”! Time se sugerira da Hipokratova zakletva obvezuje liječnike na pobačaj, dok ga Biblija zabranjuje. Oboje je međutim laž. Hipokrat u svojoj zakletvi, koja je bila i ostala temeljem liječničke etike jasno kaže: “Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.” Dakle, izvorna Hipokratova zakletva izrijekom zabranjuje liječnicima izvršenje pobačaja na zahtjev, ako on nije medicinski indiciran, odnosno ako nije ugroženo zdravlje majke ili djeteta.
Ljudsko biće je genetski definirano i jedinstveno
Ta zakletva se kroz stoljeća mijenjala, no i današnja, “ženevska” iz 1948. je jasna: “Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.” Naravno, svatko može filozofirati o tome kad počinje ljudski život, no sasvim je sigurno da ne počinje sa završetkom 12. tjedna trudnoće. Ljudsko biće je genetski posve definirano i jedinstveno, neponovljivo u trenutku začeća. To je ujedno i trenutak u kom su budući mogući roditelji de facto obavili svoj izbor, pa je svaki naknadni “izbor” zapravo vrlo upitan s moralne strane. Da ne govorimo o nakaradnosti teze da žene trebaju imati pravo takvog moralno dvojbenog izbora, ali ne i liječnici koji bi trebali izvršiti nešto što smatraju ubojstvom.
S druge strane, Crkva nije oduvijek, kako se sugerira, bila protiv pobačaja, niti je to stvar Biblije – u 13. stoljeću papa Inocent III. određuje da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine to potvrđuje i određuje da je dopušten u prvih 116 dana od začeća, što je nešto više od današnjih 12 tjedana. Tek papa Pio IX 1869. godine donosi odluku o crkvenoj zabrani svih namjernih pobačaja. Postoje brojne zemlje koje nemaju veze s bilo kakvom religijom poput Japana, gdje je pobačaj na zahtjev ograničen ili zabranjen. To nije tek stvar kršćanskog morala, već i većine vrijednosnih sustava.
Bojni poklič ginekologinje
No čitava ta inicijativa se vrti oko dezinformacija i lažne argumentacije. “Bolnica kao javna ustanova koju svi mi financiramo mora ženama osigurati pobačaj kako zna i umije! Oko toga nema i ne smije biti kompromisa”, glasi bojni poklič ginekologinje dr. Jasenke Grujić-Koračin prema onom kako je citirana u Jutarnjem listu (inače na priloženoj slici možete vidjeti kako razmišlja njihov admin koji uređuje komentare pod tekstom). “Postoje zakoni koji ženi jamče to pravo. Postoji i članak 20. Zakona o liječništvu, kao i Kodeks medicinske etike i deontologije, koji liječnicima dozvoljava mogućnost priziva savjesti, ali ih ne oslobađa obaveze da im interes pacijenta bude na prvom mjestu”. I nastavlja: “Svi liječnici s prizivom savjesti, poput onih na Svetom Duhu koji masovno odbijaju raditi pobačaj, trebali bi raditi u konfesionalnim bolnicama koje će financirati Crkva, a ne javnim. Stoga tražimo da se se u Hrvatskoj osnuju konfesionalne bolnice i da se isključi pravo institucionalnog priziva savjesti u ustanovama koje obavljaju zdravstvenu djelatnost… Liječnička je obaveza temeljiti usluge temeljene na znanosti, a ne na dogmi”.
Na stranu sad što je javno zdravstvo mnogo bolje funkcioniralo dok je bolnice vodila Crkva, koja ih je osnivala po Europi mnogo prije svjetovnih vlasti, i što takve bolnice obično i danas bolje funkcioniraju od državnih pa bi ih bilo dobro imati, tu je izneseno mnogo neistina i poluistina. Kao prvo, u cijelom tekstu je prešućeno da liječnička etika i deontologija ničim ne obvezuje liječnika da vam obavi pobačaj na zahtjev, jednostavno zato jer trudnoća nije bolest i ukoliko ne ugrožava zdravlje majke ili ploda, ne proizvodi moralnu obvezu liječnika da intervenira. Isto kao što ne postoji obaveza plastičnog kirurga da vam ugradi treću sisu na zahtjev ili poveća grudi na broj 6, iako je to po zakonu dopušteno. Može, ako želi i ako to netko zahtijeva, ali ne mora ako se to kosi s njegovim uvjerenjima. Isto tako ne postoji nikakva zakonska obveza javne bolnice da izvodi pobačaje na zahtjev jer se oni ionako plaćaju i nisu stvar javnog zdravstva niti poreznih obveznika, već osobnog izbora.
Pravo na priziv savjesti spada u ljudska prava
Dapače, sam je Ustav temelj za priziv savjesti! Članak 40. Ustava jasno kaže “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Pravo na priziv savjesti spada u ljudska prava i temeljne slobode zajamčene međunarodnim dokumentima, u prvom redu Općom deklaracijom o ljudskim pravima (članak 18.) Ujedinjenih naroda i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 9.). Većina demokratskih zemalja daje pojedincu legitimno pravo na priziv savjesti, odnosno dopušta mu da ne postupi po zakonu ili pojedinoj njegovoj odredbi koja propisuje ponašanje protivno njegovoj savjesti. Pri tome je nužno da sloboda savjesti jedne osobe ne ugrožava ili isključuje prava drugih.
Pravo na priziv savjesti najčešće se veže uz medicinu, ali i služenje vojnog roka te nošenje i uporabu oružja. Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. ove Rezolucije, između ostalog, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju. Uz pobačaj i eutanaziju, pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima potpomognutog suicida, medicinske oplodnje i sterilizacije. Dakle – ne samo da je tvrdnja da “svaka javna bolnica mora osigurati vršenje pobačaja” ordinarna laž – nego je istina da se po Rezoluciji VE niti pravnu osobu, dakle bolnicu, ne smije prisiljavati da vrši pobačaje na zahtjev ako ne želi! Jedino što liječnik mora je pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te uputiti ženu drugom liječniku iste struke. I ništa drugo. Sve drugo što se kao obaveza liječnika navodi u tekstu je puka izmišljotina bez zakonskih temelja.
I ne samo to, nego je izričito Ustavom i međunarodnim rezolucijama zabranjeno nekog šikanirati ili sankcionirati zbog priziva savjesti, kao što predlaže troje “uglednih liječnika”, koji bi “osnovali registar prizivača” kao neki stup srama i i odbijali im od plaće, pa im i dijelili otkaze! Takva inicijativa je ne samo protuzakonita i neustavna, već i nemoralna i suprotna međunarodnima zakonima i konvencijama! Usto, nelegalno je u ugovore o radu u javnim zdravstvenim ustanovama, kako se predlaže, stavljati liječnicima obvezu izvođenja pobačaja – jer takvi ugovori jednostavno ne bi bili u skladu s Ustavom i međunarodnim nadnacionalnim ugovorima i zakonima i predstavljali bi kršenje temeljnih ljudskih prava!
Pobačaj nije ubojstvo?
Nadalje, dr. Grujić-Koračanin kaže: “Tražimo da se sankcioniraju oni koji pobačaj nazivaju ubojstvom, zato što to ubojstvo nije”. Nejasno je misli li ona da bi se iz ljudskog fetusa, odnosno zigote, mogla roditi moruzgva? Uostalom, ubojstvo je, čisto lingvistički, i kad zgazite mrava. Uostalom, nije pravo pitanje kad počinje ljudski život: pravo je pitanje, koliko ga cijenimo i poštujemo? Ako ga stvarno cijenimo, onda uopće nije pitanje kad on počinje. Ako nerođeno dijete nije ljudsko biće, onda nikakvo opravdanje za pobačaj nije potrebno. Ako jest, onda niti jedno opravdanje nije dovoljno dobro.
Manipulativnost inicijative se očituje i u tome što troje liječnika namjerno i očito brka medicinski indiciran pobačaj, i onaj na zahtjev, kako bi silom opravdali svoje zahtjeve. Oni se pozivaju na slučaj stanovite Indijke koja je umrla u Irskoj jer joj liječnici nisu htjeli obaviti prekid trudnoće pa je umrla od sepse. To je gruba manipulacija: pravo na priziv savjesti, naravno, ne postoji kad je prekid trudnoće medicinski indiciran i kad postoji opasnost za život majke, niti se itko na to poziva. To je jednostavno podmetanje: “Evo, žena može umrijeti jer vi odbijate vršiti pobačaje”. Jako je bitno razlikovati pobačaje na zahtjev, što se priči inicijative uopće ne spominje, i one medinski indicirane. Sve se to trpa u isti koš, kako bi se navelo na zaključak kako liječnici koji odbijaju vršiti pobačaje na zahtjev odbijaju vršiti bilo kakve pobačaje i time ugrožavaju zdravlje žena! Oni tvrde da zbog toga “treba regulirati pravo na prizivi savjesti”, no to je već davno regulirano i oni to znaju. Članak 20. Zakona o liječništvu (NN – 121/03 i 117/08) propisuje da se liječnik radi svojih “etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja ima pravo pozvati na priziv savjesti samo ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta.” Dakle, pozivajući se na priziv savjesti liječnik može odbiti pacijentu pružiti medicinsku uslugu, samo ako time ne ugrožava prava pacijenta, a sve drugo je hrpa laži. I to nema nikakve izravne veze s vjerom, kako se sugerira, već – s uvjerenjima.
Dvostruki moralni standard
Tu valja primijetiti i da kod ideološki zatupljenih ljevičara uvijek postoje dvostruki moralni standardi, pa dok se se s jedne strane inzistira da liječnici moraju obavljati pobačaje na zahtjev, s druge se inzistira psihijatri ne smiju na zahtjev vršiti bilo kakvu terapiju nad bilo kim tko se iz bilo kog razloga ili bez razloga, želi riješiti homoseksualnih sklonosti: njima je takva praksa pak apsolutno nemoralna i neprihvatljiva, uz argumentaciju da homoseksualnost – nije bolest, i ne ugrožava zdravlje (ako izuzmemo znatno povećan rizik od AIDSA). Pa, nije ni trudnoća, zar ne? Ovdje “pravo na izbor” po istom kriteriju očito ne važi. Pritom ne želim uopće ulaziti u diskusije je li homoseksualnost bolest ili ne i može li takva “konverzija homoseksualnosti” uopće dati ikakve rezultate ili se radi o pukom nadriliječništvu. Tek želim ukazati da se u jednom slučaju inzistira na osobnom izboru, s druge se negira mogućnost osobnog izbora onima koji to eventualno žele – s tim da se takvim izborom “konverzije”, ako i nema koristi, bar nikome radi šteta, osim ideološke.
Kod pobačaja se pak radi šteta, poništava nečije pravo na život – a smatram da civiliziranost jednog društva treba prije svega mjeriti stupnjem zaštite najslabijih i najranjivijih pripadnika društva, u što svakako spadaju i nerođena djeca. Usto, novije britanske studije jasno ukazuju da četvrtina žena nakon pobačaja pati od nekog vida PTSP-a, i da je bitno povećana mogućnost psihičkih smetnji i depresija nakon namjernog pobačaja. Pobornici pak tvrde da nema dokaza da su psihički problemi žena koje su pobacile veći nego kod onih koje su rodile neželjeno dijete, no tu se opet postavlja pitanje čemu onda uopće pobačaj ako je nepopravljiva šteta za mentalno zdravlje već napravljena neželjenim začećem, kako god to završilo?
Nadalje, to što je nešto legalno ne znači da proizvodi obavezu za bilo koga. Alkohol i cigarete su na primjer legalni, kao i pobačaj na zahtjev, pa ne znači da ih kafići i trafike moraju prodavati niti da je opijanje ljudsko pravo, tek znači da nije kao takvo zabranjeno. Nejasno je i koja “znanost” obvezuje liječnike na pobačaj na zahtjev. Znanost naime generalno smatra da život počinje začećem, a pobačaj na zahtjev se dozvoljava iz praktičnih razloga, ne moralnih.
Kriminalizacija pobačaja
Osobno nisam pobornik kriminalizacije pobačaja – iz jednostavnog razloga što bi to vodilo tome da neke žene pobačaj obavljaju kod kuće sa štrikaćim iglama ili kod raznih nadriliječnika što bi im ugrozilo život, no na ovakve inicijative kojima se želi pravo na izbor oduzeti liječnicima u ime “prava na izbor” svakako treba reagirati. Pobačaj naime nije nikakvo ljudsko niti ustavno pravo, čak niti u Americi. Jedini valjan argument u korist legalnog pobačaja je da je on bolji od mogućeg čedomorstva. On se izravno kosi s temeljnim ljudskim pravom, a to je pravo na život. Uostalom, ne smatram niti da prostitucija treba biti kriminalizirana iz istih razloga – da žene koje se njome bave dobiju zdravstvenu i zakonsku zaštitu – pa svejedno prostituciju ne smatram ljudskim pravom već tek nečim za što bi iz praktičnih razloga bilo bolje da je legalno – kad se već ne može iskorijeniti. Kao što pravo nije uvijek isto što i pravda, isto tako ni ono što je dozvoljeno nije uvijek moralno. Stoga je posve u redu, ako je pobačaj i legalan, raditi na tome da se broj pobačaja što više smanji, a ne ih poticati kao neko pravo žene i mlatarati njime kao nekim svetim gralom oslobođenja i emancipacije žena.
Na kraju, dojam je da cijela inicijativa zapravo više antikatolička nego pro-choice: u priču se uporno gura Biblija koja s tim nema veze, kao niti religija kao takva. Ispada da osoba koja nije katolik, ili je čak potpuno ireligiozna osoba, ne može niti smije smatrati da je pobačaj nešto loše. To je potpuno pogrešna premisa koja dovodi do zablude da su samo nekakvi ‘zatucani katolibani’ protiv pobačaja i time se stvara bespotrebna i nepoštena društvena podjela na ideološkoj osnovi.
Dr. med. Morana Brkljačić o ključnim pitanjima
Zamolili smo glasnogovornicu Hrvatskog katoličkog liječničkog društva dr. sc. Moranu Brkljačić, dr. med., specijalizanticu kliničke radiologije s Poliklinike ‘Sveti Rok’ za komentar inicijative troje njihovih kolega.
“Ne postoji zakonska obveza bolnice da osigura pobačaj”, kaže nam ona. “Tu oni koriste sivu zonu. Pravo na priziv savjesti priznato je na međunarodnoj razini i ustavom RH članak 40 i osnovno je ljudsko pravo i sastavni dio slobode mišljenja, a u praksi se ostvaruje u većini država svijeta.
Ono gdje se mi kao zdravstveni djelatnici pozivamo na priziv savjesti, a to nema veze s religijom, je ustav RH članak 40, Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 9, i Rezolucija parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini 1763/2010 iz 2010., zakon o liječništvu RH, i kodeks medicinske etike i deontologije.
Takve izjave u medijima i nekih upitnih okruglih stolova predstavljaju izravan napad na liječničku profesiju i pokušaj manipulacije liječnicima te napad na profesionalni, moralni i znanstveni integritet liječnika”.
Pitali smo i odnosi li se priziv savjesti na slučajeve kad postoji opasnost za zdravlje majke.
“Ukoliko je pobačaj medicinski opravdan tu nema priziva savjesti. Oni međutim žele reći da se pobačaj mora osigurati ako žena odluči ubiti život u sebi. Oni se služe lingvističkim inženjeringom – u kom se često upotrebljava argument da je riječ o ženinom tijelu. Riječ je o tome da žena nosi novi život, koji također ima svoju apsolutnu autonomiju, i najbitnije, ima pravo na život. Prema tome, kako žena sama može odlučiti o prekidu tog života i zašto se nikad ne uključuju muškarci? To je diskriminacija muškaraca. Ako se borimo za pravo žene za odluku, zašto se ne borimo za pravo nerođenog djeteta za život?”
Pitali smo i za tvrdnju da se pobačaj ne smije zvati ubojstvom.
“To se ne smije zvati ubojstvom? To se mora zvati ubojstvom”, kaže nam. “To što oni traže je bezobrazno, okrutno i zakonski neutemeljeno. Mi moramo poštivati autonomiju pacijenta, mi moramo zadovoljiti pacijenta i osigurati njegova zakonska prava, ali ne smijemo osuđivati niti prozivati liječnike koji ne žele raditi pobačaje. Ne postoji moralna obveza da oni to rade, zakon je tek minimum morala”.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
