ZDRAVKO TOMAC: Najvažnija Kolindina zadaća je rad na konstituiranju Hrvatske kao političke nacije
Muke s nacijom – Izjava nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izazvala je veliku buru, odobravanja ali i osporavanja i dovela je do oštrih polemika.
“Hrvat je onaj koji je pravoslavne vjeroispovijesti i koji je Srbin po nacionalnosti.” Ta izjava nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izazvala je veliku buru, odobravanja ali i osporavanja i dovela je do oštrih polemika ali i teških optužbi da je nova hrvatska predsjednica tom izjavom na tragu frankovske i ustaške koncepcije poimanja hrvatstva.
Ta izjava je i povod za ozbiljne analize u kojima se pokušava dati odgovor na mnoga otvorena pitanja konstituiranja, funkcioniranja i budućnosti hrvatske nacije.
Pokušat ću argumentima ukazati na brojne probleme konstituiranja i funkcioniranja hrvatske nacije odnosno što sve treba mijenjati kako bi Hrvatska postala politička nacija. Nije najveći problem je li korektno i ispravno se obraćati s riječima: Drage Hrvatice i Hrvati, jer kada se kaže Hrvatice i Hrvati ne misli se samo na etničke Hrvate nego i Srbe i pripadnike drugih etničkih zajednica koji su politički Hrvati. Time bi se Hrvatska izjednačila s Francuskom, Njemačkom i drugim političkim nacijama gdje su svi državljani Francuzi odnosno Nijemci, Talijani, itd.
Međutim, u nas je to problem jer se sa raznih strana Hrvatska osporava kao nacionalna država hrvatskog naroda koju čine politički Hrvati. Osim toga i naš politički izborni sustav temelji se na neravnopravnosti državljana i onemogućava konstituiranje Hrvatske kao političke nacije jer Hrvatska nije konstituirana na načelu da su svi državljani politički Hrvati koji imaju ista prava i obveze. U našem Ustavu jasno piše da se tijela državne i lokalne vlasti, dakle politička organizacija države mora temeljiti na načelu da svaki državljanin bez obzira na posebnost, bez obzira kojoj etničkoj zajednici pripada, bez obzira da li je Hrvat, Srbin ili pripadnik neke druge zajednice, i bez obzira na neke druge razlike i posebnosti mora imati ista ljudska prava i mora biti u jednakom položaju u ostvarivanju prava da bira i bude izabran u tijela lokalne i državne vlasti. To temeljno ustavno načelo u izbornom sustavu nije primijenjeno jer u Hrvatskoj postoji velika neravnopravnost u ostvarivanju jednakosti građana u sudjelovanju u političkom životu. Hrvatska ima preko 400 tisuća državljana koji žive izvan Hrvatske. Po Ustavu oni moraju imati ista politička prava.
Međutim, oni to nemaju. Imaju 10 do 20 puta manje pravo nego državljani koji žive u Hrvatskoj, jer njih 400 tisuća ima pravo izabrati npr. samo tri zastupnika u Hrvatski sabor. Osim toga nizom neustavnih propisa onemogućeno je mnogima ostvarivanja prava na glasovanje jer mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima te mnogi moraju putovati stotine i stotine kilometara da bi to pravo ostvarili. Osim toga moraju se i prethodno prijaviti. Ako i to učine onda zbog malog broja biračkih mjesta moraju do ponoći čekati da ostvare svoje pravo glasovanja, te mnogi glasuju, ako imaju strpljenja čekati pet, šest sati, u kasnim noćnim satima kada su izbori svugdje već završeni.
S druge strane, postoje privilegirani državljani. Drastičan primjer je srpska etnička zajednica koja ima pravo na tri zastupnika u Hrvatskom saboru. Dakle, jednako kao 400 tisuća državljana Hrvatske koji žive izvan Hrvatske. Isto pravo imaju i druge nacionalne manjine, što je suprotno hrvatskom ustavu jer se omogućava pripadnicima nacionalnih manjina da sudjeluju u državnoj i lokalnoj vlasti na temelju privilegija. Isto tako oni imaju pravo dobiti dužnosti u tijelima vlasti na bazi nacionalne pripadnosti. Time se krši temeljna ustavna odredba da se vlast konstituira na temelju ravnopravnosti i jednakog položaja svih državljana, jer jedan broj državljana imaju pravo biti u vlasti na bazi svoje etničke pripadnosti.
Sve to bitno ugrožava konstituiranje i funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije.
Postoje i mnogi drugi problemi.
U procesu stvaranja Hrvatske kao političke nacije dogodila se pobuna Srba i pokušaj secesije dijelova Hrvatske, te osporavanje prava hrvatskog naroda da se konstituira kao politička nacija. U agresiji na Hrvatsku i osporavanju prava na vlastitu državu pobunjeni Srbi su bili instrument Miloševićeve velikosrpske politike s ciljem stvaranja velike Srbije. U toj agresiji ne treba zaboraviti, to treba stalno isticati, da se jedan dio Srba u Hrvatskoj na djelu izjasnio da su politički Hrvati te su se mnogi sa puškom u ruci borili protiv velikosrpskog agresora i svojih sunarodnjaka koji su pokušali odcijepiti dijelove Hrvatske i pripojiti ih velikoj Srbiji. Dakle, u obrambenom Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije dio Srba ponašao se na djelu kao politički Hrvati, priznavajući Hrvatsku kao svoju državu.
Nažalost, veći dio Srba u Hrvatskoj sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku i bio instrument velikosrpske politike, te su se ne samo suprotstavili pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, nego su to pravo pokušali osporiti oružanom pobunom i istjerivanjem Hrvata iz tzv. Republike Krajine, čineći masovne zločine. Hrvati narod taj problem je riješio Olujom i pobjedom u Domovinskom obrambenom ratu. Jedan dio Srba, koji nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi je otišao iz Hrvatske. Jedan dio Srba koji je ratovao protiv Hrvatske je u ratnom egzodusu otišao iz Hrvatske. Dio se je vratio, a dio je ostao u Srbiji i Republici Srpskoj. Međutim, i jedni i drugi koji su ostali izvan Hrvatske i oni koji su se vratili nastavili su sa svojom istom politikom negiranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Obnovili su i obnavljaju svoje zahtjeve za statusom političkog naroda, obnavljaju svoje zahtjeve za političkom autonomijom.
Ni na koji način ne žele biti politički Hrvati, nego traže poseban status da dijele vlast s Hrvatima. Taj dio Srba ne želi biti ni na koji način politički Hrvati. Njihov konačni cilj je federalizacija Hrvatske i konstituiranje Srba kao zasebnog naroda koji dijeli vlast s hrvatskim narodom. Dakle, imamo dvije vrsta Srba u Hrvatskoj. Jedni prihvaćaju biti politički Hrvati, ravnopravni državljani i sudjelovat u vlasti na način kako se to radi u svim političkim nacijama i demokratskim državama. Oni se u politički život uključuju kao članovi političkih stranaka ili kao neovisni kandidati te pokušavaju na izborima biti izabrani u tijela državne i lokalne vlasti. To u znatnoj mjeri i uspijevaju.
Evo dokaza. U sadašnjoj hrvatskoj vladi od 3 potpredsjednika Vlade dva su Srbi. Veliki broj ministra, pomoćnika ministra su Srbi. Znatan broj Srba su zastupnici, izabrani na izborima u konkurenciji ili kao neovisni kandidati ili kao kandidati svojih stranaka. Dakle, svi oni nisu prestali biti Srbi zato što su prihvatili da kao politički Hrvati sudjeluju u političkom životu. Dakle, i potpredsjednici Vlade i ministri, saborski zastupnici i drugi nisu tamo došli na bazi privilegija i posebnih prava nego na temelju prihvaćanja demokratskih pravila u kojem su svi ravnopravni u političkoj borbi za mjesta u državnoj i lokalnoj vlasti. Međutim, paralelno s tim mi u Hrvatskoj imamo i zastupnike u Saboru i lokalnim tijelima vlasti koji su tamo ušli na bazi privilegija. Imamo u tijelima državne vlasti i uprave i lokalne uprave ljudi koji su tamo postavljeni zato što su Srbi ili Talijani, čime se narušava koncept demokratske države. Zbog toga srpsko nacionalno putanje u Hrvatskoj nije riješeno, i taj dio Srba se stalno javlja kao remetilački faktor i protivnik konstituiranja Hrvatske kao političke nacije. Svakako da to treba mijenjati i da treba izborni sustav i cijeli sustav konstituiranja vlasti u Hrvatskoj uskladiti s temeljnim načelom modernih demokratskih država, da su one političke nacije u kojoj su svi građani ravnopravni bez obzira na vjersku, nacionalnu ili neku drugu posebnost. Nitko ne smije imati ni veća ni manja prava.
Izjava nove hrvatske predsjednice aktualizirala je to pitanje i bit će potrebno ne samo se izboriti za pravo predsjednice da se obraća riječima Dragi Hrvatice i Hrvati svim građanima Hrvatske, smatrajući da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, nego će trebati na načelu jednakosti svih promijeniti sadašnji model konstituiranja i obnašanja vlasti u Hrvatskoj koji stalno otvara političke borbe oko nacionalnog pitanja, posebno srpskog, i destabilizira Hrvatsku.
Međutim, nije jedino dio Srba problem konstituiranja i funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije. Možda su već problem i dio anacionalnih Hrvata, koji se osjećaju političkim Jugoslavenima a ne Hrvatima, koji nisu prežalili Jugoslaviju i koji nisu odustali od politike negiranja nacionalnog kako bi se stvorio novi regionalni zajednički identitet na Zapadnom Balkanu. Oni su veliki protivnici konstituiranja i funkcioniranja Hrvatske kao političke nacije. Oni smatraju da svako isticanje nacionalnog šteti. Oni su provodili proces detuđmanizacije koji je skriveno ime za proces rashrvaćenja. Oni se protive Hrvatskoj kao nacionalnoj državi, oni su za tzv. građansku državu u kojoj nema političkih Hrvata nego postoje samo građani i građanke. Oni poput Vesne Pusić suprotstavljaju demokraciju i naciju. Oni smatraju da je vrijeme nacija prošlo ili prolazi i da je svako isticanje nacionalnog put u prošlost a ne budućnost.
Takvu politiku rashrvaćenja Hrvatske, dakle politiku protiv konstituiranja Hrvatske kao političke nacije podržavaju mnogi u Međunarodnoj zajednici koji tvrde da je već u tijeku nezadrživ proces nestanka nacionalnih država, osobito u Europskoj uniji. Mnogi zagovornici Europske unije kao naddržave, kao nadnacionalne birokratske strukture koja će po njima dovesti u pitanje ne samo opstanak malih nacionalnih država poput Hrvatske nego i velikih starih europskih nacionalnih država. Takva stajališta najbolje je izrazio The Washington Times slijedećim stavom: “Uskoro neće biti Francuske, Njemačke, Italije, Austrije, Španjolske, Danske, Belgije, Nizozemske, Grčke, Irske niti Velike Britanije. Svaka će od tih država nestati. Umjesto njih pojavit će se Europska unija.”
U nastavku piše: “Ovu nevjerojatnu raznolikost zamijenit će umjetna tvorevina koja nema povijesti ni jezika.”
Ima i onih koji tvrde da su nacionalne države povijesna kategorija, da su nastale na određenom stupnju društvenog razvoja te da će nestati, te da je upravo u tijeku intenzivan proces nestanka nacionalnih država. Tvrde da je svijet u globalnoj strukturnoj krizi i da nema izlaza bez bitnih strukturnih promjena svjetskog globalnog sustava. Čak idu tako daleko da tvrde ako ne dođe do tih promjena da prijeti globocid, ekocid i homocid, te da je nužan novi svjetski sustav koji će uvažiti činjenicu da je planeta Zemlja dom svih ljudi, svih rasa, vjera i nacija i da zato svi ljudi moraju imati jednaka prava i biti u mogućnost upravljati planetom Zemljom.
Ističe se i činjenica da umjesto nacionalnih država sve više vladaju multinacionalne kompanije i banke, nevladine organizacije, zločinačke i terorističke skupine, globalni mediji i financijske mreže i naddržavne tvorevine.
Nije sporno da WTO, MMF i druge međunarodne institucije sve više vladaju svijetom, da su stvoreni moćni financijski centri (Wall Street, londonski City, Frankfurt, Amsterdam, Chicago i drugi) koji vladaju svijetom.
Sve je to točno ali postoje i mnogi drugi procesi koji jačaju važnost nacionalnih država. Na djelu se pokazuje da bez snažnih nacionalnih država nema demokratskog razvoja i zaštite demokratskih prava ljudi te da će važnost nacionalnih država jačati kao brana upravo financijskom kapitalu i birokratskim strukturama koje bez demokracije žele vladati svijetom.
Pripadam onima koji tvrde da ulogu nacionalnih država treba redefinirati svim novim procesima ali da vrijeme nacionalnih država tek dolazi a ne prolazi. Upravo zato što je Hrvatska dio Europske unije važno je Hrvatsku konstituirati kao političku naciju, čiji je osnovni zadatak upravo u tim novim procesima obrana hrvatskih nacionalnih interesa.
Zbog svega toga nema važnijeg zadatka za novu predsjednicu Republike Hrvatske od smišljenog rada na konstituiranju i funkcioniranju Hrvatske kao političke nacije. Zato jedna njena rečenica i odluka da se obraća Hrvaticama i Hrvatima, kao pripadnicima političke nacije, dobar je početak na tom putu. Tom rečenicom ona je otvorila rasprave i probleme o kojima se u Hrvatskoj nije javno raspravljalo. Sadašnje muke i sukobi oko nacije moraju se završiti jasnim političkim programom konstituiranja Hrvatske kao političke nacije. To je toliko važno da se slažem s izjavom prof. dr. Ive Biondića, koji je već prije desetak godina rekao, Hrvatska će biti politička nacija ili je biti neće.
Autor: Zdravko Tomac/dnevno.hr
