Iznenađujuće pismo zagrebačkog Srbina Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC-a o Stepincu i Srbima!
“Kardinal Dr. Stepinac je prvosveštenik bratske katoličke Crkve, džinovske svjetske organizacije, kojoj pripada skoro sav bratski Hrvatski Narod, veliki dio Naroda naše državne zajednice. Iz svoga dugogodišnjeg boravljenja u Hrvatskoj, a poznavajući prisutnost Hrvatskog Naroda sa svojom Crkvom, uvjeren sam, da Hrvatskom Narodu nije i ne može biti svejedno, da li njegov kardinal leži u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran.” Donosimo pismo dr. Marka Vidakovića Svetom arhijerejskom sinodu SCP-a, o pomoći koju je nadbiskup Stepinac pružio za uspješno djelovanje Dječje akcije.
Uspomene II. svjetskog rata ne brišu se tako lako i brzo u sjećanju preživjelih, jer je taj rat vođen neobično svirepo, a osim toga i oni koji su ga vodili na pobjedničkoj strani slagali su se samo u jednom – pobijediti neprijatelja, dok sve drugo što je sačinjavalo njihovu unutrašnju strukturu i pogled na svijet, te napor za boljim životom, moral svoje sredine u tome i mnogo, mnogo drugo, bilo je u velikoj protivštini, pa tako ispunjava i današnji život, a valjda će tako ostati i nadalje, kako već to političke prilike ukazuju.
Što nas Srbe i dobre Jugoslavene u tom zabrinjava je to, što mi sami, iz tog aspekta, ne znamo kuda brodimo po ovoj zemlji, a po tome ni kuda ćemo stići. Jer brige nas prate krute, a enigme nam zatvaraju svaki logički pogled i put.
Po svome stečenom iskustvu iz ratnog i poratnog života vjerujem da ni Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC nije mnogošta poznato o životu nas Srba koji ostadosmo u Zagrebu za vrijeme II. svj. rata, pošteđeni samo radi toga, jer smo bili u miješanim brakovima (od 12.000-500). Mi sami smatrani od strane pobjednika kao sumnjivci, kao neki suradnici sa neprijateljima i ustašama, akoprem smo baš bili obratno, tj. pružali smo onima, koji su vodili borbu, svom snagom i sredstvima pomoć u raznim oblicima, pa i onima koji su trpili po zatvorima i logorima, a čuvali smo im i sačuvali malenu dječicu koje su ustaše i neprijatelji htjeli uništiti. Činili smo sve ono, što nam je nalagala naša savjest, moral i mogućnost. Oficijelnu hvalu za to nismo ni očekivali, ali nismo očekivali ni osudu za tu pomoć, koju smo često primali.
Tako na primjer sam sastavio ovdje malu grupu gospođa i gospode iz građanstva u cilju pružanja pomoći malenoj dječici, koje su ustaške vlasti trgale od roditelja i ubacivale, naročito, ovamo u Zagreb, bez ikakove prethodne organizacije pomoći u onome što je najnužnije (Tomislavov trg br. 4, dvorište). Tu su djeca bila u prvi čas ostavljena bez nadzora, bez ikakovih sredstava za život i higijenske pomoći, pa je, zaista, njihov spas uslijedio samo Božjom pomoći i pomoći koju ću ovdje navesti.
Upozoren od prijatelja na tu žalosnu okolnost priskočio sam hitno u pomoć, kako sam gore spomenuo, a sa gđom. Budisavljević posjetio sam tadašnjeg nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, prikazavši jadnu situaciju među djecom zamolivši hitnu pomoć sa strane Karitasa Nadbiskupije Zagrebačke, na što je ta pomoć odmah uslijedila.
Uz spomenuto, otvorila su se vrata pomoći i drugih građana, raznih ustanova, tako Savez banaka (novčanih zavoda u Zagrebu), mnogih industrija (tekstil, cipele), zatim organizacija Švicarskog Crvenog Križa (direktor Schmidlin) sa 14.000 litara mlijeka za dojenčad i mališane, sa mesnim keksima, sa mnoštvom vitamina, sa poznatom svojom Kumovskom akcijom pojedinaca Švicaraca, sa tajnom akcijom 32 sestre Crvenog Križa i sam Crveni Križ Hrvatske (Dr. Huehn), nadalje sa pomoći Higijenskog Zavoda (Dr. Berislav Borčić i Dr Miron Malojčić), nadalje pomoć u dobroj (….) službenih ustanova (Dr. Brossler), zatim pomoć u cilju posredovanja pomoći koji su bili u zatvoru i logorima (na hiljade paketa), na pribavljanje pomoći i kod nekih Njemaca koji su bili protivni Hitleru kojom prilikom su bili likvidirani logori u Lobor Gradu, odakle je poslato u Beograd preko 100 žena, zatim likvidacija logora izabrane odrasle djece Srba, koji su trebali biti odgojeni za ustaške janjičare (Rijeka kraj Križevaca), zatim masovno puštanje svih logoraša iz Jasenovca (par stotina) na slobodu još prije završenja rata, što je bilo od velike važnosti, jer je ustaša Luburić pripravljao pokolj svih logoraša, da ne bi završetkom rata došli na slobodu, zatim otpuštanje 36 zarobljenika partizana iz njemačkog logora u Muellerovoj ciglani u Zagrebu, nadalje odnašanje hrane za taj logor, zatim pružanje pomoći od nas i u dječji logor u Sisku i Jastrebarskom, zatim organiziranje akcije za pomoć povratnicima kod Crvenog Križa Hrvatske, pa zatim organiziranje akcije dijete k majci, pa ondašnje mjesečno po privatnim stanovima pomoći gdje su neki članovi bili u borbi protiv okupatoru, zatim akcija za spašavanje zatvorenika iz zatvora i puštanje na slobodu pomoću Karitasa, spašavanje nekih štaviše sa vješala (Mihovilović) putem izravne intervencije Dr. Stepinca i mons. Masuccia, tajnika papinog legata u Zagrebu, itd. itd.
Sve ove pomoći mogla je vršiti mala grupica ljudi samo uz potporu nadbiskupa Stepinca, tako na pr. ja sam izvršivao sabiranja, imao sam od Dr. Stepinca punomoć, da svuda nastupam u njegovo ime.
Rad u ovoj našoj akciji obuhvatao je 2.500 djece, opisan u tančine i predan nadošloj vlasti i u ured Karitasa.
Pošto se djeca nisu mogla držati u Zagrebu, jer nije bilo mjesta, bila su preseljena na sela, k seljacima, i tamo živili prirođen način života, ostala su živa i zdrava i vraćena su takva svojim roditeljima. Sva djeca su bila popisana u dvije knjige (Džakula), predane Dr. Stepincu na čuvanje, a svršetkom rata knjige su predane vlasti.
Umrla djeca ovdje bila su sahranjena u zajedničku grobnicu na Mirogoju.
To je moj opis rada i osobe nadbiskupa Dr. Stepinca, prema mome ličnom opažanju i doživljavanju za cijelo vrijeme rata ovdje u Zagrebu. Pred odlazak neprijatelja iz Zagreba upozorio sam lično Nadbiskupa, da se sprema ovdje u Zagrebu pokolj zaostalih 500 Srba. Nadbiskup je meni lično dozvolio, da svi ti Srbi u Zagrebu, u slučaju opasnosti, mogu naći skloništa u podrumima Kaptola.
Najzad, opće je poznato, da je nadbiskup Dr. Stepinac, kasnije i kardinal, bio osuđen, da je kaznu izvršio, da je umro i da je sahranjen u grobnici katedrale u Zagrebu.
Završno
Skrećući pažnju visokom Naslovu na pomoćnu akciju jedne male grupe Zagrepčana za vrijeme II. svj. rata koja je radila, i mogla raditi, samo uz potporu nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, ne želim izazvati nikakav alarm ili radi promašenog priznanja, ili u cilju advokatisanja Dr. Stepincu, jer to je sve završeno, res iudicata i tu se nema što govoriti. Pa i opis rada Dr. Stepinca sa svoga visokog na sudu dovršeno; presuđeno mjesta služi toliko, da se ispravno ocrta njegova osoba i njegov rad, toliko, koliko uska saradnja to omogućava.
Ali, pošto sam ja svoj vijek (84-ta god.) proživio ovdje u Zagrebu, može mi se vjerovati, da sam kroz to dugo vrijeme dobro upoznao mentalitet našeg bratskog Hrvatskog Naroda. A to je, baš ono, na što želim skrenuti pažnju Visokog Naslova. »Problem Stepinac« postoji i dalje, iako u drugom obliku.
Najme, kardinal Dr. Stepinac je prvosveštenik bratske katoličke Crkve, džinovske svjetske organizacije, kojoj pripada skoro sav bratski Hrvatski Narod, veliki dio Naroda naše državne zajednice. Iz svoga dugogodišnjeg boravljenja u Hrvatskoj, a poznavajući prisutnost Hrvatskog Naroda sa svojom Crkvom, uvjeren sam, da Hrvatskom Narodu nije i ne može biti svejedno, da li njegov kardinal leži u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran. Bilo bi lakomisleno ignorirati ovu činjenicu, na što skrećem pažnju Svetom Arhijerejskom Sinodu, bona fidem.
No, neka mi bude dopušteno da ovom prilikom sjetim Sv. Sinod na jedan važan i lijep događaj koji se zbio točno pred II. svj. rat, naime, 22. februara 1940. god. izvršena je promocija doktora tehničkih nauka na Tehničkom Fakultetu Univerziteta u Beogradu, i to, kao promocija prvog doktora tih nauka, na toj Univerzi. Predmet disertacije je »Analiza strukture i predlog za regulaciju podravskog Đurđevca«.
Taj novi doktor je bila moja malenkost.
Slobodan sam Vam poslati jedan egzemplar te disertacije sa još dva priloga, u kojima je opis i razmišljanje, što me je potaklo da sam izabrao za doktorski rad Podravinu. Zatim, za upoznavanje moje skromnosti prilažem popis svih mojih radova za vrijeme mog života, pismenih i izvršenih. A prilažem i moju fotografiju, sve za spomen uz molbu da Sveti Sinod izvoli primiti poslate priloge od svoga vjernog Sina, uz skromnu molbu da na mene izlije blagodat i milost Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.
Odani našoj Svetoj Crkvi i Svetom Arhijerejskom Sinodu,
Dr. Marko Vidaković, ing. arh., 25. kolovoza 1973.
IZVOR: Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, III. 488.
Molitva za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca
Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
Izvor: Bitno.net
