DAVOR GJENERO: Uvjetovanjem Srbije na putu u EU Hrvatska može postići svoje ciljeve
U reakcijama na presudu Međunarodnog suda imponira stav novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja, iznoseći razočaranje presudom tog suda, završava rečenicom, što odaje samopouzdanje
Pokretanjem procesa protiv Srbije pred UN-ovim Međunarodnim sudom Hrvatska je iskoristila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kao jedinu nišu koja joj je bila na raspolaganju za otvaranje pitanja međunarodnog sankcioniranja agresije Miloševićeva režima. Sudovanje nikad nije samo sebi svrhom, pa je racionalni stav hrvatskih pravnih stručnjaka sve vrijeme bio da bi bilo poželjno izvansudskim poravnanjem postići zadovoljštinu za žrtve agresije.
Profesor Ivan Šimonović u vrlo je ranoj fazi postupka definirao tri uvjeta pod kojima bi bilo moguće postići izvansudsko poravnanje i odustati od tužbe: razjašnjavanje sudbine svih nestalih, povrat umjetničkog blaga i arhivskog gradiva i priznanje agresivnog karaktera Miloševićeva režima. Nažalost, Srbija nije pokazala spremnost za ovakve ozbiljne razgovore, nego je nastojala postići hrvatsko povlačenje tužbe za genocid ulaganjem svoje protutužbe.
Ustrajanjem na postupku pred Međunarodnim sudom Hrvatska nije doživjela međunarodni poraz. Naime, uspostavljena je politička dinamika koja postepeno dovodi do ispunjavanja triju hrvatskih uvjeta postavljenih za povlačenje tužbe. Pitanje povrata umjetničkog blaga, odnesenoga iz Hrvatske tijekom agresije, uglavnom je riješeno, a neriješeno je ostalo još uglavnom samo pitanje umjetnina iz pravoslavnih sakralnih objekata. Srbija je deklarirala svoju političku volju da postane članicom Europske unije, a u procesu pristupanja Uniji morat će ispuniti uvjete za članstvo, koje definiraju sve zemlje članice.
Za odnose Zagreba i Beograda ključno je pregovaračko poglavlje 23, ono o pravosuđu i temeljnim pravima. Hrvatska mora izboriti da u pregovaračkim polazištima Europske unije budu zaštićeni hrvatski interesi, a oni se odnose i na pitanje povrata arhivskog gradiva, i na pitanje korištenja dokumentacijom takozvane JNA, koja može dovesti do razjašnjenja sudbine nestalih, i na obvezu Srbije da na osnovu te dokumentacije pred svojim sudovima sudi svojim državljanima, počiniteljima ratnih zločina. Pregovaračka polazišta, koja će zastupati Europska komisija u pregovorima sa Srbijom, moraju obuhvatiti i pitanje (ne)nadležnosti sudova u Srbiji za suđenje onima koji nisu građani Srbije za zločine počinjene izvan teritorija Srbije, a mora se definirati i neupotrebljivost dokumentacije JNA-ovskog kvazipravosuđa za pokretanje takvih sporova.
Sva se to pitanja tiču ispunjavanja obveza koje proizlaze iz zajedničke pravne baštine europskih zajednica (acquis communautaire) i pritom nije riječ o tome da bi Hrvatska zbog bilateralnih pitanja blokirala pristupanje Srbije Uniji.
U tim slučajevima Hrvatska se zapravo niti ne treba eksponirati, niti smije dopustiti da se ova pitanja tretiraju kao bilateralna. Slično onome kako je zaštitila svoj status na CEFTA tržištu, nakon pristupanja Europskoj uniji, mora djelovati i ovog puta. U Beogradu su neki politički krugovi bili začuđeni time što je tijekom pregovora o zaštiti tradicionalnog trgovanja Hrvatske sa zemljama CEFTA-e komesar Füle „djelovao kao hrvatski lobist“. Ne samo Füle, nego i svi europski komesari, moraju u odnosu prema nečlanici uvijek djelovati kao lobisti svih 28 zemalja članica. To lobiranje za interese zemalja članica naročito je jasno vidljivo u pristupnim pregovorima.
U prvim reakcijama na presudu Međunarodnog suda imponira stav novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja, iznoseći razočaranje presudom tog suda, završava rečenicom, što odaje samopouzdanje, koje je Hrvatskoj u međunarodnim odnosima ponekad nedostajalo: “Hrvatska je danas članica EU i NATO saveza i okrenuta je budućnosti. Željela bih da se i sve države jugoistoka Europe okrenu prema europskim vrijednostima i budućnosti. I sama ću kao predsjednica Republike Hrvatske biti inicijator i predvodnik takvih vrijednosti.”
Poruka Predsjednice je jasna. Europeizacija balkanskog susjedstva hrvatski je politički interes, između ostaloga i zato što je proces europske integracije i pokrenut kao proces izgradnje trajnog mira u Europi. Odluče li naši susjedi krenuti tim putem, dugoročan mir i miroljubivi odnosi u regiji su zagarantirani, već time što europeizacija znači usvajanje i ispunjavanje demokratskih standarda. Odluče li se naši susjedi za drugi put, put konfrontacije demokratskoj Europi, Hrvatska ponovno ima policu osiguranja – članstvo u multilateralnom sustavu sigurnosne garancije – NATO savezu.
Hrvatska je obavila svoje obveze da bi postala članicom EU i NATO-a. Zato i ima pravo na samopouzdanje, na to da bude sigurna kako će u skoroj budućnosti potpuno zaštititi svoje nacionalne interese.
Izvor: dirktno.hr
