Novinarski dom i HND, posljednje utvrde boljševizma
Kad je nakon svečanosti Vukovaru, povodom mirne reintegracije Podunavlja (1997.), dobro raspoložen predsjednik Franjo Tuđman upitao Igora Zidića što još treba učiniti kako bi Hrvatska zaokružila svoj suverenitet i stekla sve atribute moderne europske države, upitani je rekao: pridobijte medije jer oni su od prvog dana protiv ostvarenja našeg vjekovnog sna, hrvatske države.
Predsjednik Franjo Tuđman je vjerovao da domoljublje, pomirenje i nacionalno osvještenje dolaze sami od sebe, potaknuti velikim društvenim promjenama, agresijom na Hrvatsku, na primjer, i u svojoj državničkoj velikodušnosti se prevario. Dvije stvari upropašćuju republiku, govorio je Montesquieu, nedostatak jednakosti i prekomjerna jednakost; ideja svehrvatskog pomirenjadošla je preuranjeno, prije lustracije, i dr. Franjo Tuđman nije mogao pretpostaviti da će upravo mediji nastaviti po starom ili slikovito: samo će stari verbalni delikt pretvoriti u jednako fiktivan i proganjan govor mržnje. Mediji i kultura su u Jugoslaviji bili „strogo kontrolirani vlakovi“, čvrsto jezgro Agitpropa, i nisu bili prepušteni slučaju. Mediji u Republici Hrvatskoj nisu okrenuli leđa starim gospodarima i cijelo vrijeme održavali na životu komunistički antifašistički autizam, a na valu internacionalizma i antihrvatskom raspoloženju održavali svjetonazorsku podjelu. Mediji su i danas u Hrvatskoj uspješno preživjeli oblik jugoslavenstva.
Možda mi spomenuti razgovor i nije doslovno prenesen, ali ostaje gorka činjenica da mediji, tisak svakako i obilno, nisu bili skloni stvaranju suvremene i samostalne hrvatske države. I ostalo je do danas uz časne izuzetke bilo da se radi o pojedinim novinama, novinarima ili (kratkim) razdobljima nešto ozbiljnijeg novinarstva; uglavnom prava rijetkost. Mediji su ostali glasnogovornici tzv. reformirane, ali jednako strahovladne, ljevice u naravi komunističkog antifašizma koji je u Europi izgubio svaku vjerodostojnost i koji je EU osudila kao totalitarni režim.
Komunizam jednostavno nije imao slobodnomisleće ljude i profesionalno novinarstvo, čak ni na razini jednostavne informacije. Uvijek je to bila riječ o „angažiranom“ novinarstvu izašlom ispod agitpropovskog šinjela; uglavnom sivom i dosadnom izvještavanju s partijskih sjednica i kongresa te ispranim jezikom nadriintelektualizma opisane samoupravljačke tlapnje o velikim uspjesima mudrih funkcionara. Jedina i glavna vijest bila je Partija, njezina vrhuška i, naravno, „najveći sin naših naroda i narodnosti“ nepogriješivi Tito. Mediji su jednostavno bili partijski servis. Samo su odabrani novinari od najvećeg povjerenja, po dogovoru s partijskim ideološkim komisijama, ponešto tupili društvenu oštricu i „pisali o nepravilnostima“. I to je tada izgledalo kao neovisno novinarstvo, kao nesumnjiva intelektualna i profesionalna hrabrost. I danas se o tim novinarima govori kao o velikim profesionalcima, „vrhunskim intelektualcima“ i slobodnomislećim ljudima koji su svima, čak i Partiji prkosili, ginuli za istinu i utirali put slobodoj javnoj riječi.
To jednostavno nije istina: javna riječ pripadala je samo Partiji, sve su te novinarske veličine na ovaj ili onaj način bili podređeni Partiji i nosili kodna imena u SDS-ovim i KOS-ovim evidencijama doušnika. Baš sve se valjalo i rolalo pod budnim okom Partije, bez nje ni vjetar nije puhao, lišće na stablu nije se micalo. Komunističko novinarstvo samo je bijedna imitacija novinarstva.
Uspostavom neovisne hrvatske države ti isti mediji (tisak, radio i TV), tj. njihovi dobro umreženi vlasnici i urednici (uglavnom partijski sekretari), ne zadovoljavaju se trodiobom vlasti. Oni konačno žele naplatiti muku poniženja i sluganstva te sebe ne vide samo kao „sedmu silu“, nego na četvrtoj, abitražnoj poziciji – kao gospodare prstenova, kao one koji kontroliraju trodiobenu vlast. Ivo Pukanić i Ninoslav Pavić dobar su primjer takve ambicije i scenarija, ali nisu jedini u medijskoj močvari. I što je nakon uspostave neovisne Hrvatske ostalo od samoupravljačkog novinarstva i monopola na informaciju? Prividnim nestankom institucionalnih gospodara poput partijske organizacije, komiteta, partijskih sekretara… odiozno žutilo tabloida i plaćenička politička diskvalifikacija ipak su nastavili podrepašiti staroj nomenklaturi i obračunavati se sa svima koji su podupirali hrvatsku državu.
Reketarenje svih koji mogu platiti nastavilo se do danas, sustavno i nimalo jeftino. Zašto u novinama, na primjer, ne možemo pročitati niti jedan kritički članak o teleoperaterima, velikim trgovačkim lancima, farmaceutskim kućama, prehrambenoj industriji… ništa o velikim hrvatskim oglašivačima? Pojedinci i tvrtke širokogrudno plaćaju medijima samo da ih ne istražuju i ne spominju, drugi pak plaćaju da ih se (afirmativno) spomene, obilno honoriraju intervjue, a urednici i novinari uobičajnom razdiobom tale i trljaju dlanove. Gomila poluanonimnih i elementarno nepismenih poslušnika stare Nomenklature rastočila je medijski javni prostor i pretvorila ga u kaljužu i danas živimo u medijskom logoru. Mlađi naraštaj tzv. novinara dosegnuo je samo dno pismenosti, ali uporno pokušava novinarsko glumatanje prodati pod ozbiljan posao i na svaki način ući u košnicu ne bi li nastavio zanat starijih kolega i dokopao se meda.
Mnogi se u ovoj dijagnozi prepoznaju i opisano ishodište njihova novinarstva nimalo im se ne dopada, no dobar dio hrvatskog čitateljstva prepoznaje matricu tog tzv. hrvatskog novinarstva i jasno im je zašto naklade padaju, a remitende rastu. Ako čita strani tisak ili gleda inozemne TV postaje, čitateljstvo shvaća koliko su naši mediji tek bijedni navijački amaterizam. I nema promjene, poboljšanja. Nakon gubitka ozbiljnih profesionalnih kriterija, novinarstvu preostaju sablazan, političko žutilo i bijedni amaterizam. Hrvatsko novinarsko društvo u ovim je predsjedničkim izborima pokazao svoj sluganski status i neprimjerenu ambiciju: činjenicu da je zapravo ostalo običan Partijski servis. Bio sam uvjeren da će netko već prije mene reagirati na skandal u Novinarskom domu, međutim šutnja i onih pismenih još je najbolji dio hrvatske mutavosti. Dakle novinari (HND) su SDPartiji ustupili svoj prostor (po kojoj cijeni i je li plaćeno?), Novinarski klub, za stožer svog predsjedničkog kandidata u izbornoj noći(ma)! Donekle razumljivo za Pyongyang i njegove velike, drage i najmilije vođe, ali u Europi, u zemlji članici EU?!
Umjesto da taj dan Novinarski dom bude stožer demokracije, čisto i nepristrano mjesto, pravi oltar i stožer slobodne misli kojoj niti jedna stranka, a kamo li Partija, nema pristup. HND se itekako svrstalo; još jednom poklonio starom gospodaru i bez stida skinuo svoju obrazinu nepristranog novinarstva. Novinari su još jednom pokazali svoju navijačku pristranost i uliznički mentalitet, ambiciju da se otvoreno stave pod barjak komunističkog antifašizma. Pokazali su da se protive svim društvenim promjenama koje nisu na liniji tzv. ljevičarenja, dogovorene ekonomije i regije. Nisu prihvatili rezoluciju Europe o osudi totalitarnih režima nego su svaku misao protiv komunističkog antifašizma pretvorili u govor mržnje i samo potvrdili svoj status sluge sve agresivnijoj hrvatskoj komunističkoj nomenklaturi.
Umjesto da iz Novinarskog doma slušamo glas pismenih i nepristranih, HND je dokazao da je bio i ostao samo partijski potrčko te ne može i ne želi sakriti svoje agitpropovske dosege i zadaće. Možemo li očekivati da će za parlamentarne izbore Novinarski dom biti ponovno SDPartijski stožer, pa se neće dovlačiti samo partijski simpatizeri i ljudi kodnih imena, nego i oružje, zlu ne trebalo, za svaku eventualnost ako hrvatski nacionalisti osvoje mandat?
Autor: L. C./hrsvijet.net
