Kada se prošle godine na poziv Ministarstva kulture za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima javio 91 medij, dogodilo se nešto veoma zabavno.

Znajući da aktualna lijeva vlast dodjeljuje novac po plemenskim kriterijima “naši i vaši”, urednik portala Dalje.com Tomislav Galović koji, nije ni u SDP-u ni u HNS-u, išao se zafrkavati sa ministricom Zlatar Violić i “stručnim povjerenstvom” pa nabrzaka sklepao nepostojeći portal “Zlatne godine”, kako bi raskrinkao farsu. Epilog je bio komičan, njegov nepostojeći portal skupio je više bodova od mnogih postojećih, pa i onih sa katoličkim štihom poput portala Narod.hr, ili ovoga koji je završio pretposljednji, daleko iza “Galovićevog”.

Na ovu surealnu situaciju šef HND –a i jedan od članova povjerenstva Zdenko Duka odgovorio je Galoviću kako će “uskoro vaši doći na vlast, pa ćete dobiti novce.” Naravno, novce od države dobili su portali koji propagiraju LGBT ideologiju te portali ostalih provladinih udruga. Portali sa duhovnim ili vjerskim predznakom, kao i braniteljski, uvjerljivo su završili na dnu tablice, tako je prema “nepristranim kriterijima” odlučilo “nezavisno” stručno povjerenstvo u sastavu: Đurđica Klancir, Mima Simić, Nina Ožegović, Agata Juniku, Krešimir Krolo, Marko Pekić i Zdenko Duka. Biografije navedenih osoba sve govore…

Skandal do neba, ali ne samo zbog toga što su nasjeli na Galovićev trik koji je raskrinkao njihovu “stručnost” i “kriterije”, već i zbog elemenata kaznenog djela, jer su članovi povjerenstva (Nina Ožegović…) dodijelili značajne sume novca medijima u kojima sami pišu ili ubiru tantijeme. No, to je sa “Zarezom” radila i sama ministrica Zlatar Violić dajući pare samoj sebi, pa je povjerenstvo samo nastavilo ovu “dobru praksu”. Budući da su njihovi “kriteriji” besramno i neprikriveno ideološki, a ne “stručni”, neki ih tada nazvaše “svjetonazorskom mafijom”.

Unatoč ovom skandalu bez ikakvih moralnih i pravnih posljedica za “stručno povjerenstvo”, ove godine praksa lijeve “svjetonazorske mafije” se nastavila. Na javni poziv tijela pod ingerencijom čestite ministrice Zlatar Violić za dodjelu sredstava za “poticanje komplementarnih djelatnosti” u svrhu zaštite “audiovizualne baštine”, kao i kod portala, opet se išlo plemenskim kriterijima “naši i vaši”, pri čemu je ova “mafija” napravila “epohalan iskorak”, nisu ocjenjivali nepostojeći “portal”, odnosno festival, no sve drugo je gotovo isto. Nešto više od 11 milijuna kuna podijeljeno je pretežito “motovuncima” i “zagrebdoxovcima”, gdje su prijatelji očito dodjeljivali novac prijateljima i “suborcima” protiv ove homofobične, ksenofobične… močvare od “katotalibanije”, kako neki od njih nazivaju Republiku Hrvatsku.

Tako su umjetnički savjetnici Mima Simić, Teodor Celakovski i Slaven Zečević kao “stručno povjerenstvo” otfikarili sve što ima bilo kakav miris katoličkog, pa je ovaj puta, među inim, košaricu dobio “Festival Trsat”, festival hrvatskog katoličkog filma, no kako bi se spasile od totalne providnosti ideoloških kriterija kao prošle godine, od više od 11 milijuna kuna “Festival Trsat” dobio je “impresivnih” pet tisuća kuna, taman da si kupe grickalice. Koliko su bahati u svojim pristranostima svjedoči i činjenica da se Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC – a, nije udostojao niti odgovoriti onomad na žalbe “mračnih katolika” koji nisu dostojni ni obrazloženja zašto su neprihvatljivi i “ne udovoljavaju kriterijima”.

Iz ova dva slučaja je jasno da su jedini kriteriji raznih “stručnih komisija” oni koji izviru iz ideološke zagriženosti i netrpeljivosti. Ovakvo ponašanje, osim mogućih kazneno – pravnih aspekata (sukob interesa, itd), problematično je i pod mnogim drugim vidovima.

Prvo, “svjetonazorskoj mafiji”, kako ih neki nazvaše, očito “nije” jasno da u Hrvatskoj porez plaćaju i lijevi i desni. Ovi aktivisti tako će, prema već uhodanim dvostrukim, licemjernim kriterijima reći: Zašto daju novac Katoličkoj crkvi iz proračuna kada u njega uplaćuju i ateisti? Tako bismo njih sada mogli pitati, zašto bi katolici uplaćivali novac u proračun kojima se financiraju deklarirani mrzitelji Katoličke crkve i osobe koje nisu katolici, koje propagiraju protuvjerske stavove?

Drugo, nije teško primijetiti da se u tim “stručnim povjerenstvima” vrte stalno isti ljudi, LGBT aktivisti, ekstremni ljevičari, “antikapitalisti” i ostala čeljad koja slini na Ciprasa i Syrizu. Tako na primjer deklarirana lezbijka Mima Simić u oba slučaja odlučuje o novcu poreznih obveznika kao “nezavisna i nepristrana stručnjakinja”, a viri iz svake medijske paštete, pa je postala kao reklama za kiki bombone: Bilo kuda Mima Simić svuda! I opet dvostruki kriteriji ovih “boraca za bolji i pravedniji svijet”. Kada se tuku aktivisti u Ime obitelji i pale njihove štandovi, to onda nije nasilje, već borba protiv mračnjaka, protiv diskriminacije. Strategija ove “svjetonazorske mafije” je orwelovska: mržnja je ljubav, rat je mir. Jednako tako, i u jednom i u drugom slučaju portala i “audiovizualne baštine” očita je diskriminacija “drugih i drugačijih” od strane raznih Mima i drugih “nezaštićenih manjinaca” koji sjede na milijun odbora i pozicija moći. U tom smislu dolazimo do srži “njihove” perverzije kada je u pitanju diskriminacija: Ako društveno marginalizirate homoseksualce, onda je to zločin diskriminacije.

Ako pak diskriminirate i društveno marginalizirate katolike, to nije zločin, već “odluka stručnog povjerenstva”, dakle “znanstveno – stručno” utemeljeni čin. Ekipa okupljena oko “Festivala Trsat”, kao i desetine drugih inicijativa s katoličkim predznakom koji dobivaju košarice od naše Simić Mimice, nisu diskriminirani, ne, “stručno povjerenstvo” vodi se pravilima struke, kod njih nema mržnje ni pristranosti. Za njih je sintagma “diskriminirani katolik” oksimoron. Katolici u njihov percepciji mogu biti samo zločinci, nikada žrtve, taj status rezervirali su za sebe, čak i kada po ulicama mlate katoličke aktiviste.

U jednome ih ipak treba pohvaliti – tehnike manipulacije usavršili su do perfekcije: Predstavljaš se kao “nemoćan”, a rasturaš “moćne” i odlučuješ o njihovoj sudbini; predstavljaš se kao borac protiv diskriminacije, ali samo prema istima kao ti, dok sjediš u moćnim foteljama gaziš preko svih koji drugačije misle; predstavljaš se kao žrtva, a gdjegod možeš iz pozicije moći bljuješ po onima koji te mole za mrvice; predstavljaš se kao manjina, a puni su te mediji kao da si statistička većina. Raspolažeš državnim novcem kao privatnom prćijom, da bi, kao Oliver Frljić, hračkao po toj istoj državi kao “ustaškom leglu”. Uglavnom, Orwelove antiutopije s njima su postale stvarnost, a Hrvatska “životinjska farma” u raljama “stručnih povjerenstava” o kojoj su neke životinje jednake, a neke “jednakije”.

Autor: Ivica Šola/laudato.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save