DRAMATIČNO Nastupio je PRIJELOMNI trenutak ukrajinske krize!
Američki dugo pripremani i davno konzervirani „Projekt Ukrajina“ njihova je posljednja pričuvna varijanta blokiranja Rusije, preko kojeg se upravo sada odlučuje o sudbini budućega svijeta.
Nastavljamo pratiti dramatičnu promjenu geopolitičkih odnosa zasnovanu na fizički započetom opasnom sučeljavanju politika, s jedne strane sveopće američke dominacije i, s druge strane, grupacije velikih zemalja u usponu koje se osjećaju dovoljno snažne da se toj dominaciji suprotstave i tako očuvaju vlastiti suverenitet.
Posljednjih mjeseci skidaju se sve političke i diplomatske maske, a sredstva za dokazivanje vlastitog pravednog stava se ne biraju: od potpunog nadzora medija (pod vječnom krinkom njihove demokratičnosti) koji služe isključivo za PR službenih politika, pretvoreni u klasične propagandističke strojeve, do klasičnih obavještajnih akcija, uključno i onih terorističkih, koje služe za proiciranje straha i držanje ljudi u permanentnoj napetosti, nakon čega slijedi donošenje zakona kojima se u pravilu sužavaju ljudska prava građana tj. uvodi sve veći državni nadzor nad njihovim životima. Kao nikada do sada manipulira se vjerskim osjećajima ljudi, revidira se povijest, poglavito ona iz Drugog svjetskog rata, u skladu s trenutačnim političkim interesima. Drugim riječima, više ništa nije sveto. Humanost, suosjećanje s patnjama ljudi, dostojanstvo čovjeka, sve se podređuje zakonitostima svemoćne politike u svrhu očuvanja ili stjecanja dominacije.
Sve navedeno, u užem smislu riječi može se svesti na započeti sukob između SAD-a i Ruske Federacije kao dugo očekivni obračun titana, u kojem svi ostali stoje po strani i šutke promatraju kojim će ishodom obračun završiti. Točnije, mudri šute i čekaju, a oni koji to moraju činiti svrstavaju se i navijaju.
Nije nikakva tajna kako ostvarivanje globalne dominacije tj. dobivanje statusa svjetskog vladara, SAD-u priječi jedino ruska vojna odnosno nuklearna moć. Padom Rusije na red bi odmah došla i Kina koja je za SAD ipak drugorazredni i lako rješiv problem budući da je tehnološki stupanj njenih oružanih snaga u svakom segmentu još daleko iza ruskog.
Iako se raspadom SSSR-a američka politika približila svom cilju sveopće dominacije kao nikada ranije, a njezin utjecaj proširio do samih ruskih granica, ipak se nije uspjelo u onom najvažnijem, a to je teritorijalni raspad Rusije, ili barem svođenje iste na nejaku i nebitnu državu koja bi, u po nju najboljoj varijanti, služila samo za izvoz sirovina. Stupanj razvoja ruske države, po mišljenju američkih analitičkih stratega, sada je dosegnuo onu kritičnu točku nakon koje, u budućnosti, ona može predstavljati ugrozu njihovim nacionalnim interesima baziranim na politici dominacije. Samo iz tog razloga pokrenut je u tu svrhu već dugo pripreman i konzerviran „Projekt Ukrajina”, kao posljednja pričuvna varijanta blokiranja Rusije, preko kojeg se upravo sada odlučuje o sudbini budućeg svijeta.
(Ne)iskrena nastojanja za rješavanje ukrajinskog krvoprolića
Upravo ovih dana održavaju se susreti na najvišim državnim razinama, uključno i moskovski sastanak trojke Putin-Merkel-Holland, kao i Munchenska konferencija o sigurnosti na kojoj je ukrajinska kriza dominirajuće pitanje. Stanje u toj zemlji sve više izmiče kontroli i prelazi u fazu mogućeg i službeno potvrđenog otvorenog rata s nesagledivim posljedicama (iako na samom terenu pravi rat traje već mjesecima te se ne radi ni o kakvoj protuterorističkoj akciji (PTO), kako se to još uvijek naziva od strane službenog Kijeva, jer u njoj stradava veliki broj civilnog stanovništva, a što PTO u stvarnosti mora sprječavati). Američki politički i vojni dužnosnici sve snažnije zahtijevaju usuglašavanje stavova s europskim kolegama glede pitanja izvoza letalnog naoružanja ukrajinskoj vojsci. Vodeće europske zemlje, Njemačka i Francuska, svjesne opasnosti koju taj potez u sebi nosi, tome se još uvijek opiru. Međutim poznavajući faktičko stanje stvari glede njihove pozicije u odnosu na SAD, pitanje je koliko taj otpor može trajati. S druge strane britanski The Telegraf smatra kako Amerikanci svojom najavom izvoza oružja u Ukrajinu samo verbalno prijete Rusima želeći ih ustrašiti i tako primorati na promjenu smjera svoje politike. Njemački Bild jučer piše kako odlazak kancelarke Merkel i predsjednika Hollanda Putinu pod noge, u sam Kremlj, znači njihovu predaju. No to niti izdaleka nije tako.
Dolazak američkog državnog tajnika Johna Kerrya u Kijev paralelno s dolaskom u isti grad i francusko-njemačkog dvojca, a koji je već drugog dana odletio u Moskvu, otvara prostor za spekulacije. Po jednima radi se o raznoglasju između SAD-a i EU oko načina riješenja krize, gdje SAD zastupa vojni pristup a EU politički, temeljen na Minskim dogovorima. Prema njima, cilj je kod Putina proizvesti efekt kako mu je bolje prihvatiti europsku koncepciju nakon koje slijedi uspostava normalizacije odnosa s EU, a u protivnom sljedi mu rat s Amerikancima.
S druge strane puno je izglednije kako se radi o prethodno usuglašenom pristupu između američke administracije i glavnog europskog dvojca tj. klasičnoj igri ”dobrog i lošeg policajca” iza koje se krije američko nastojanje za polučenje ruskog popuštanja jer sve ostalo dovodi SAD u tešku situaciju gdje će oni vrlo brzo morati odlučiti hoće li se iz Ukrajine povući, ostavivši je u kaosu ratnog vihora a sebe u poziciji gubitnika, ili će ići va-bank, u vojnu konfrontaciju s Rusijom što je gotovo nemoguće za očekivati usprkos, ovih mjeseci više nego aktivnim jastrebovima-neokonzervativcima.
Što je SAD do sada dobio, a što izgubio ukrajinskom krizom?
SAD je kroz pokrenuti ukrajinski kaos kao prvo postigao neutraliziranje ruskih gospodarskih interesa (a samim tim i ruskog političkog utjecaja) na unosnom tržištu EU. Štoviše, uvođenjem sankcija prekinuo je ukupne tržišne odnose Rusije sa Zapadom, nanijevši im (ali i EU samoj) golemi financijski udar. Drugo, kroz medijsko napumpavanje rusofobije i stvaranje psihoze o iracionalnoj ruskoj agresiji na članice EU i NATO pakta u Istočnoj Europi, SAD su uspjele natjerati članice EU na odustanak od tzv. politike „Smart Defence” tj. u slobodnom prijevodu ”pametne sigurnosti” koja je zasnovana na smanjenju troškova za obranu, te nametnuti povišenje obrambenih izdataka svake zemlje-članice na 2 posto njihovog BDP-a. Istim će potezom izravnu korist imati vojno-industrijski kompleks čiji je snažan lobij upravo stigao na Minhensku konferenciju s ciljem agitiranja za isporuku oružja Ukrajini. Treće, SAD će u skoro vrijeme formirati 6 zapovjednih središta NATO snaga na ”istočnom frontu” (službeno upotrebljen termin), u Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj te povisiti kontingent postrojbi za brzo djelovanje s 3 tisuće, na 30 tisuća, čime će za dugo vremena „odrezati” Rusiju od Europske Unije. I posljednje, SAD u ruskom dvorištu kroz ukrajinsku krizu stvara kaos kojim će se Rusija još dugo morati „zabavljati”, pri čemu se očekuje njeno zanemarivanje ostalih gorućih žarišta svijeta, ali i njeno postupno krvarenje.
Što SAD nije uspio ostvariti tj. koji su potezi Rusije za što bezbolnije neutraliziranje po nju štetnih posljedica? Prvo, Rusija je, suprotno očekivanju, bez kapi krvi prisvojila krimski poluotok kao strateški najvažnij prostor, raketnu i zrakoplovnu utvrdu kojom se u cjelosti nadzire crnomorski akvatorij. Osim toga Rusija se nije uplašila importiranog ukrajinskog kaosa već je jasno dala do znanja kako se radi o „crvenoj liniji” iza koje ona više nema manevarskog prostora. Drugo, SAD nije uspio, osim u odnosu na zemlje Zapada, politički i gospodarski izolirati Rusiju. Štoviše, ta je zemlja sada upravo gurnuta u zagrljaj SAD-u neprijateljskih zemalja, u prvom redu Kini. Rusija se u potpunosti, u političkom, sigurnosnom ali i gospodarskom smislu okreće azijskom i drugim svjetskim tržištima i sigurnosnim organizacijama (Šangajska organizacija država, BRIKS, EAES), ne odričući se pri tom gospodarske suradnje sa EU, pri čemu Zapad ostaje bez unosnih energetskih poslova, poglavito na području Arktika, a ruska bogatstva služe razvoju drugih, prije svih Kine. Treće, Rusija je, suprotno željenom efektu, i pored velikih ekonomskih teškoća s kojima je suočena dosegla do sad nezabilježenu nacionalnu hegemoniju i potporu vladajućoj političkoj strukturi, što vlastima otvara prostora za već ranije planiranu, a nikad započetu izmjenu konjukture gospodarstva baziranog na proizvodnji energenata (što uvijek kada su u pitanju strukturne gospodarske reforme iziskuje bolne rezove, zbog čega se isto do sada nije niti željelo provoditi). O tome zapravo i ovisi budućnost ruske države, a većina ozbiljnih analitičara smatra kao Rusija isto može postići u razdoblju od sljedećih tri do pet godina, naravno, u uvjetima mira.
Ruski odgovor Zapadnim inicijativama nije jednostavno isčitati
Ukrajinska kriza ovih dana dolazi do momenta prijeloma. SAD-u ponestaje političko-diplomatskog prostora za pokoravanje Rusije koja od svojih načela ne odustaje, te je pomalo nervozno krenuo s više-manje otvorenim prijetnjama vojnom intervencijom snaga NATO-a u Ukrajini, a upravo bi to značila odluka o izvozu njihovog naoružanja, nakon kojeg bi usljedila analogna ruska reakcija. Vrlo brzo će se vidjeti odgovor Rusije na sve ovih dana pokrenute inicijative, a njihov odgovor uvijek treba sagledavati kroz dva momenta:
Prvi je na razini političke retorike i on će biti uvijek baziran na obrascu ruskog zalaganja za teritorijalnu cjelovitost Ukrajine i rješavanju krize na temelju poštivanja Minskih dogovora sukobljenih snaga. Rusiji nije nužno proširenje svog teritorija kako joj se to često pripisuje jer joj je i više nego dosta i svoga. Krim ima sasvim drugo značenje i ulogu i to već šutke prihvaćaju mnogi Zapadni politički čimbenici (upravo je danas bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy javno pozvao Zapadne političare priznati fakt o tome da je Krim zauvijek ruski te povukao paralelu s Kosovom). Rusija međutim želi zadržati vlastiti politički utjecaj u svom susjedstvu. SAD im to često ne dozvoljava iako i sami to isto čine diljem svijeta pod krinkom raznih demokratskih revolucija i vojničkih pobuna. Kao rezultat istog onda i dolazi do moldavskog scenarija s odmetnutim Pridnestrovljem, gruzijskog scenarija s odmetnutim Abhazijom i Južnom Osetijom, a sada je na tom istom putu i Ukrajina.
Prema ruskim stavovima, sukobljene snage u Ukrajini trebaju sjesti za stol i dogovoriti se međusobno, a tek onda Rusija i države Zapada mogu biti jamci njihovog dogovora tj. one ga ne smiju izvana namentuti jer bi to omogućavalo nove buduće nestabilnosti. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i danas u Munchenu kaže kako se „narod Donbassa bori na svojoj zemlji” i o njemu ovisi kakva će ona biti. Zapadna pozicija je potpuno oprečna ruskoj i ona inzistira na stvarnom ruskom utjecaju na pobunjenike jugoistoka koji će učiniti sve što im ova kaže.
Druga razina ruskog odgovora jest ona praktična, na terenu vidljiva. Ona je i jedino relevantna. Kako Rusija zbog odnosa snaga unutar međunarodnih političkih organizacija sebi ne može dozvoliti komfor otvorenog zastupanja interesa i pružanja direktne vojne pomoći pobunjeničkim snagama, jer bi se to odmah okarakteriziralo kao ponašanje suprotno međunarodnom pravu (a što, uzgred rečeno, SAD čini kada i gdje hoće; prisjetimo se samo Libije i Sirije), pravi ruski odgovor i stav glede ukrajinskog problema bit će vidljiv kroz ponašanje pobunjeničkih snaga u samoj Ukrajini.
Zbog svega navedenog, a kakvi god bili rezultati i deklaracije proizišle iz razgovora na najvišim razinama između Zapada i Rusije, ne smijemo njihove rezultate uzeti zdravo za gotovo. Poglavito kada ruski analitičari već danas upozoravaju kako sve eventualne dogovore između Putina, Merkel i Hollanda treba uzeti s velikom dozom skepse, pri čemu vuku paralele kako su upravo ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske, u veljači prošle godine bili supotpisnici i jamci postignutog dogovora ex ukrajinskog predsjednika Janukoviča i oporbenih čelnika o mirnom rješenju krize i provedbi izvanrednih predsjedničkih izbora, a već idućeg dana Januković je silom srušen skupa sa cjelokupnom vladajućom strukturom zemlje.
Ukrajinskom narodu revolucijom nisu obećali rat s Rusima
Sve u svemu, ukrajinski kotao počinje ključati prijeteći eksplozijom koja može zapaliti čitavu Europu i svijet. Teško je povjerovati kako je tom krizom još dugo moguće izdaleka upravljati jer ona u sebi nosi previše rizika zbog puno elemenata čiji smjer kretanja predstavlja nepoznanicu (politička nestabilnost i sukobi oligarha u borbi za vlast na svim razinama, motiviranost stanovništva za ratovanje, socijalna i gospodarska kriza, i ono najvažnije, reakcija same Rusije). Tu svakako valja pridodati i sve veći otpor europskog stanovništva ali i njihovih političkih snaga radikalizaciji sukoba s Rusijom jer europski građani nisu spremni ginuti za Ukrajinu, poglavito ne kada i samo ukrajinsko stanovništvo to isto nije spremno činiti u broju koji bi se s obzirom na okolnosti mogao očekivati. Predvodnici Majdanske revolucije prije godinu dana ukrajinskom narodu ipak nisu obećali rat s Rusima već samo obračun s korupcijom, prosperitet i bolji život. A potezi koje su dolaskom na vlast provodili, vodili su isključivo k razjedinjavanju vlastitog naroda i neizbježnom sukobu s velikim istočnim susjedom.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr
