EDITA MARIJA OD KRIŽA – poruka koja nam postaje sve bliža?
Povodom izjave gospođe Mani Gotovac o uzrocima odlaska Edite Majić u karmelićanski samostan u Španjolsku, te povodom objavljenog ‘Pisma prijatelja Edite Marije od Križa’ kao reakcije na spomenutu izjavu, rasplamsala se posljednjih 10-ak dana prilično velika medijska prepiska.
Osobno, volio bih da je spomenuta izjava, kao i ‘Pismo prijatelja…’, bilo povodom za više reakcija i razmišljanja koja bi se fokusirala na misterij važnog pitanja: Zašto bi netko uopće donio odluku da napusti ovosvjetovno življenje i potpuno se, negdje iza debelih zidova nekog samostana, preda isključivo duhovnom životu?
Prvo što čovjeku pada na pamet jest da razlog tomu mora biti vrlo jak i dubok. Razlog tomu bi, nadalje, morao dopirati iz samog središta duha i duše, gdje se nešto odista krupno dogodilo. Nešto što natkriljuje dotadašnje shvaćanje sebe, a i života uopće. Također, razlog tomu mora biti nešto što osoba doživljava kao toliko divno i ispunjavajuće. U tom smislu, mir i radost koji prožmu biće, bila bi svojevrsna potvrda da je čovjek, napokon, kroz svoju pustinju stigao na Odredište. I da je, sada, našavši vodu, konačno pronađen – i svoj!
Kako bi se drugačije moglo protumačiti takvo stanje, a ne pomisliti da se tu, ipak, radi o daru dobivenom odozgor? Neću sada o brzopletim i paušalnim objašnjenjima kako je osoba ‘pukla’ ili ‘makla’. Tako govore ljudi koji su bezuvjetno i u startu eliminirali Božje postojanje i(li) sposobnost da promijeni ljudsko srce. Stoga je nekima najlakše jednu odluku o življenju iza zidina samostana, ‘racionalizirati’ stavom kako je netko ‘prolupao’.
No, ako se zaista dogodila intervencija odozgor, onda bi sasvim razumljivo moglo biti to da ‘s novim očima’, čovjek (u ovom slučaju Edita) vidi kako prije nikad nije vidio. Onda je razumljivo da vidi drugačije i istinskije samoga sebe, svoju prošlost, sadašnjost, budućnost, kao i svoj smisao i ulogu u ovome svijetu.
Također, iz ‘nove pozicije’ se, očito, bolje vide i drugi ljudi, njihove boli, stranputice i najdublje potrebe. Obraćenik vidi da ne postoji važnija stvar na ovom svijetu od toga da i drugi ljudi jednom dođu do spoznaje kako je Bog uistinu Ljubav koja spašava i oprašta, Utjeha koja smiruje i hrabri. Iz nove pozicije vidi i kako je svaki čovjek poseban i dragocjen u Njegovim očima, bez obzira koliko je duboko pao ili koliko je danas daleko od Njega.
Nažalost, većina koristi svoju slobodu izbora kako bi sami krojili mjerila i živjeli po svome, mimo Božjega. Misle da je moguće na takav način biti sretan. Oni, doslovno, žive ‘my way’ pa kud puklo da puklo! E, ali onda se nitko ne bi trebao čuditi kako nikako ne može doć’ ‘na zelenu granu’, kako ‘uvik nešto fali’ i kako mu se skoro uvijek, ono što voli, sruši…
Njime, tako, redovito upravljaju okolnosti koje ga, prije ili kasnije,učine nesretnim i nemoćnim. Redovito mu nešto, što drži vrijednim, ‘isklizne iz kolosijeka’ i poput pijeska nestane kroz prste. Stalno ga nešto ili netko reže i guši, što je i razumljivo dok god ne pronađe pravi mir za kojim žudi u sebi, u svojoj duši.
Reže ga i guši čak i onda kad mu, kako se ono kaže, ‘ide dobro u životu’ ili je pak – ‘na vrhuncu slave’. To je zato jer mu baš ništa ne može trajno zamjeniti iskonsku potrebu za najvećim uspjehom – spoznajom živoga Boga.
Pri kraju, Edita Majić je, zasigurno, doživjela to obraćenje, taj susret sa živim Kristom. Zatim je izabrala otići, ali ne da bi pobjegla od ne znam čega… Otišla je – da bi bila bliža. Da bi, u tišini, bila bliža Bogu, a onda Bog bliži ljudima za koje moli. Stoga, nije suvišno postaviti pitanje: Je li Edita Marija od Križa poruka koja nam, unatoč predrasudama, postaje sve bliža?
Osobno, vjerujem da obraćenja nisu tako česta pojava u našoj zemlji i da je potreba za susretima i razgovorima s ljudima koji su to doživjeli, zaista velika. Potreba da budu tu negdje, u našem selu, našem gradu… Jer i među zidinama naših gradova i sela – ima puno posla. Jer i naše su unutarnje pustinje vrlo prostrane i brojne. A putokaza prema oazi je malo.
Znam, i ovako, s udaljenosti, Editina priča i primjer neke među nama potiče na propitivanje vlastite putanje. U najmanju ruku, ‘Editin slučaj’ intrigira da, ako još uvijek nismo našli odgovore, postavimo sebi ta nikad zatomljena pitanja: Tko sam, zapravo, ja? Koja je moja svrha tu? Što me to (ili tko me to) vodi kroz život? Kamo ću poći kad mi dođe zadnji čas?
Možda se u nekima od nas začne ozbiljnije razmišljanje o svemu tome. Ili se, u nekom krugu naših prijatelja i poznanika, zapodjene barem kakav krhki razgovor. I to je već nešto.
Edita je, dakle, po svemu sudeći pronašla Mir, a Mani vjerovatno nije. Što ne znači da neće jednog dana. Utakmica se igra do 90-e minute. Plus par minuta produžetaka. Valja moliti… Ali, dobro, pustimo sad to. Nego, što je s tobom? Što ti kažeš? I što ti čekaš? Jer ovdje, zapravo, nije važno jesi li na Editinoj ili na Maninoj strani, nego jesi li ti dopustio biti pronađen? Sve drugo nije bitno.
S tim da to ne znači da bi, u slučaju ‘pronalaska vode’, i ti trebao otići u neki samostan. Vjerovatnije je da bi ostao tamo gdje već jesi. I da bi, kao promijenjen, miran i slobodan čovjek, nastojao drugima biti na pomoć, upućivati ih prema onoj Oazi. Radio ti u teatru, bolnici, domu ili auto-praonici.
Autor: Dražen Radman/dnevno.hr
