Tonči Matulić o papinom iznenađujućem načinu imenovanja novih kardinala
KOMENTAR TONČIJA MATULIĆA U KANI – Još tamo 4. siječnja, nakon Angelusa, papa Franjo je obznanio imena petnaestorice novih kardinala, a tijekom jučerašnjeg redovnog javnog konzistorija službeno ih je imenovao. Iako je imenovanje kardinala uobičajeni događaj, ipak, kaže Tonči Matulić za Kanu, “kad je posrijedi papa Franjo, onda nipošto ne bismo smjeli ovaj događaj podvesti samo pod nazivnik redovitog i uobičajenog događaja”.
Matulić pritom ističe nekoliko razloga. Prvi razlog tiče se “jedne od nedaća crkvenoga života, o kojoj je progovorio u prigodi božićnoga čestitanja članovima Rimske kurije, a to je naglašeni karijerizam u stjecanju crkvenih titula, pa i samih službi”. Tumačeći taj prvi razlog, Matulić tumači kako se među predloženim imenima pojavljuju dvije nove skupine od kojih je jedna veliko iznenađenje. Tako tu skupinu čine četiri kandidata, mons. Charles Maung Bo, nadbiskup Yangona u Mijanmaru gdje ima samo 77 tisuća katolika, zatim, mons. Jose Luis Lacunza Maestrojuan, biskup Davida u Panami gdje ima 396 tisuća katolika, mons. Arlindo Gomes Furtado, biskup Santiaga na Zelenortskim otocima u Atlantskom oceanu sa 312 tisuća katolika i mons. Soane Patita Paini Mafi, biskup Tonga u Tihom oceanu sa nevjerovatno malim brojem katolika – 13 500. Ova biskupska sjedišta nisu, naravno, nikada do sada bila uzdignuta na kardinalsku čast s tim da je, naglašava Matulić, panamski biskup Maestrojuan u Davidu pretekao panamskog nadbiskupa i metropolita u glavnome gradu Paname mons. Josea Dominga Ulloa Mendieta.
Od četiri spomenuta, samo je jedno biskupsko sjedište metropolitansko i to ono u Yangonu. Dvije biskupije su usred oceanskih prostranstava, a, za usporedbu, biskupija na otoku Tongu je manja od naših, inače vrlo malenih, otočnih biskupija na Krku i Hvaru, a sve četiri nadbiskupije imaju zajedno manje vjernika nego Zagrebačka nadbiskupija. Što nam Tonči Matulić želi reći je da bi to bilo slično kao kad bi, na primjer, malo poznati Hvarski biskup, koji je gotovo neprisutan u medijima i koji nema neki utjecaj, postao kardinal namjesto nadbiskupa Zagreba. U takvim slučajevima se mijenjaju odnosi moći te se može zamisliti kako će sada u Panami nekadašnji biskup, a sada kardinal, iz malecke biskupije imati jači glas i utjecaj nego nadbiskup glavnoga grada Paname.
Druga skupina imenovanih kardinala, koju Tonči Matulić ističe, čine dvojica talijana, mons. Edoardo Manichelli, nadbiskup Ancone-Osima, i mons. Francesco Montenegro, nadbiskup Agrigenta. Oba ova biskupska sjedišta, već od davnih vremena nisu kardinalska, ističe Matulić i nastavlja: “a, za razliku od Venecije i Torina koja to jesu, ni ovog ni prošlog konzistorija nisu dobili očekivane kardinale. ” Naime i na prošlom je konzistoriju kardinalom učinjen mons. Gualtiero Bassetti, nadbiskup Perugie, također iz biskupskog sjedišta koje odavno nije imalo kardinala.
Tonči Matulić ovako zaključuje svoj osvrt za Kanu: “Papa Franjo unosi neizvjesnost i dinamiku u samorazumljivi i očekivani hijerarshijski uspon pojedinih, redovito, nadbiskupa u kardinalskim sjedištima. Lijek protiv karijerizma treba učiniti konkretno djelotvornim. Čini se da s papom Franjom svako biskupsko sjedište postaje potencijalno kardinalsko sjedište, činjenica koja nije bila nemoguća ni do sada, ali odsada postaje praksa… Time se šire vizure katoliciteta crkve” (vezano za prvu skupinu imenovanih kardinala koje je Matulić nabrojao) “i u prvi plan dolazi dinamička prosudba osobnih vrlina i zasluga pojedinaca, a ne mahanička primjena tradicionalnih očekivanja.”
Matulićeva analiza izvrsno se slaže i s papinim riječima koje je izrekao tijekom jučerašnjeg redovnog javnog konzistorija osvrnuvši se na kardinalsku službu istaknuvši kako to nije dekorativna čast kao ni neko isticanje, već oslonac i temeljni pokretač života zajednice. U Crkvi vodstvo potječe iz ljubavi, mora se vršiti s ljubavlju i biti usmjereno prema ljubavi – rekao je Papa, tumačeći riječi iz poslanice sv. Pavla Korinćanima. Ljubav je dobrostiva, sve vjeruje i nikad ne prestaje. To je sposobnost ljubiti bezgranično, ali istovremeno vjerno i konkretno postupati u svim situacijama. Ljubiti velike stvari a da se pritom ne zapostavlja male, objasnio je Papa i primijetio kako ljubav nije bezobzirna i ne traži vlastitu prednost, što svjedoči kako onaj koji živi u ljubavi ne smatra se središtem, dok onaj koji stavlja sebe u središte postupa bezobzirno i traži vlastiti probitak i to mu izgleda normalno te to smatra dužnošću.
Stoga, u buduće, onaj tko bi među biskupima možda poželio postati kardinal, morati će svoju pažnju više usmjeriti na izgradnju u ljubavi i na svoj odnos s Trojstvenim Bogom, odnos koji se najbolje očituje kroz ljubav prema bližnjima osobito onima na marginama i odbačenima, a manje prema nekoj stolici na kojoj bi ga čekala kardinalska kapica ako na nju zasjedne.
Izvor: P.N. | Kana/Bitno.net
