M. Vidović: HRVATSKA JE POVIJESNA NACIJA
IZ VOJNO-POLITIČKE POVIJESTI “Vladar Hrvata je god. 681 išao u Vatican i tu, nad Grobom svetog Petra, dao prisegu papi Agatonu …”
Pavelić je uvijek imao na umu da je glavni cilj UP bio – osloboðenje od strane sile, a ne mijenjanje gospodara. To je potvrdio i Ivan Meštrović u svojim ‘Uspomenama na političke ljude i dogaðaje’, kad je nazočio Pavelićevom službenom postavljanju spomenika Kralja Tomislava u Zagrebu.
U svojoj knjizi ‘Strahote zabluda’ Pavelić je dovoljno jasno obrazložio da je najljući dušmanin hrvatskog naroda – komunizam. Bezkompromisna borba protiv komunista, osobito nakon pada Hebranga s položaja čelnika hrvatskih partizana, dala mu je dovoljno snage da predmisli ukupnu orjentaciju hrvatske politike prema – Zapadnim saveznicima.
Da je Pavelić prihvatio Staljinovu ponudu priznanja NDH i vojnog savezništva, da su sovjetske trupe upale u Italiju, sva povijest druge polovice dvadesetog stoljeća i ne samo u Europi bila bi temeljito drugačija – potomci onih koji bi preživjeli masovni pomor, danas bi živjeli u planetarnom gulagu, bez nade da će ikad živjeti po svojoj savjesti u punini ljudskog dostojanstva. Ma kakav da je bio, ma šta da je dopustio ili tolerirao u NDH – Pavelić je bio čovjek velikih zasluga, koje mu Zapadni Saveznici nikad ne će ni poreći a kamo li zabraviti.
Sve u svoje vrijeme!
To da vojska NDH nije branila tuðe interese na svoju štetu, ni kad je djelovala u združenim formacijama ondašnjih joj saveznika, dokazom je poznata istina da su se, i na Zapadu i na Istoku, hrvatske izabrane postrojbe okrenule – protiv manipulatora koji su ih pokušali upotrijebiti kao ropski pokorne porobljenike.
U Francuskoj u gradu Villefranche de Rouèrgue (u rujnu 1943) gdje su se združene vojne jedinice ondašnjih saveznika vježbale za suživot i zajednièku borbu, njemačke kabadahije su pokušale da im budu gospodari kojima podčinjeni duguju ropsku poslušnost. No, Dinarac nije nikad u svojoj povijesti bio rob jer je uvijek živio na svojoj rodnoj grudi, došlo je do otkaza poslušnosti njemačkim ‘trenerima servilnosti’ što je dovelo do fizičkog obraèuna, a onda i do uporabe oružja. Hrvati, i katolici i muslimani bili su malobrojniji, pak su ih Njemci slomili silom oružja i ubili su oko četrdeset, a ranili još toliko naših vojnika (v. Louis Erignac: ‘La Revolte des croates‘,izd. 1980, ss.22-34). Taj oružani sukob doveo je do dizanja logora i Villefranche je bio prvi francuski grad kojeg su zauvijek napustili vojnici Wehrmachta.
Na istočnom bojištu, na koji je upućena jedna divizija hrvatske kopnene vojske, pod zapovjedništvom pukovnika Marka Mesića doživjela je na terenu slom snaga pod komandom von Paulusa pod Staljingradom. Zarobljeni, oni su bili rekonstruirani u poseban vojni sastav, i dalje pod zapovjedništvom, opet generala Marka Mesića, koji je, pod vrhovnim zapovjedništvom maršala Tolbuhina krenuo – na Beograd. Tako su vojnici NDH, i na istočnoj fronti okrenuli svoje oružje protiv onih koji su ih poslali u smrt. Nakon što je u Beogradu slomljena srpsko-njemačka vojska, general Mesić ostao je u sklopu vojnih postrojbi istočnog krila Saveznika.
U tom metežu moglo je lako doći do opstanka NDH, utoliko više što je to bila i namjera Andrije Hebranga, da je Pavelić prihvatio Staljinovu ponudu pristupanja savezu sa Sovjetima i zajedničku akciju prema Zapadu, u prvom redu prodor u Italiju. Pavelić je to odbio i NDH je pala pod naletom onih kojima je NDH bila trn u oku. No, prodor Titovih snaga prema Zapadu nastavljen je sve do u Trst, a predviðeno je da doðe sve do Padove.
Tito je prihvatio ono što Pavelić nije htio – udariti na Italiju i to sa združenim snagama talijanskih okupacionih snaga u ‘Diviziji Garibaldi’ ( Ciao bella…). Zapadni Saveznici su morali okrenuti svoje topove prema Titu i zagrijati atmosferu oko ‘Tršæanske krize’ do usijanja. No ‘Pariška konferencija’ je ipak donijela plod za koji najveće zasluge nose anglo-američke snage, koje su iz istre protjerale njemačke trupe, a osobito i Katolička crkva u Hrvatskoj.
Akademik Mirko Vidović
P.S.
Nakon uspješnog osloboðenja Beograda, Tito je (po naređenju maršala Tolbuhina) Marku Mesiću, ustaškom generalu, dao čin – generala armije NOV-e. Te podatke svaki Srbijanac i Srbin mogu provjeriti u debeloj knjizi koju je napisao Dr Ðoka Slijepcevic (izd. ‘Iskra’, Muenchen, 1978, s. 563).
