Bog se nikada ne umara opraštati
Na početku apostolske pobudnice Evangelii gaudium papa Franjo navodi kako radost evanđelja ispunja srce i život svakog čovjeka koji susretne Isusa Krista. Oni koji prihvate njegovu poruku spasenja oslobođeni su od okova grijeha i žalosti, od duhovne praznine i osamljenosti. U suživotu s Kristom radost se uvijek iznova rađa, kaže Papa.
Velika se opasnost danas krije, piše dalje u pobudnici, u pustoši i tjeskobi koje se rađaju iz samodopadnog i gramzivog srca te iz grozničavog traženja površnih užitaka. A kad svoj duhovni život „utopimo” u vlastitim brigama i interesima, u nama više nema mjesta za drugog čovjeka. Iz našeg srca izbacujemo siromašnog i grešnika. U takvoj situaciji Božji glas u nama zamire, gasi se i polako nestaje. S njim nestaje i zanos činjenja dobrih djela. To se događa i vjernicima pa se i oni znaju pretvoriti u nezadovoljne osobe u kojima se ugasila radost života.
Je li to Bog od nas želio? Zasigurno nije! Stoga papa Franjo poziva sve vjernike da još danas obnove svoj susret s Kristom, ili da bar donesu čvrstu odluku da će se otvoriti i dopustiti mu da se susretne s njima te da će ga tražiti svakoga dana bez prestanka. I neka nitko ne misli da je isključen iz radosti koju donosi Gospodin. Treba samo odlučiti i napraviti korak. Gospodin ga već čeka raširenih ruku. Jer Bog se nikada, kaže Papa, ne umara opraštati.
Mi se brzo umorimo tražeći oprost, ali on nas uvijek iznova podiže i stavlja na svoja ramena. I Bog nam se neizmjerno raduje. A posebno se raduje povratku grešnika. Kad je Isus propovijedao često su se oko njega okupljali farizeji. Jednako tako, redovito je oko njega bilo mnogo carinika i grešnika. Zato su oni prvi, nemajući u srcu ljubavi i ne razumijući što Bog od čovjeka traži, stalno mrmljali protiv Isusa. Čudili su se zašto se druži s grešnicima.
On im jednom prigodom ispriča prispodobu: * Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući sazove prijatelje i susjede i rekne im: „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.” Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Lk 15, 1-7
Ispričavši ovu prispodobu Isus je na jednostavan način htio opisati svog Oca. Isto tako htio je da njegovi slušatelji preispitaju svoje predodžbe o Bogu i da se u tom svjetlu upitaju kako se ponašaju prema ljudima oko sebe. Dobar pastir traži ovcu koja se izgubila. Traži je dok je ne nađe. Ona mu je jako važna, no to ne znači da je zaboravio na ostale.
Jasna je Kristova poruka o Ocu. Bog ljubi sve ljude bez iznimke, a posebno mu je stalo do izgubljenih. Stoga je i poslao svoga Sina, jer bismo, na koncu, bez njega svi bili izgubljeni. U središtu zanimanja Boga i njegova Sina uvijek je čovjek i njegovo spasenje. I zato, ponovimo još jednom s Papom, “neka nitko niti u primisli nema ideju da je na bilo koji način isključen iz radosti koju donosi Gospodin.”
NIKOLA MILANOVIĆ
