ŠIZOFRENA PREDSTAVA RASTROJENE OSOBE
Za Milanovićeve vlade biti oporba u Hrvatskoj izuzetno je lagodna i sinekurna pozicija pa ne bi bilo loše oporbenim zastupnicima u Saboru ukinuti plaću i privilegije. Nitko ih ne treba i može se bez njih; oporba ne mora baš ništa govoriti, nedaobog predlagati ili bilo što činiti, jer sve bi mogla upropastiti i svoj ugled ugroziti.
Oporba u Hrvatskoj ima svog pouzdanog čovjeka, aktualnog premijera Milanovića, i ne treba kvariti tu šizofrenu predstavu rastrojene osobe. Golumu samo treba dati prostora, dovoljno vremena, tj. samo ga staviti pred mikrofone. I pred jedno veliko zrcalo kad pretjera u mudroslovlju, kako bi nas malo odmorio od sebe te poštedio lupetanja slabo upamćenih fraza i svoje narcisoidne pojave.
Na koncu svog jadnog mandata ridikula i pantalona, Zoran Milanović žali se da od oporbe nije čuo nikakve konstruktivne prijedloge?! Još uvijek mu nije jasno da s njim kao premijerom oporba ne mora ništa raditi, nimalo kvariti i podmetati, sve Zoki radi sam daleko bolje od HDZ-ovih stratega i njihovih koalicijskih partnera. Uz ovakovog premijera od oporbe se samo očekuje da u regularnom roku izborima preuzme vlast, može i u neregularnom roku, nije zabranjeno, i to se u demokraciji ponekad dogodi. U tom slučaju bili bismo prikraćeni za pun Zokijev program, a ipak je ulaznica u taj cirkus na prošlim parlamentarnim izborima bila tako skupo plaćena.
Sve je kako treba, očekivano pustošenje narcisa ide prema svome kraju, prema povijesnoj satnici i po planu. Nego zašto novinari posljednjih dana neprestano maltretiraju javnost s pitanjem je li premijer čestitao Kolindi Grabar Kitarović? Ispravno pitanje je je li nova predsjednica čestitala Zoranu Milanoviću za sve što je učinio u kampanji za izbor predsjednika RH, jer da nije bilo Zorana Milanovića, Kolinda Grabar Kitarović ne bi nikad dobila izbore. I može se kombinirati je li premijer u stvari HDZ-ov čovjek, savršeno programirani uljez i jedinstveni igrač na više ploča… – nije! Takvu komadinu je nemoguće osmisliti, to znanost neće još stoljećima moći, to samo jedna majka jednom u stoljeću rađa.
Jer kako bi to oporba mogla natjerati hrvatske gospodarstvenike da odu u Moskvu prosjačiti poslove dok je Rusija pod ljutim embargom – da nema ovakvog premijera? A glavna su tema moskovskog sastanka ruske investicije u Hrvatskoj, i to ne bilo kakve nego nekretnine i turizam, ni više ni manje nego obala ?! Kako bi aktualna oporba mogla natjerati SDPartijsku vladu da se mimo dogovora s Briselom pokuša slične stvari dogovoriti s Kinezima? Sve je to bez ovakvog Milanovića i njegove politike nesvrstanih neostvarivo. Jer samo njegova politička analitika može izvući paralelu između Staljina – koji je pokušao Titu nametnuti političko-gospodarsku strategiju – i Europske unije, te ih svrstati u jednako opasne strane sile koje hoće nametnuti Hrvatskoj svoju politiku. Naime Staljin, EU i NATO za maloumnog su prkosnika isti i za Hrvatsku jednako opasni stranci-neprijatelji. On zna najbolje, ima veliko iskustvo, četiri se godine skrivao u Briselu da ga ne mobilizira u Domovinski rat, da slučajno ne ozlijedi koga iz „Regiona“. Staljinu je Tito rekao povijesno ne; zapravo je bilo obrnuto: Staljin je Titi rekao – ne! Europskoj uniji, NATO-u i Americi ovaj će put gromko ne poručiti premijer u propadanju, Zoran Milanović. On je u Moskvu poslao delegaciju kako bi predsjedniku Obami rekao povijesno ne! I tako će svoj bezvezni i antihrvatski mandat pretvoriti u državničku uzvišenost.
Počevši od trenutka od kad se nazire teški poraz, Zoran Milanović govori samo o pobjedi. On u nju vjeruje ili se ponaša kao da u nju vjeruje, i ostao je do kraja zarobljen svojim narcisoidnim optimizmom. Oko njega sve se ruši i potapa, svaki dan opovrgava njegove tlapnje, no Milanović se uporno pouzdaje u nemoguće, zasljepljen kako to mogu biti samo neizlječivi. Naš izabrani premijer ima snage i volje ići do kraja (ne podsjeća li to malo na berlinsku vučiju jazbinu?), naime svoga kraja, ne mareći za ludost i posljedice, sudbinu nacije, onih koji su mu omogućili mandat i nas ostalih koji smo morali otrpjeti njegovu jadnu predstavu premijera.
Zoran Milanović se zapravo više ni sa čime ne igra; sve što je ikad imao, ili su njegovi birači mislili da ima, propalo je prije nego je započelo. Vlada Zorana Milanovića je ozbiljna dijagnoza, ne po pedeset posto Srba u svom ministarskom sastavu – nitko ne bi imao protiv ni da ih je osamdeset posto, kad bi bili najbolji i izvrsni – nego po svojim rezultatima koji su na samoj granici sabotaže. Svi su oni samo sinekuristi bez uspješne karijere, ambiciozne partijske figure i mladi poltroni željni političke slave. Geđovanluk koji nam ne bi ni Tomislav Nikolić priuštio da je birao hrvatsku vladu.
I kad baš sve propadne, kad ga izbace iz političkog kabarea, i ako ga današnja oporba zbog zasluga adekvatno ne nagradi (nakon što osvoji parlamentarne izbore), Zokiju je osigurano mjesto u osmeropregu haskija. Ovi iz National Geografica neće moći odoljeti, već su mu uzeli mjeru za vučno remenje. I što će mu nedostajati: redovita hrana i svježi zrak? Bolje negdje daleko na ledenom sjeveru (ili jugu?) u kakvoj ekspediciji, nego svježa roba zacakljenih očiju pod zatvorskim tušem željna sa sebe skinuti stigmu macho muškarčine.
Što mora oporba nije retoričko pitanje. Ništa, ona ima Zorana Milanovića, on je oporba razumu.
L. C./hrsvijet.net
