Predsjednica nasuprot premijerovoj sintagmi “ili mi ili oni”
Je li Titova bista zaista najveći problem države koja grca u siromaštvu?!
Na primjeru Turšića i Tita vidimo da je i lijevim i desnim talibanima važnije da viknu: ‘Ili mi ili oni’.
Hrvatska je umorna od podjela. Toliko je umorna da o podjelama koje jesu pravi problem našeg društva malo tko ima snage i volje pričati. Možda nitko i ne priča o jedinoj rasprave vrijednoj podjeli, onoj u kojoj je šačica bogatih, a siromšni čine većinu stanovništva. To baš i nije podjela. To je osiromašeno društvo u kojem glavnu riječ ima šačica bogatih koji bijedu vlastitih građana niti ne vide. Za njih sirotinja s blokiranim računima nije tema za raspravu. Za njih je Titova bista problem. Oni nam nameću stav „ili mi ili oni“, jer sirotinja im je balast zbog kojeg ne mogu potpuno uživati u državi koju smo im prepustili.
Vito Turšić je čovjek koji se bavio raznim stvarima u svom životu. Bio je izdavač, predaje na visokoškolskim ustanovama, bio je pomoćnik ministra, član raznih državnih savjeta i tijela, pravni ekspert za neka područja, a na koncu je završio kao šef ureda bivšeg predsjednika Josipovića. U svakom normalnom društvu tako svestran čovjek koji je svoje poslove obavljao uglavnom uspješno bio bi dočekan raširenih ruku. Nije nevažno za ovu priču i to da je Vito Turšić radio neke državne poslove vezane uz hrvatsko članstvo u NATO savezu, gdje je pomoćnica Glavnog tajnika bila sadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je Turšića odlučila zadržati u svom predsjedničkom timu. Čovjeka koji je najbolje poznavao ustroj Ureda predsjednika Republike postavila je da bude koordinator njezinih savjetničkih tijela. S obzirom na ono što je predsjednica najavljivala, njezina savjetnička tijela imat će više posla nego ljudi koji su na funkcijama u Uredu.
Ostanak Turšića u Uredu predsjednice jedni su dočekali kao njegovu izdaju Ive Josipovića i tobožnjih lijevih ideja. Oni drugi su počeli pljuvati po predsjednici u koju su se do jučer zaklinjali jer je ostavila Turšića u svom timu. Očito sposobnog čovjeka i jedni i drugi su počeli nazivati izdajnikom.
Zašto je u ovom našem društvu toliko neprihvatljivo da jedan profesionalac ostane raditi u uredu predsjednika Republike i nakon izborne promjene? Jedna druga rasprava koja se vodila paralelno s ovom o Turšiću može dati odgovor na to pitanje.
Bista Josipa Broza Tita postala je glavno pitanje o kojem su mediji govorili u kontekstu drugog radnog dana aktualne predsjednice. Na našu sreću, jer to ipak ostavlja zrnce optimizma, ona osobno nije ništa rekla na tu temu. Njezin glasnogovornik se dao upecati na tu udicu. Umjesto da je novinarima koji su postavili to pitanje rekao da postavljaju nevažna pitanja u važnoj instituciji, gospodin Đurić se upustio u naklapanja o tome gdje bi bista mogla završiti i time dao prostora onima koji ne misle da je siromaštvo glavni problem ove zemlje, nego su uvjereni da je to povijesna borba između naših i njihovih.
Ovu kolumnu pišem u trenutku dok se na Jelačićevom trgu okupljaju prosvjednici protiv branitelja koji prosvjeduju u Savskoj ulici. Još jedna nepotrebna podjela. Drugog smisla tog kontraprosvjeda ja ne vidim i zato ga smatram posebno zabrinjavajućim. Još jednom stav „ili mi ili oni“ na čiju pogubnost je jutros upozorio i zamjenik predsjednika HDZ-a Drago Prgomet. On voli otvarati teme o kojima bi drugi najrađe šutjeli. Nedavno je pozvao i prosvjednike iz Savske da prekinu vlastitu patnju i da problem rješavaju kroz institucije za koje su se sami borili. Kad je to izgovorio bio je napadnut porukama koje se mogu sažeti u izreku „ili mi ili on“.
Osobno mislim da bi branitelji u Savskoj trebali prekinuti ovaj prosvjed. Ili bi sve ostale braniteljske strukture trebale dati podršku stopostotnim invalidima pa jednim velikim prosvjedom poput onoga na Rivi prije 14 godina zatresti Hrvatsku ili bi svoje probleme trebali nastaviti rješavati uz pomoć predsjednice Republike koja je dolaskom u šator drugog dana svog mandata jasno poručila da na nju mogu računati. Logorovanje ispred ministarstva poruka je da dijalog nije opcija i da se ide do kraja po načelu „ili mi ili oni“. A kud će nas odvesti taj stav u kojem nema mjesta za dijalog?
Hrvatska nema snage za daljnje političke obračune u čijem ozračju ni gospođa Kolinda Grabar-Kitarović neće moći puno napraviti. Nije teško shvatiti da ona mora razgovarati s premijerom i Saborom u kojem većinu imaju oni koji nju nisu htjeli na čelu države. Kako će razgovarati u stanju stalne napetosti i razmjene poruka „ili mi ili oni“? Inzistiranje na tom napetom stanju nije ništa drugo nego inzistiranje da tome da se njoj ruke vežu i da se podjele u društvu još više produbljuju. Jasno je zašto to rade lijevi talibani, ali zašto to rade ovi s desnice, zaista je tema za istraživanje. Ne trebaju u tom istražiuvanju sudjelovati samo politilozi i analitičari. Ima tu prostora i za psihijatre.
Kreatori takve strategije kontroliranog kaosa nemaju namjeru predsjednici dati potporu u njezinom nastojanju da nešto popravi u našem društvu. Na primjeru Vite Turšića i Josipa Broza Tita vidimo da je i lijevim i desnim talibanima važnije da viknu: „Ili mi ili oni“, nego da se stanje u društvu popravi. Jasno mi je zašto to ne žele ovi koji sebe nazivaju lijevima, ali zašto hrvatskoj predsjednici ruke vežu ovi na desnoj političkoj opciji?! Odgovor na ovo pitanje mogu dati zbivanja iz predizborne kampanje koju je Kolinda počela podmetanjima iz vlastitih redova. Tek kad je petnaestak dana prije prvog izbornog kruga malo razmislila i maknula neke ljude iz svoje blizine počela je preokrećati rezultat, sve do konačne pobjede. Možda sad ne bi trebala tako dugo čekati nego bi trebala čim prije razmisliti o nekim tek imenovanim suradnicima koji misle da je rasprava o Titovoj bisti primjerena u vrijeme koje je obilježeno nikad većim uvozom hrane, vrtoglavim rastom BDP-a i s 322.000 blokiranih računa građana ove napaćene države.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
