Platforma za bolju Hrvatsku
Inauguracijski govor nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović vrlo opravdano može se ubrojiti u rijetke, ali iznimno važne i blistave trenutke novije hrvatske povijesti. Taj govor je po svojem sadržaju postao prvorazredni događaj te je nadmašio i samu svečanost, koja se svojom cjelinom, u znaku jednostavne hrvatske dostojanstvenosti, također s pravom ubrojila u rijetke, ali vrlo emotivne i radosne hrvatske povijesne trenutke.
Predsjedničin više nego programatski govor, uz vrlo visoku većinsku suglasnost i oduševljenost, neizbježno je izazvao i malobrojna stanovita omalovažavanja i osporavanja, ali ne uz navođenje ili izravno kritiziranje ikojega stava zauzeta u govoru, što bi bilo u pluralnom društvu normalno, već paušalnim pokušajima marginaliziranja ili odbacivanja govora kao cjeline. Takva negativna reakcija u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti nije iznenađenje, posebice nije iznenađenje kad dolazi od određenih novinara, ali jest iznenađenje kad dolazi čak od određenih političara, koji su imali realnu prigodu, ali su ju radije zloupotrijebili na štetu Hrvatske. Naime, kad bi kojim slučajem izostale te rijetke negativne reakcije, onda bi to značilo da su, makar privremeno, zašutjeli oni koji ne samo da ne žele dobro hrvatskomu društvu, nego čak niti ikakvu, a kamoli uspješnu Hrvatsku. Premda je većina govor protumačila kao zauzimanje za hrvatsko zajedništvo, otvoreno treba reći da nije realno očekivati da bi njime bili zadovoljni i oni u hrvatskom društvu koji ponajprije misle na svoje interese, interese svojih nalogodavaca ili skupina.
Bez obzira na tu činjenicu, iznimno je važno da je sadržaj govora vrlo prihvatljiv, često s velikim oduševljenjem, za veliku većinu članova hrvatske državne zajednice, za sve one koji su se na referendumu 19. svibnja 1991. izjasnili za neovisnu i samostalnu državu Hrvatsku. Naime, sadržaj toga govora zdrav je pogled na Hrvatsku kakvu želi velika većina hrvatskih državljana i u kojoj ima ne samo mjesta, nego i jednakih prava za sve državljane, bez obzira na sve njihove etničke, svjetonazorske, političke ili druge različitosti i pripadnosti. Sadržaj Predsjedničina govora s pravom se može smatrati temeljnom platformom za Hrvatsku, da bi bila država demokratska, pluralna, prosperitetna za sve svoje članove i za sve pripadnike hrvatskoga naroda, uključujući i one u iseljeništvu; da bi bila konstruktivna i principijelna članica međunarodne zajednice i promicateljica dobrih odnosa sa svim susjednim državama. Govor je Hrvatsku ocrtao kao državnu zajednicu slobodnih, zadovoljnih, uspješnih i sigurnosno i obrambeno organiziranih ljudi, ali ju nije idealizirao, niti pretvorio u svojevrsnu utopiju.
Većina časnih i lojalnih hrvatskih državljana u srcu nosi sliku Hrvatske uvelike ili gotovo potpuno identičnu onoj prikazanoj u inauguracijskom govoru, jer slika takve Hrvatske stoljećima živi u svijesti i nadi hrvatskoga naroda. Za takvu Hrvatsku mnogi su, kad je počela velikosrpska agresija, sve ostavili i pošli goloruki u obranu i uz velike žrtve, civilne i vojničke, uspjeli ju obraniti. Za izgradnju takve Hrvatske mnogi su bili spremni mnogo žrtvovati, a ta spremnost živi i danas. Sliku takve Hrvatske s iznimnom radošću većina je živjela u proglašenju nezavisnosti, u međunarodnomu priznanju, u ulasku u Ujedinjene narode, u pobjedi u »Oluji«, u oslobađajućoj presudi haaškoga suda hrvatskim generalima… Slika takve Hrvatske živi i danas i zato je nastupni govor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izričaj i kontinuitet stoljetne svijesti, želja i nada hrvatskoga naroda.
Premda je slika takve Hrvatske svjesno i smišljeno posljednjih 15 godina bila gažena, potiskivana, marginalizirana i izrugivana, premda su u toj nečasnoj raboti sudjelovali i sami nositelji državnih vlasti u Hrvatskoj i njihove produžene medijske i druge interesne ruke, ona je ponovno javno predočena i ponovno prepoznata kao realna platforma za bolju Hrvatsku. Predočena na usta i u govoru Predsjednice – koja jedina od svih političara ima stvarnu osobnu izbornu legitimaciju, koju su joj slobodno i tajno na izborima dali hrvatski državljani – slika takve Hrvatske postaje program i zadaća ne samo za političare i političke stranke, nego i za svakoga hrvatskoga građanina koji želi dobro Hrvatskoj i svim članovima hrvatskoga društva. Stoga je taj govor početak i okretanje potpuno nove stranice u povijesti Hrvata – jer hrvatski narod ima snage za to, a dosad nije mogao početi izgrađivati takvu Hrvatsku jer to nisu dopuštali niti htjeli oni koji su upravljali Hrvatskom.
Ne treba imati iluzije da će tek tako prestati opstrukcije i diverzije protiv izgradnje Hrvatske kakvu je u govoru prikazala Predsjednica; štoviše, treba ih očekivati i iz redova onih koji se kite najbiranijom hrvatskom retorikom, a koja je tek ovčje runo u kojem se kriju grabežljivi vuci. Nije mudro smatrati ni da je samim govorom već mnogo postignuto. Istina, taj govor je sudbinski važan, (činjenica je da ga nikad ne bi mogla izgovoriti dva prethodnika na Pantovčaku), jer je očitovanje zdravoga hrvatskoga sna i ostvarive hrvatske želje, ali je tek naznaka smjera kojim bi Hrvatska trebala krenuti. Legitimitet novoga predsjedničkoga mandata i njegove ustavne ovlasti, koje se u novije vrijeme namjerno u prikazivanju umanjuju, mogu biti stvarno uporište da se okupe sve dobrohotne snage, bile one na ljevici ili na desnici, pa da Hrvatska konačno stane na svoje zdrave političke i gospodarske noge.
Autor: Ivan Miklenić/glas-koncila.hr
