Zašto Okupatorima smetaju Branitelji?
Kad god vidite nekog hrvatskog Branitelja, duboko se naklonite i sjetite se da imate državu zato što su oni krvarili. Kad idete na posao, sjetite se da su oni krvarili da bi vi mogli raditi u miru.
U Hrvatskoj pored Branitelja koji su branili Hrvatsku, postoje i Okupatori. Njima smetaju oni koji su branili Hrvatsku.
– Kako imaju pravo biti stopostotni ratni vojni invalidi? Zašto su živi? – pitaju se Okupatori.
Jesu li takvi Okupatori se iživljavali i nad nevinim narodom u Bleiburgu? Vrlo moguće. Isti je to mentalitet. Samo ovaj put je njihova ljutnja puno veća jer su Branitelji pripadnici pobjedničke vojske. Teško mi je i zamisliti što bi Okupatori bili spremni učiniti tim ljudima da su kojim slučajem Branitelji izgubili.
Okupatorima smeta što invalidi u kolicima žele dostojanstvo koje im i pripada, a koje im ne može vratiti niti ruke niti noge. Tako izokreću priču o nekakvim “silnim” primanjima koje primaju oni koji su dali svoje dijelove tijela za slobodu Hrvatske.
S druge strane Okupatorima je potpuno normalno da se za razne homo udruge godišnje udijeli 3,8 milijardi kuna.
Jednostavna matematika kaže, ako jedan stotpostoni invalid Domovinskog Obrambenog Rata, koji je sve dao za Hrvatsku, prima 5.000 kuna, onda mu se Hrvatska Država odužuje za njegov doprinos u obrambenom ratu godišnje u iznosu od 60.000 kuna. Iako je svakome normalnom čovjeku to smiješna svota, Okupatorima je i taj minorni iznos previše.
Ako 3,8 milijardi podijelimo s 60.000 kuna, dobijemo brojku od 63.333.
Jel’ moguće da homo udruge za Hrvatsku Državu vrijede kao 63.333 invalida Domovinskog Obrambenog Rata? Okupatori tu ne vide problem, jer su ipak homo udruge više “zadužile” Hrvatsku.
Žalosno je da netko ima obraza nasrtati na ljude koji su sve dali za obranu Domovine. Valjda ne postoji država u svijetu koja bi to dopustila. Vjerujem da bi skoro svaka država u svijetu napad na svoje branitelje osudila kao čin napada na samu sebe. Kažem skoro svaka, jer ipak živimo u Hrvatskoj.
Ljude koji su svoje dijelove tijela ostavili za slobodu Hrvatske nazvati “šatorašima” je vrijedno svakog prezira. No, poslušnici po medijima (uključujući i državne) su se otimali tko će veću važnost dati jednoj gadljivoj skupini koja prosvjeduje protiv invalida u kolicima.
Što je sljedeće? Hoćemo li gledati kako Okupatori prosvjeduju ispred Dječje bolnice u Klaićevoj zbog lijekova potrošenih za liječenje djece?! Sram neka bude sve one koji su sudjelovali u tome. Nasrtati na invalide, ma tko on bio, dno je dna i zavređuje osudu, a ne pohvalu društva.
Sjećam se kao da je bilo jučer, učiteljica bi pozvala nekog “narodnog heroja” i onda bi on došao i pričao nama djeci partizanske priče. Nisi smio niti pisnuti dok “drug narodni heroj” priča kako su ganjali ustaše po šumama. Nisam ja tada kužio da je to bila bitka oko drva i koncesija na šumu.
Sjećam se da “narodni heroji” nisu čekali u redu kao ostala raja. Još ako je netko bio “prvoborac” s njime se nisi smio niti našaliti jer je bio naoružan i mogao je svaki čas zapucati prema “ustaši”. Niti milicija nije smjela ništa “narodnom heroju” jer je on bio iznad zakona. Ipak je on “narodni heroj” koji je zadužio narode Jugoslavije.
Za razliku od partizana koji i danas primaju mirovine, priznajem da sam rado u društvu istinskih hrvatskih heroja – hrvatskih Branitelja.
Oduševljava me kod njih njihovo čisto i veliko srce. Srce koje lako plane, ali se isto tako lako i smiri ako vidi da ti je žao. Srce koje pokazuje milost i tvrdoću kada vidi nepravdu.
Njihov izgled je momački. Junački. Oni će se u nužnoj samoobrani i potući s tobom ako treba, a poslije s tobom otići na pivu oprosta i pomirenja. Kod njih nema mržnje. Nema igre u rukavicama. Nema da ti muljaju i lažu. S njima znaš na čemu si. Oni su ponosni hrvatski sinovi koji su iznijeli sve ono što neki mogu samo sanjati.
Mnogi od njih se osjećaju odbačeno i jadno. Oni koje mrze Hrvatsku od njih prave slučajeve od kojih se treba sklanjati. U medijima se o njima može samo pročitati kao nekim problematičnim likovima. Dovoljno je znati tko stoji iza tih medija i odmah ti je sve jasno.
Spominju se neke mirovine kao da su oni izvor svih problema u državi. A kada saznate kolike su im mirovine zapitate se kako uopće mogu preživjeti s time što dobiju.
U ovih dvadestak godina koliko imamo Hrvatsku nije snimljena niti jedna hrvatska verzija Sutjeske, Neretve, Valtera brani Sarajevo… Kako su to znali raditi ovi kojima smetaju hrvatski Branitelji. A priča o herojstvu naših ljudi ima koliko te volja.
Naši Branitelji su zaustavili treću vojnu silu u Europi! To nije događaj preko kojega bi mi trebali preći samo tako. Ti ljudi su ostavili svoje žene, djecu, roditelje… Nisu ti ljudi kalkulirali. Nije nitko od njih razmišljao o nekim privilegijama.
O privilegijama su razmišljali oni koji sada prigovaraju hrvatskim Braniteljima. Osim toga, zašto nisu oni koji prigovaraju na braniteljske privilegije uzeli pušku u ruke i išli braniti hrvatski rod i zemlju pa bi i oni imali danas te “velike privilegije”. Ili zašto se ti kojima smetaju hrvatski Branitelji ne zamijene s njima? Neka daju hrvatskim Braniteljima svoju plaću i ostalo što ide uz plaću, a neka uzmu te “privilegije” pa da hodaju svijetom bez noge ili ruke ili da ih netko drugi vodi na wc. Zašto se ne zamijene s udovicama hrvatskih Branitelja koje su same othranile djecu, a istoj toj djeci nisu znale reći zašto sva druga djeca imaju očeve, a oni ne. Ili, da dok “uživaju” u tim “velikim privilegijama” dan danas traže tijelo poginulog sina.
Sramota može biti sve one koji govore nešto protiv hrvatskih Branitelja. I njih i sve ostale koji nasjedaju na bilo koju priču koja je usmjerena protiv hrvatskih Branitelja.
Kad smo već kod privilegija… Znate koje su to “velike” privilegije? To vam je kada vam dadnu jednom u životu da uvezete rabljeni auto bez poreza i dadnu vam nešto dionica u nekom poduzeću. To su te privilegije.
Ma, muka mi je od toga svega… Muka mi je kada čujem bilo koju lošu riječ protiv bilo kojeg hrvatskog Branitelja.
Zato, kad god vidite nekog hrvatskog Branitelja, duboko se naklonite i sjetite se da imate državu zato što su oni krvarili. Kad idete na posao, sjetite se da su oni krvarili da bi vi mogli raditi u miru.
I slušajte… Samo ih slušajte. Slušajte njihove oči koje govore više nego svi dnevnici ovoga svijeta. To su oči ljudi koji su bili spremni dati svoj život za nešto puno vrjednije.
Samo ih gledajte u oči i ako budete pažljivo gledali vidjet ćete ljepotu Hrvatskog naroda kojega oni toliko ljube.
Autor: Elvis Duspara/dnevno.hr
