Kako su branitelji postali “šatoraši”
Histerija o fašizaciji hrvatskog društva
Pred srpsku agresiju na Hrvatsku i tijekom nje, velikosrbi su na sva zvona govorili o ugroženosti, progonima, čak pokrštavanjima (Pupovac) kojima su navodno bili izloženi pripadnici srpskog naroda. Ista se retorika kasnije ponovila i u Bosni i Hercegovini, no događaji na terenu svjedočili su nečem potpuno suprotnom od histerično oglašavanih pogroma Srba. Na terenu su srpske snage lakoćom osvajale nebranjena ili slabo branjena sela i gradove, a posljedice njihovih pohoda bijahu vidljive u mnoštvu pobijenih nesrba, među kojima je bilo neuobičajeno puno civilnih žrtava. Svakomu tko je imalo objektivnije pokušao analizirati nedavne srpske osvajačke ratove (kao jedini, uistinu mračni aspekt devedesetih!) postalo je jasno da je “ugroženost” Srba bila samo dimna zavjesa kojom se željelo prikriti i opravdati planirani velikosrpski zločin.
Kako se kalila mržnja prema braniteljima
Dvadeset godina od rata, u Hrvatskoj se opet podižu tenzije, a Hrvate iznova pribija na stup srama. Ovaj put nisu “ugroženi” samo Srbi, nego demokracija, a na nju navodno navaljuje združena ultranacionalistička desnica, ustašoidi, sjedište kojih je u Šatoru, na Savskoj 66.
Nije ovo prvi put da se hrvatsku nacionalnu opciju nastoji proglasiti profašističkom, naprotiv, postoji kontinuitet jugofilnog etiketiranja Hrvata kao fašista. Da ne obrazlažem politiku iz vremena Jugoslavije kada je takvo prozivanje bilo svakodnevno i za karijeru denuncijanata vrlo korisno, dovoljno je spomenuti da su pokušaji ljevičarskog prizivanja fašizma u samostalnoj Hrvatskoj zabilježeni još devedesetih godina prošlog stoljeća. Njihov je doseg ipak bio slabašan i marginalan pa nisu znatnije utjecali na tadašnje političke prilike u zemlji. Vremenom, ova je politička opcija ojačala, pa su njezini opetovani urlici o fašizaciji Hrvatske, počeli nailaziti na nešto veći odjek.
Kada je kao oporba politici omalovažavanja Domovinskog rata, koju je po nalogu Banskih Dvora provodilo Ministarstvo branitelja, u Savskoj iznikao Šator, histerija o “fašizaciji” Hrvatske dobila je objekt na koji se mogla usmjeriti svom žestinom.
Na toj se točki luđačko zazivanje hrvatskog fašizma susrelo s drugim tezama koje su u javnost puštane sa iste adrese. Riječ je o već poprilično raširenom vjerovanju o lažnosti braniteljskih dijagnoza i basnoslovnim veteranskim privilegijama, koje su “državu dovele na prosjački štap”. Zahvaljujući tomu što već dulje vrijeme kolaju javnim prostorom, ove su izmišljotine uspjele steći pravo građanstva, dapače, počelo ih se doživljavati kao izraz oštroumne demokratske svijesti, a ne kao odraz skučene malograđanske mržnje koja “viri u tuđi tanjur”, što one u stvari jesu.
Zanimljivo je da populaciji koja se “pali” na ovakve teze, ne pada na pamet u pitanje dovesti basnoslovne svote novca koje se odvajaju za, po Hrvatsku vrlo štetne jugofilne udruge za ljudska prava, ili za partizanske (i to ne obiteljske) mirovine antifašista koji su u vrijeme rata imali 2 – 3 godine, ili su se rodili nakon 1945.
Jedan od posljednjih uradaka na tu temu napisao je Ante Tomić, odnedavna poznat i kao Krnjo Prološki. Još listopada 2014. branio je Glavaševića mlađeg i analizirao njegovu izjavu o nesrazmjeru dijagnosticiranog PTSP-a kod hrvatskih branitelja i navodnog nepostojanja tog oboljenja kod srpskih veterana, koja je pomoćniku ministra poslužila za to da čitavu braniteljsku populaciju koju navodno zastupa, neizravno optuži za “lažnjaštvo”. Nadređeni mu ministar Matić, Glavaševićev je istup kasnije pokušao ublažiti, pa je otužno braneći neobranjivo, njegove riječi tumačio kao izraz Bojanove “znatiželje” kojom on “kao znanstvenik pristupa fenomenu ratnih veterana”.
Drugi Glavaševićevi istomišljenici se nisu trudili prikriti pravi smisao izrečenoga, a najiskreniji je, u svom uobičajeno primitivno – malograđanskom komentaru Glavaševićeva ispada, bio EPH-ov vodnik JNA, Tomić. Zlurad do dna svoje “naprednjačke duše”, napisao je kako nije istina da Glavaševićeve riječi “izjednačavaju agresora i žrtvu” za što su ovoga, kako veli, optuživali neki “desničari”. Naprotiv, ushićeno ciničnim tonom nastavlja Tomić, Glavašević mlađi je samo ustvrdio da se po masovnosti PTSP-a, hrvatska strana jasno razlikuje od srpske kod koje tog oboljenja navodno nema. To po novinaru Jutarnjeg znači da su, za razliku od “poštenih” srpskih veterana, hrvatski branitelji obični lažnjaci, što je dodatno prisnažio zaključkom da svatko od nas poznaje “barem četvero, petero lažnih branitelja”. Svjetina dakle, po vodniku, ima pravo suditi i presuditi.
Sljedeći izljev mržnje na koji nije trebalo dugo čekati, došao je sa strane s koje, u državama koje drže do sebe, ne bi mogao doći. Famoznim TV izračunom mirovine Đure Glogoškog, s braniteljima se obračunao nitko drugi do njihov resorni ministar. Kažnjivom objavom i manipulativnom interpretacijom privatnih podataka (što mu nije prvi put, sjetimo se “najčasnijeg” Registra branitelja) Matić je pokušao, a posljednja zbivanja govore da je zajedno s istomišljenicima u svom naumu dijelom i uspio, bijes dijela javnosti usmjeriti na čitavu braniteljsku populaciju.
S riječi na djela: mržnja na ulicama
Višegodišnje huškanje, naročito pojačano nakon uspostave Šatora, ubrzo se materijaliziralo. Prvo je izvjesni Grahovac izveo performans u Savskoj 66, da bi par dana nakon toga, kako prenose neki portali, divljao po autobusu na liniji Zagreb – Velika Gorica i psovao branitelje, predsjednicu, HDZ. Na njegovo udaljavanje iz Savske promptno je reagirao Centar za mir bojeći se da mu policijskom intervencijom nije uskraćeno pravo na prosvjed. Njegovu, pak, divljačku epizodu u ZET-ovu autobusu odšutjeli su grobnim mukom, jer to valjda ne ugrožava mir za koji se zalažu.
Još dalje je otišao, zasada (nadamo se ne i zadugo) nepoznati napadač koji je u tramvaju vrijeđao i potom tvorno napao teško bolesnu hrvatsku veteranku Bojanu Kaurin. Žrtvini suputnici u tramvaju ostali su potpuno nezainteresirani za nasilje koje se događalo pored njih, a vozač čak nije uslišio ni molbu napadnute da pozove policiju. Ako putnici nisu reagirali zbog straha da će se divljak okomiti na njih, kako onda objasniti izostanak reakcije vozača koji je u svojoj kabini prilično siguran od napada? Očito je da je osim straha u igri bio još jedan element: ravnodušnost.
Naime, u tramvaju su se zasigurno vozili ljudi koji su svoja stajališta o braniteljima formirali na opisanoj medijskoj kampanji i koji stoga smatraju da nema ničeg lošeg u tomu da se “te parazite konačno nauči pameti”. Izostanak reakcije u sramnom zagrebačkom tramvaju, izravna je posljedica, kako huškačkog odnosa medija i čelnih ljudi mjerodavnog ministarstva spram branitelja, tako i šutnje kojom najpoznatije udruge za ljudska prava gledaju na neojugoslavensko nasilje koje se zahuktava od slučaja Ružice Čavar, pa sve do napada na Bojanu Kaurin. Izgovorena i napisana mržnja onih koji “ne mrze” te šutnja navodnih zaštitnika ljudskih prava i raznih centara za mir i nenasilje, urodili su jedinim mogućim rezultatom – zlom i nasiljem koje se doživljava kao normalna stvar.
Konačno, uslijedio je i marš mržnje u režiji nekolicine udruga koje pod firmom međunacionalne tolerancije, neutješno i militantno nariču nad sudbinom propale države i kojima su branitelji, s obzirom da su Hrvatsku obranili od jugoslavenskih pokolja, sasvim logična meta. Od ovog je skupa, tragikomičnija bila samo pred TV kamerama glumljena zabrinutost jednog od idejnih začetnika sveg ovog zla, ministra Matića, da se navedeni skup “ne izrodi u nasilje”.
Od vanjske agresije do (uglavnom) verbalnog građanskog rata
Današnja je Hrvatska tako došla situaciju sličnu onoj u kojoj se nalazila devedesetih godina: nakon reda optužbi za “fašizam”, “ultranacionalizam”, dolazi red nasilja, ali ne “ultranacionalističkog” nego, vidi vraga, “naprednjačkog”. Tako su, kao i svojedobno u ratno vrijeme, Hrvati dvostruke žrtve: prvo lažne promidžbe kojom ih se optužuje za zle namjere i ekstremizam, a potom i nasilja kojemu ih se podvrgava nakon što ih se označi “fašistima”. Identična devedesetima je i metodologija, kojom se, kao što je svojedobno oglašavana ugroženost Srba kao uvod u rat protiv Hrvatske, danas najavljuje hrvatski fašizam i ultranacionalistička ugroza demokracije, čime se stvara dimna zavjesa za nesmetanu provedbu novog vala, verbalnog i fizičkog protuhrvatskog nasilja. Identičnost načina političkog djelovanja velikosrba i njihovih današnjih neojugoslavenskih saveznika u Hrvatskoj nas ne treba čuditi, s obzirom da se i jedni i drugi napajaju na istim ideološkim obrascima jugoslavenske propagande.
Postoji i jedna stvar u kojoj se današnja zbivanja razlikuju u odnosu na ratne događaje. Devedesetih je Hrvatska većinom jasno znala koja je njezina strana, pa je čvrsto stala u obranu svog prava na opstanak. Danas se ne borimo protiv vanjske ugroze nego protiv vlastite, hrvatske samomržnje (ova je u našoj dugoj podložničkoj povijesti najuspješnije uzgajana tijekom postojanja dviju Jugoslavija), koju uspješno utjelovljuje aktualna, a rehabilitirala ju je još Račanova vlast. Neojugoslavensko se nasilje danas uopće ne doživljava problematičnim jer nije upereno prema drugim narodima, štoviše, protuhrvatsku mržnju (tj. samomržnju) ne samo da se ne doživljava opasnom, nego ju se nameće kao najviši oblik unutarnje hrvatske demokratske zrelosti.
Zahvaljujući ovako nepravedno uspostavljenim političkim odnosima svjedočit ćemo sve užarenijim političkim odnosima. Hrvatska će u sve većoj mjeri nalikovati sebi iz vremena karađorđevićevske Jugoslavije, kada su se na sceni izmjenjivali razni oblici prorežimskog, proturežimskog i režimskog nasilja, s tim što će ulogu srpske dinastije ovaj put preuzeti domaći štitonoše neojugoslavenstva.
Autor: Egon Kraljević/hkv.hr
