Nakon izbora na predsjednicu pucaju iz svih oružja
Kome je predsjednica Republike Hrvatske – „ona“
Nakon inauguracije predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar Kitarović nije trebalo dugo čekati da se „vredni predvodnici moralne vertikale savremenog našeg novinstva, i teskobni očajnici izgubljenog jugoslovenskog identiteta, življu koji obitava u Hrvatskoj obznanu vest da je krivo glasovo na izborima za neku tamo žemsku koja nema pojma šta treba da znači demokratija u Hrvatskoj i kako ta demokratija da se provodi po hrvatskim zemljama”. Ne, oni nisu imali strpljenja i njima se nije dalo dugo čekati. Čak niti 24 sata!
Odmah su, ne čekajući, iz svih dohvatljivih oružja krenuli pucati. Pucaju li pucaju od, bez prestanka, novinarski „rabljeni kalašnjikovi” (iznova podmazani!) iz svih crvenih hrvatskih medijskih utvrda, svjedoci smo, evo već desetak dana. Bez obzira, što je hrvatski narod na izborima (od Konavala do Iloka, od Mostara do Tuzle, od Berlina do Moskve, od Zagreba do Buenos Airesa) odlučio većinom glasova birača da je najbolji izbor podržati za predsjednicu gospođu Grabar Kitarović.
Ma, kakvi, tim novinarima, komentatorima (od kojih su i neki urednici nekih medija) u bilo kojoj prvoj napisanoj ili izgovorenoj rečenici naglasak je na omalovažavanju nekih marginalnih zbivanja na inauguraciji te naglašeno isticanje sporadičnih, nevažnih pojava u prvi plan, umjesto da se piše i govori o bitnim naglascima iz prvog obraćanja prve hrvatske predsjednice nama Hrvatima, manjinskim zajednicama u Hrvatskoj i Hrvatima izvan Hrvatske.
Tako smo minulih desetak dana (opet naglašavam, tek desetak dana; ne deset mjeseci!!!) od inauguracije predsjednice Grabar Kitarović mogli, tko je dakako htio, čitati brojne tekstove ili komentare posebno u izdanjima EPH-a i slušati na javnoj televiziji (o ostalim televizijama koje imaju nacionalnu koncesiju ne želim pisati jer narod ne plaća njihove novinare, a tzv. nezavisne gradske portale bolje i ne spominjati jer uporno prenose prerađene vijesti iz „EPH-a radionice” ili „skidaju” s portala HRT-a ili, pak, kao neprimjetno, prenose prerađene vijesti HINA-e), koji predsjednicu, ničim izazvanu, tek na početku mandata žele maksimalno omalovažiti. Samim tim i ljude koji su dali svoj glas upravo predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Doslovno.
To što premijer Milanović (kako sam uljudan prema njemu; nisam ga nazvao licemjerom) mrtav hladan u izjavi za medije u utorak veli kako nije pročitao njemu upućeno zadnje pismo predsjednice za mene nije nikako iznenađenje ili sumnja u njegove izgovorene riječi. Iskreno vjerujem da taj dopis Milanović osobno nije pročitao, ma što god bilo tko mislio o tomu. Njega to pismo ni bilo koja poruka predsjednice, ma koliko značajna bila, iz tog pisma niti iz bilo kojeg sljedećeg – ne zanima. I točka! Taj čovjek tom svojom izjavom još više, ili do beskraja, potvrđuje činjenicu koju sam prije tri godine, nakon parlamentarnih izbora, napisao.
To je opak, opasan čovjek i oličenje najortodoksnijeg boljševika u neovisnoj Hrvatskoj koji će Hrvate u svojoj nesposobnosti vladanja dovući do jada i čemera. A, teško da bi mu u „izabranoj vrsti” svih takvih boljševičkih tipova – vođa, podrijetlom recimo Hrvata, u minulih stotinu godina ulogu kapetana svih kapetana mogao preuzeti i onaj „ljudina od čoveka” koji se, navodno, rodio u Kumrovcu da je još živ (srećom za Hrvate nije).
Sektaška vlada
Tko to nije shvatio od izbora 2011. kada je Milanović preuzeo vlast do dana današnjega, zaista ne će sebi priznati i shvatiti ni u trenutku smrti. Zbunjujuća činjenica u toj priči jest da takvih ljudi u Milanovićevoj sekti još uvijek ima i drže se kao narkomani njegove imaginarne političke koncepcije i recepata za uništenje Hrvatske u materijalnom i posebno u duhovnom smislu. Njegova sadašnja drskost, nekulturno ponašanje, cinizam i omalovažavanje dužnosti koje obavlja predsjednica Republike Hrvatske produkt je jasnog i sustavno politički usklađenog plana prije pet – šest godina s bivšim predsjednikom Josipovićem – o nenapadanju s jedne (Vlada RH) i druge strane (Ured predsjednika) do novih predsjedničkih izbora – pa onda “vidjeti kako ćemo proći 2015. na izborima za predsjednika te kako ćemo i što dalje”.
E, izbori su prošli kako su prošli, Bogu hvala. Hrvatice i Hrvati preduhitrili su njihov plan na predsjedničkim izborima te kazali koga žele za predsjednicu. Sada su obojica na političkoj vjetrometini koju nisu očekivali. Bivši predsjednik je pokazao i dokazao da nije bio vrijedan biti poglavarom svih Hrvatica i Hrvata te to skrušeno priznao (rekao bi Josipović: „Tako mi Bog pomagao!”), a Milanović za sve svoje sustavne pogreške, neznanje i nesposobnost njegove sektaške vlade u upravljanju državom prebacuje (vidi čuda!) na – birače.
Tomu u prilog ide i njegova rečenica izgovorena u utorak u Šibeniku: „Birači su znali što biraju kad su birali i znali su tko će biti premijer. Ponosan sam na ono što radim.” Svaka naredna rečenica, kao komentar na ovu izjavu, jest suvišna.
Očito se čovjek, ujedno i premijer, obraća samo svojim „uhljebima” i članovima njihovih obitelji s komunističkim pedigreom, a svi ostali građani u Hrvatskoj – ona ogromna većina političkih neistomišljenika te velika, osiromašena, obespravljena većina građana koja doslovno muku muči kako preživjeti petnaestak dana (i to oni zaposleni sretnici koji koliko – toliko redovito primaju plaću) u mjesecu – nisu u njegovim političkim i umnim planovima te mu kao takvi i nisu potrebni u ovoj državi Hrvata! Milanović je isključivo koncentriran na destrukciju države u svim segmentima, a ne za boljitak hrvatskoga društva. Nije mi jasno kome to danas u Hrvatskoj stvarno nije jasno.
Krnjo i Bora
U tom planu ima „vrlo sugestivne” pomagače u medijima. Budalasto je pritom čak i spominjati, no moram, kako se u svojim komentarima na inauguraciju predsjednice osvrnuo dvojac Tomić – Dežulović. Rekao bih, čak i bezobraznije od Milanovića (što je vrlo teško, no istina je). Tko je čitao te tekstove zna što govorim. No, tko nije čitao ima jedna zgodna rečenica u tekstu kolumnista A.T. (inače spaljenog kao Krnjo na pokladni utorak u svom rodnom mjestu Prološcu u Imotskoj krajini) u kojoj piše da on izvještava iz Zagreba „ne kao kolumnist, nego kao reporter Slobodne Dalmacije.”
Zamislite, hrvatski puče!; Ante Tomić je jedno jutro i dio popodneva proveo opet kao reporter i „svojin virnin čitateljima” obznanio da se spustio na manje vrijedno radno mjesto u redakciji Slobodne Dalmacije. A, plaća mu ista! Čini mi se da uopće nije slušao, iz njegova teksta proizlazi, što predsjednica govori već je u njenim izgovorenim rečenicama i promatranju tko je uzvanik na inauguraciji potpuno izgubio pojam gdje se nalazi. De facto, čini se, osjetio se izgubljen među Hrvatima na tom skupu; ali ga to nije spriječilo da svoje viđenje prenese i čitateljima Slobodne. Kao svoju jedinu istinu (poput Milanovića), i kao da je ON šef protokola hrvatske predsjednice!
A, kolega mu Bora „revni ljubitelj” srbijanskih pošalica cijelu je inauguraciju, u svojoj kolumni, povezao skoro u svakoj drugoj rečenici s riječju „…jebiga…” i zaključio da njegova djeca ne bi htjela biti na takvom skupu na Markovom trgu. Nije napisao na Trgu sv. Marka. Njemu je sv. Marko isto kao i sv. Sava, tako da mi je jasno zašto čovjeka koji je u splitskom kvartu Radunica, gdje je odrastao, ljudi ne žele ni vidjeti na sprovodima svoje rodbine ni svojte. Nipošto. To valjda govori nešto o toj osobi.
Te kolumne u SD, na sreću, nemaju nikakve veze sa stvarnošću i s osjećajem ljudi koji naprosto moraju čitati (jer su to „naučili” kupovati, no to je posebna priča) ovu EPH-a listinu na prostoru gdje se najviše distribuira. Dakle od Zadra do Dubrovnika i, posebno, u Dalmatinskoj zagori. Većina ljudi pogleda najprije osmrtnice, naslovnu stranicu i, eventualno, što se događa oko Hajduka. Ostale stranice jednostavno preskoče, prelistaju… No, netko iz običnog puka i pročita ove komentare dvojca iz Slobodne, rečenicu – dvije zapamti kao „nešto” i onda to narod po krčmama ili na tržnici međusobno komentira. Ima, dakako, i osoba koje, eto, moraju kao profesionalci čitati takve članke ili ljudi koji ih čitaju iz znatiželje da pogledaju kojim će novim rečenicama takvi novinari još više ogaditi sve što ima bilo kakve veze s Hrvatskom.
Stoga, kako ostati gluh i nijem dok vidim, čujem što meni te mojoj djeci (to je važnije) svakodnevno nudi propaganda Milanovićevih „kukurikavaca” preko dostupnih javnih medija!? Koliko argumenata treba čovjek podastrijeti svojim sugrađanima i poznanicima da priznaju kako samo sadašnje i isključivo domoljubne političke stranke s razboritim ljudima u čelništvu stranaka u ovoj nepravednoj zbilji naše domovine mogu pokrenuti Hrvatsku na čelu s predsjednicom Grabar Kitarović!?
Ivana Simić Bodrožić
Proizlazi da samo nekoliko posjećenijih portala, svjetonazorski bliski ovom, te vrlo malo emisija na lokalnim televizijama mogu biti glas hrvatskoga čovjeka. Dakako da ne očekujem potvrdu ove konstatacije od Jergovića, Tomića, Galla … (navodim samo neki tzv. eksponiranije novinare koje, to je činjenica, Milanović nagrađuje plaćom; čitaj via Pavić). Nije li to tužno u Hrvatskoj 2015. godine? Nije li žalosno da se ljudi koji žele čuti riječ hrvatstva (nikako ne riječi neoustaštva!) moraju „preseljavati” kod susjeda da bi pogledali poneku televizijsku emisiju na lokalnim televizijama gdje se govori o bitnim problemima Hrvatske i o nesposobnim ljudima koji sada vode hrvatsku državu!? A, zamislite, isti ti ljudi plaćaju, i obvezni su!, plaćati pretplatu HRT-u. Tko je tu više lud!?
Recimo ovako. Moram li gledajući vremensku prognozu na teletekstu HTV1 istovremeno slušati na javnoj televiziji u minulu subotu ujutro (šest dana nakon inauguracije predsjednice Grabar Kitarović) glas neke žene koja uporno ponavlja riječi „jeste”; „dakako žensko”; „ona”; „razlila joj se šminka”; „ona nije bila prikladno odjevena”; „ona nije posvetila dovoljno pažnje frizuri i žao mi je da u našim časopisima nema ljudi koji bi više komentara posvećivali izgledu naših političarki i političara u svečanim prilikama, pa i tome tko se češlja s lijeva na desno i obrnuto”… Nisam imao strpljenja pa ugasih teletekst hoteći vidjet – tko to zbori. I vidio sam, vrlo mlada žena, hrvatska književnica (tako je predstavljena od voditeljice javne televizije) Ivana Simić Bodrožić. A, ja budala, mislio da osoba koja govori uživo u studiju jest neka gošća iz Srbije; po govoru!
Ne, prevarih se; to doista jest hrvatska književnica, provjerih kasnije. Hrvatska književnica koja je rođena u Vukovaru, a ne želi govoriti na javnoj televiziji standardnim hrvatskim jezikom. Gdje smo došli!? Gospođi Simić Bodrožić jest normalno iskoristiti priliku da javno – vrlo naglašeno nekoliko puta – izgovori riječ „jeste” umjesto „jest” u programu HRT-a i umjesto da kaže „gospođa predsjednica RH” književnica koristi osobnu zamjenicu u trećem licu jednine – „ona”. Skandalozno, da ne može drukčije biti. Sva sreća, voditeljica na HRT-u prekinula je njen monolog (ili svjesno pripremljen nekrolog gospođe Simić Bodrožić u kojoj pokazuje svu netrpeljivost prema predsjednici) riječima: „Dobro… Idemo dalje s novim javljanjem.”, jer je i sama uvidjela da iz svake izgovorene riječi hrvatske književnice isijava prijezir prema predsjednici Hrvatske.
Pitam se, tko je ta književnica Simić Bodrožić koja svojim govorom može privući pažnju bilo kojeg školskog ravnatelja – organizatora na promociju njenih knjiga u Hrvatskoj gdje bi njeno izlaganje trebali slušati hrvatski đaci koji uče suvremeni hrvatski jezik. Ili se, varam? Možda joj vrli ravnatelj Frljić (a, ima takvih „frljića” još oohhhho po Hrvatskoj) u riječkom HNK-u organizira predavanje na temu o stradanju srpsko-hrvatskoga jezika na prostoru bivše jugoslavenske republike Hrvatske.
Napokon, odakle pravo toj gospođi Simić Bodrožić, koja se titulira hrvatskom književnicom (ne političarkom!), kazati za predsjednicu države da je njena pobjeda na izborima samo obmana „jer HDZ ionako drže konzervativni muškarci;… i zbog toga njeno ime u izbornoj noći HDZ nije zazivao, nego je skandirano ime njenog supruga Jakova, a potom i Franje Tuđmana.”
Ne želim se bez potrebe križati, no treba postaviti pitanje: “Razumije li gospođa Simić Bodrožić, hrvatska književnica, što je okupljeni narod u tom trenutku radosti htio reći?” Očito ne razumije jer književnica ne razumije ni duh ni dušu hrvatskoga čovjeka. Dragi Bog joj bio pomoći u njenom budućem spisateljskom radu… na nepostojećem srpskom – hrvatskom jeziku. Samo mi nije jasno kako je uspjela (piše u njenom životopisu da jest) diplomirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kroatistiku, a pritom u četiri godine studija nije naučila da su hrvatski i srpski jezik dva različita jezika!? I nije književnica uspjela spoznati da je u RH službeni jezik – samo hrvatski jezik, koji je i jedan od službenih jezika u EU. Tko joj je dao diplomu?!
Taj nastup gospođe Simić Bodrožić u minulu subotu dobro sam zapamtio, no isto tako i prešutno upozorenje trenutnih urednika HRT-a da oni, ako žele, mogu pretplatnicima dovesti na male ekrane razne osobe kao komentatore – goste u emisije u bilo koje doba dana koji mogu diskreditirati koga god žele. Čak i predsjednicu Republike Hrvatske na najprimitivnijoj razini koju je iskazala književnica Simić Bodrožić.
No, još više me iznenadio i uvrijedio kao gledatelja neprofesionalan nastup urednika i voditelja podnevnog Dnevnika na HTV-u Siniše Kovačića koji je više puta u izravnoj komunikaciji s novinarima na terenu početkom ovoga tjedna umjesto niza riječi koje priliče voditelju javne televizije „predsjednica Kolinda Grabar Kitarović”, koristio riječi „Kolinda” ili „ona”. Predsjednica Republike Hrvatske je, eto, i Kovačiću, mladom novinaru HTV-a, poput mlade književnice Simić Bodrožić, jednostavno – „ona”?!!!
„Ekscesi”
Pitam se koji bi ravnatelj javnih televizija u EU poslije takvog neprofesionalnog pristupa takvog urednika i novinara „držao” na plaći? Ma, prije prognoze vremena dobio bi otkaz te ga potjerao iz studija. Jer, ako to ne bio napravio, i ravnatelj bi dobio otkaz deset minuta nakon završetka Dnevnika i to za „vike vikova”.
Sve u svemu, svjesno pripreman omalovažavajući govor hrvatske književnice te još znakovitiji odnos urednika i voditelja Dnevnika te njegovo (svjesno ili nesvjesno uopće nije važno; jer njegov je posao da zna obavljati taj posao) nepoznavanje oslovljavanja u bilo kojem trenutku predsjednice Republike Hrvatsku i svih ostalih dužnosnika je u najmanju ruku skandalozno; i sve se to na javnoj televiziji tolerira.
Ako, netko misli da se ovi ekscesi (jer to jesu, a ima ih još koliko želite) baš slučajno događaju na javnoj televiziji te da nemaju namjeru omalovažiti u svim segmentima predsjednicu Grabar Kitarović, a ne podudaraju se u skladu s planom Radman – Milanović obezvrjeđivanja i sramoćenja svega vrijednog što Hrvati u budućnosti žele podržati i promovirati onda se tu nema što ni zbrajati niti oduzimati.
Autor: Domagoj Zovko/hkv.hr
