TIHOMIR DUJMOVIĆ: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti
Premda je bilo logično da se njegove sumnje sada dokažu i dokumentiraju, pravosuđe odnosno USKOK sada, deset mjeseci kasnije, tvrdi da su svi nevini!
Za slučaj ‘Spačva’, zbog kojeg je pao Slavko Linić, nitko nije kriv!
USKOK ne nalazi nikakve elemente odgovornosti Slavka Linića u slučaju “Spačva” – tako glasi službeni stav hrvatskog pravosuđa o aferi zbog koje je prije gotovo godinu dana smijenjen moćni šef financija Slavko Linić. Njega je zapravo u jeku afere Spačva prozvao premjer Milanović – rekao je da su mu „čiste ruke najvažnije” i žurno ga je izbacio iz Vlade, a kasnije i iz SDP-a. Vinkovačku drvoprerađivačku industriju Spačvu kupovao je Linićev prijatelj, a porezni dug firme je prebijen s pet hektara slavonske zemlje čija se vrijednost procjenjivala u razmjeru od šest do 33 milijuna kuna. Ta razlika je bila tretirana kao potencijalni kriminal, a Milanović je trenutno, i prije istrage, smijenio Linića. Premda je bilo logično da se njegove sumnje sada dokažu i dokumentiraju, pravosuđe odnosno USKOK sada, deset mjeseci kasnije, tvrdi da su svi nevini! Kako može biti jednako pravovaljana procjena iste zemlje na 33 i na 6 milijuna kuna? Toga ima samo u Hrvatskoj! Ako je pak baš sve čisto u priči o Spačvi, onda je jasno da je premijer Milanović ministra financija smijenio s izmišljenim razlozima! To pak traži jednu drugu vrstu reakcija! S druge strane, Linić je tada iznio niz vrlo žestokih optužbi protiv premijera, a neke od njih ponavlja i danas. Najčešće onu da je premijerov brat dobio jednako suspektne kredite iz HBOR-a kao i Linićev šef Porezne uprave! Ali, sve je to za naš USKOK pošteno, pravedno, i nigdje tu „USKOK ne nalazi elemente odgovornosti”. Zanimljivo! Nekad je znao dizati kaznene prijave i za ilegalno poklonjenu peku, ako dobro pamtimo, zar ne?
Josipovićevi savjetnici primali znatno veće plaće i od ministara!
Šef Josipovićeva kabineta primao je tek nekoliko stotina kuna manju plaću od premjera, neto iznos veći od dvadeset tisuća kuna, a Zrinka Mojzeš Vrabec, savjetnica za društvene djelatnosti, primala je nekoliko stotina kuna manju plaću od aktualne ministrice kulture! Savjetnica je mjesečno primala 15.600 kuna, dok je Andrea Zlatar kao ministrica kulture dobivala 16.446 kuna. Pritom su se obveze Josipovićeve savjetnice uglavnom sastojale u tome da u ime predsjednika nazoči raznim društvenim događanjima. Savjetnica pak za gospodarstvo Tamara Obradović Mazal, široj javnosti poznatija kao na društvenim mrežama zabilježena plesačica na stolovima nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, mjesečno je primala 16.500 kuna, što je samo za 800 kuna manje od aktualnog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. A Danica Juričić Spasović, pročelnica Josipovićevog kabineta, mjesečno je zarađivala 18.190 kuna, neto, što je dvadeset posto više od premijerovog pročelnika kabineta Tomislava Sauche, odnosno nekih tisuću pet stotina kuna manje od premijerove plaće! Ostane li Kolindin ured na sadašnjim planovima, računica pokazuje da će samo na tim stavkama Ured Predsjednika uštedjeti nekoliko milijuna kuna godišnje!
Josipović nastavlja krivotvoriti povijest – sam sebi podiže spomenik!
Pišući sam o sebi panegirike, o svom velikom mandatu, o velikim i najvećim pomacima koje je baš on napravio, Ivo Josipović krivotvori povijest vrlo vješto, da ne kažem podlo, od polulaži stvara tobožnju istinu. Svjestan situacije u medijima koji i dalje ostaju odani njegovom političkom svjetonazoru, on zna da se nitko neće dotaknuti njegovih konstrukcija i tako utire put tobožnjim povijesnim istinama i, dakako, njegovoj fenomenalnoj ulozi u toj povijesti. Svi se sjećamo kako je srbijanski predsjednik Tadić, kad je došao u Vukovar, izrazio tek „žaljenje” zbog ratnih razaranja pomno izbjegavajući baš ispriku kao takvu. Svi se jednako tako sjećamo da je on doduše donio dio arhivske građe vukovarske bolnice, ali da smo samo dan kasnije upravo od doktorice Bosanac čuli da nam je vratio arhivsku građu iz 1987. godine?! i da ključne dokumente zbog kojih se ta dokumentacija i tražila nismo nikada dobili. Jednako tako se sjećamo da je na susretu s obiteljima ubijenih došlo do incidenta jer su udovice branitelja Domovinskog rata i majke koje traže svoje nestale sinove i muževe demonstrativno napustile dvoranu u kojoj je trebao biti upriličen susret. Do njega je došlo, ali je došlo i do ovakve reakcije koja je bila uvjetovana činjenicom da im Tadić nije odgovorio niti na jedno pitanje i podsjetio ih je da i na drugoj strani ima nestalih?! Pogledajte kako nakon nekoliko godina ti događaji izgledaju u interpretaciji Ive Josipovića.
On piše: “Tadić se ispričao za zločin na Ovčari, izrazio sućut rodbini i donio dokumentaciju vukovarske bolnice.”. Tako to radi Ivo Josipović! Isto tako, hvali se da je normalizirao odnose s Italijom, što je preuzetnost prvoga reda. Odnosi s Italijom ostaju „zategnuti” iz dvaju razloga. Hrvatski problem ostaje pritajena iredenta koja nikad nije odustala od Istre, i kad bismo imali medije i političare koji štite hrvatske interese u medijima bismo prokazali incidente i planove na tu temu s ambicijom da vidimo s kim imamo posla, a sve kako bismo znali prepoznati zlo. S druge strane, Italija ima opravdani razlog za zatezanje odnosa jer istarske fojbe u koje su komunisti bacili na tisuće Talijana vape i za obilježjem i za detektiranjem zločinaca. Jednako kao što treba oglasiti da Italija nikada nije htjela predati talijanske generale i visoke časnike čije je izručenje tražio Tito, jer su stajali iza zločina nad Hrvatima. Ne dirajući dakle u meritum stvari, Josipović je politički nepismeno pristao na susret s talijanskim predsjednikom Napolitanom u Trstu, svojevrsnom centru iredente, te je sudjelovao u prigodnom programu u kojem se govorilo samo i jedino o hrvatskoj krivnji za povijesne probleme. Talijanskom (lijevom) predsjedniku je u tom trenutku trebala naklonost desnice, sve do iredente, i zato joj je na meniju ponudio Ivu Josipovića. Sjećam se jako dobro tog susreta i pamtim da u Trstu nije bilo govora o talijanskom fašizmu i pokolju Hrvata, već o načelnoj potrebi za dobrosusjedskim odnosima. I dok o masovnim pokoljima Hrvata, koje su Talijani činili od 1922., nije bilo govora, bilo je govora o istarskim fojbama. Nezreli i do tuposti anacionalni hrvatski predsjednik ni danas ne razumije pravu prirodu tog susreta i manipulacije kojoj je bio izložen. Ali to je tako kad imate predsjednika koji ne vidi ni talijansku iredentu, ni četnike, ni islamske ekstremiste, već samo ustaške zmije…
Privatni prostor Mladena Pejnovića državu će godišnje stajati 420 tisuća kuna!
Registar državne imovine pokazuje da država upravlja s 8414 državnih poslovnih prostora i 940 drugih nekretnina koje koriste tijela državne uprave, ali unatoč ovim brojkama Mladen Pejnović je za novi prostor ustanove „Državne nekretnine”, zadužene baš za upravljanje državnim nekretninama, izabrao – privatni poslovni prostor! „Nije se mogao pronaći niti jedan drugi odgovarajući prostor u Zagrebu”, ustvrdit će Pejnović bez imalo grižnje savjesti. Kako bi i mogao imati problema sa savješću kada slovi za osobu od najvećeg povjerenja premijera Milanovića, a sa svojom upravo briljantnom komunističkom karijerom i pratećim vezama koje je ona donijela on, uz Nevena Mimicu, u SDP-u predstavlja nedodirljivi vrh vrha. Čovjek koji je svoje formativne godine nakon raspada komunizma proveo više u Moskvi negoli u Zagrebu, danas je gospodar kompletne hrvatske državne imovine. Neobično je zanimljiv njegov pogled na privatizaciju Croatia osiguranja, za koje tvrdi: “Prodaja Croatia osiguranja donijela je lani značajan prihod državnom proračunu. Postignuta je fer cijena i smatramo da je država to dobro odradila”. Croatia osiguranje je prodano za nešto manje od milijardu kuna, premda dobro obaviješteni krugovi ističu kako je tvrtka samo na računima imala – dvije milijarde kuna!
Upućeni izvori tvrde da je Croatia osiguranje sa svojom golemom imovinom samo moglo podići kredit od milijardu kuna, koliko je država uprihodila od cijele prodaje. Naime, sveukupne nekretnine i ostale imovinske vrijednosti Croatia osiguranja se procjenjuju na gotovo dvanaest milijardi kuna. A Mladenu Pejnoviću je milijarda kuna za tu tvrtku bila “fer cijena”! Nekako u isto vrijeme Allianz je kupio jednu manju, veličini i snazi Croatia osiguranja neusporedivu osiguravateljsku tvrtku, a platio je cijenu koja je bila neusporedivo veća! Allianz je, gledajući u postocima, platio jedan posto te tvrtke više negoli je Tvornica duhana platila za deset posto Croatia osiguranja! Zadnje pak nade da ćemo imati barem jednu jedinu hrvatsku banku, Pejnović nam je odagnao bez ikakve dileme, ističući gotovo ljutito kako je jeziv problem što Hrvatsku poštansku banku nismo privatizirali, dodajući da je u prvih devet mjeseci ta banka zabilježila minus od 400 milijuna kuna. Ali Pejnović nam ne kaže zbog čega ministarstva, Vlada i svi Vladini uredi nisu svoje račune otvorili u HPB-u i tako toj banci dali državni značaj? Zbog čega nakon takvog poteza nisu krenuli u kampanju da i hrvatski gradovi svoje račune sa svim tim milijardama kuna ne otvore i novac polože u tu banku? U riječ, zbog čega se nisu prihvatili posla stvaranja barem jedne jedine državne banke – da nam Ministarstvo obrane svoj račun ne drži u talijanskoj banci!
Milanovićeva uspješna vlada na uvoz hrane godišnje troši milijarde dolara!
Hrvatska je u prvih deset mjeseci prošle godine uvezla 2,6 milijardi dolara prehrambenih proizvoda – i tu počinje i prestaje svaka rasprava o uspješnosti ove vlade i smjeru u kojem idemo. U isto vrijeme izvozimo za gotovo milijardu i pol dolara, što znači da imamo minus u uvozu i izvozu hrane veći od milijardu dolara, odnosno pokrivenost uvoza izvozom 54 posto! Pritom, kako vidimo, Ministarstvo poljoprivrede i dalje ništa ne čini da pokrene puste stotine hektara zemlje u neku proizvodnju, kao što se ništa ne događa ni glede navodnjavanja – kako Slavonije tako Ravnih kotara – čiji su uvjeti za proizvodnju fantastični. Ništa od toga ne radimo, uvozimo doslovce – sve! Uvozimo stvarno sve, čak i kruh, i to za nevjerojatnih stotinu milijuna dolara godišnje! I kad je u takvoj situaciji Kolinda Grabar Kitarović zaključila da je ostavka premijera jedne tako nesposobne vlade jedino logično rješenje, svi su se zgrozili njene izravnosti. Ali, s obzirom da tri i pol godine njegovog mandata uporno tonemo, mi očito za početak moramo promijeniti vladajuću elitu, zar ne?
Fred Matić nije samo ciničan, on je medi-ciničan!
Fred Matić se uporno pravi blesav, permanentno skriva istinu o njegovom odnosu prema braniteljima i o meritumu njihovog sukoba. Naime, radi se o tome da je nakon odluke o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru Fred Matić prestao komunicirati s predstavnicima braniteljskih udruga znajući da su oni time revoltirani. U principu svi problemi branitelja i njihovo razilaženje s Ministarstvom počinju s povratkom ćirilice u Vukovar. Niti to nije bilo dosta Fredu Matiću, nego je izašao s tezom svog pomoćnika o jednakosti PTSP-ovaca „bez obzira s koje strane rat ispaštali”. Nakon takvih nevjerojatnih stavova koje nikad ni jedan ministar branitelja nije iznio pred ljude koje zastupa, stavova koji su iziritirali cijelu braniteljsku populaciju, nakon činjenice da se Fred Matić složio s tim da se uhićuje vukovarske branitelje, a protiv njih 22 nedavno su podignute kaznene prijave zbog skidanja ćiriličnih ploča; branitelji su revoltirani i ogorčeni tražili povlačenje takve odluke. Od tada traje rat između hrvatskih branitelja i Freda Matića i to je uistinu prava istina o njihovim odnosima i povodima za prosvjed.
Fred ih je takvim držanjem zapravo natjerao na prosvjed! Oni nisu imali izbora: ili ostati svoj i prosvjedovati ili obući majicu s natpisom “Svi smo mi Fred Matić” što, dakako, nije dolazilo u obzir! Kad bi taj čovjek imao mrvicu obraza, on bi nakon što mu je pod prozorom od muke umrla jedna braniteljica otišao iz politike za vijeke vjekova! Ali taj gotovo animalni poriv za vlašću, koji Fred ne skriva, tjera ga da braniteljima sada predbacuje kako im baš on daje i vodu i WC, a da, gle, oni protiv njega prosvjeduju. S obzirom na to da nema obraza, kako se brije Fred Matić?
Jakovčić i Radoš u EP-u ne mare za zakon po kojem je uhićen Veljko Marić!
Europski parlament odbio je većinu hrvatskih amandmana kojima se htjelo Srbiji uvjetovati otvaranje pregovora o pravosuđu, a do raskola je došlo i u stavovima hrvatskih europarlamentaraca te i ne čudi da nisu uspjeli! Andrej Plenković, potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku u EP-u, najavio je da će osobno prosvjedovati kod povjerenika EU-a za proširenje, jer da problem očito nije shvaćen na ispravan način. Plenković ističe kako “Europska komisija očito ne shvaća problem, a radi se o tome da sporni srbijanski zakon jednostavno izlazi iz okvira međunarodnog prava”, te dodaje kako je u ovom trenutku najvažnije da je problem aktualiziran i da je sada tema rasprave.
Da priča nije završena svjedoče i riječi izvjestitelja za Srbiju, inače konzervativca, Davida Mc Allistera, koji je odbio hrvatski prijedlog, ali i dodao da će se od Europske komisije tražiti analiza srbijanskog zakona te će se onda vidjeti je li taj zakon u skladu s općeprihvaćenim standardima kaznenog i međunarodnog prava. Ali zanimljivo je bilo pratiti kako je Ivan Jakovčić (IDS) napao HDZ-ove zastupnike, tvrdeći da su se u raspravi ponašali “nespretno” te ističući “kako se ne može jedna kandidacijska zemlja blokirati na taj način”! Jozo Radoš je pak ustvrdio da je zahtjev HDZ-a bio “pretvrd” – tobože “je preoštro zahtijevati da se ne otvara 23. poglavlje sa Srbijom dok se ne promijeni taj srbijanski zakon”. Dakle, ispostavilo se da Jakovčić i Radoš misle kao i službeni Beograd, što je zastrašujuće. Naime, Hrvatska je tražila da Beograd povuče zakon iz 1992. kojim se proglasio nadležnim za procesuiranja ratnih zločina na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.
Zato Srbija uhićuje Veljka Marića i Ejupa Ganića, jer se koristi zakonskom normom koja de facto ne priznaje pravnu jurisdikciju samostalnih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Beograd/Srbija i dalje cijeli teritorij tretira kao “svoj” i ureduje kao da se Jugoslavija nije raspala. Tako da svatko koga su jednom stavili na tjeralicu može biti uhićen čim prijeđe srbijansku granicu. A sve druge koje oni optužuju po tom zakonu, Interpol im je dužan izručiti, što se dogodilo Ejupu Ganiću u Londonu. I sad protiv promjene tog zakona skaču na noge i Jakovčić i Radoš, tvrdeći da im je HDZ-ov prijedlog “pretvrd”! Može li besramnije?
Autor: Tihomir Dujmović / 7Dnevno
