Slovensko-srbijansko prijateljstvo preko hrvatskih leđa
Prema Velikom tjednu – Noći su hladne, a dani topli, na placu se prodaje proljetno cvijeće. Narod je živnuo. Čak ga ni pomrčina Sunca nije uplašila, premda je taj neiskorišteni izvor energije u jednom trenutku izgledao kao polumjesec a neki su astronomi vidjeli i zastave kalifata. Proljeće je i krv je hrvatska uzavrela pri spomenu da je Imunološki zavod u opasnosti te se stvorili redovi za spas najbolje plazme u Europi i šire.
Europske ankete kažu da je sretno svega 15 posto Hrvata, ali onoga dana kada je Titova bista najurena iz Ureda predsjednice bilo je čak 80 posto sretnih Hrvata, a ostali su ionako nesretnici.
Bista bijela kao ljubičica (bijela) završila u Kumrovcu, gdje i dalje ima ljudi ponosnih što se u njihovu mjestu rodio 13. na najnovijem popisu najvećih ratnih zločinca dvadesetoga stoljeća. („Je, gospon, da se bar nekak svrstal među prvih deset, bilo bi lepše za videt. A kaj možete, Joža je navek bil nesvrstan.”) Sada još preostaje ona odurna ploča na Kazališnom trgu koju ćemo riješiti nakon prijevremenih izbora u Zagrebu ili nakon prijevremenih parlamentarnih – zakonom koji će reći da nitko s putrom na glavi iz komunističkih totalitarnih vremena ne može imati ulicu ni trg u Hrvatskoj, a i nitko iz totalitarnih režima uopće.
Gauck ili o prijateljstvu
Kolinda je u međuvremenu posjetila Njemačku i razgovarala s kancelaricom Merkel u njezinoj kancelariji. Očito su se složile u pitanju aktualne hrvatske Vlade koja Hrvatsku vodi prema Grčkoj, a ne Njemačkoj. Dame su se razumjele i ništa nije sporno, ali da sve ne bude dobro i ugodno pobrinuo se u zdravici njemački predsjednik Joachim Gauck. Evangelički pastor koji je na tu dužnost došao slučajno jer je prethodnik morao otići zbog tako sitne blamaže koja u Hrvatskoj nikome ne bi dignula tlak, šarmantni gospodin Gauck koji je deset godina ili više kopao po arhivima Stasija i tako stasao za položaj predsjednika – taj je Gauck izgovorio nekoliko rečenica nakon kojih bi hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova moralo reagirati i to žučno, ali nije jer je ministrica, zna se, Vesna Pusić.
Što to reče Gauck, a najskliskiji je dio isprva prešutjela cjelokupna tiskovna i elektronička mreža u Hrvatskoj pa i tanki domoljubni tisak da se, valjda, ne bi narušilo novo nenarušivo prijateljstvo s Berlinom. Reče Gauck da je Hrvatska most između EU i „zapadnoga Balkana”, što su jugofili zlurado protumačili kao poruku da ostaje gdje je bila, a domoljubi se zakvačili za most i tumačili da most nije na tom Balkanu , to jest da je Hrvatska na mostu. Taj dio zdravice još se moglo progutati, bez obzira na terminologiju koja ionako nije samo njemačka nego i opšteeuropska zapadnobalkanska. Ali je zatim pastor izrekao da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a to je neoprostivo tendenciozno i čovjek pomisli da su mu govor pisali Savo Štrbac i Vesna Teršelič.
Da srpski i srbijanski lobi zdušno radi po svijetu, poznato je, ali da je uspio ući u ured njemačkoga predsjednika, ipak nismo znali. Ako nije tako, onda je šarmantni Gauck govorio u osobno ime, ali se u osobno ime ne govori javno prilikom službenog susreta s predsjednicom hrvatske države, države u kojoj je na snazi Deklaracija o Domovinskom ratu (što su Gaucku trebali reći njegovi savjetnici), u Hrvatskoj u kojoj krivotvorinu o „građanskom ratu” širi peta kolona i koju se ne usuđuje javno plasirati čak ni IMS HTV-a. Hoće li Gauck nešto slično izreći kada mu dođe ukrajinski predsjednik? Ne će.
Taj dio pastorove zdravice pročitao sam u Večernjem dan prije proljeća, napis u vrlo zagonetnoj opremi koja kaže da za list piše Florijan Bieber sa sveučilišta u Grazu, premda je potpisan hrvatski večernji novinar, pa sve skupa djeluje neobično a za Biebera – priznajem – nikad čuo. To jest, nisam čuo za Florijana nego za Justina Biebera. U nastavku se kaže da je Gauck imao potrebu spomenuti kako su „i Hrvati činili zločine”, te da „domoljublje ne treba izjednačavati s agresivnim nacionalizmom koji je popraćen ponižavanjem manjina.” (Je li se Gauck sastao s Josipovićem dok je taj bio predsjednik, ne sjećam se, ali zvuči poznato.)
U svemu (da nije riječ o prijateljskoj Njemačkoj, valjda) riječ je o skandalu koji se pokušalo zataškati, ali ne na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje ne taška niti torbari s istinom. Dvadeset godina nakon svršetka rata, dvadeset godina nakon što je Hrvatska trijumfalno svladala srpsku agresiju i srpsku vojsku, predsjednik neke zemlje u koju dolazi u službeni posjet hrvatska predsjednica – govori gotovo isključivo o ratu, daje mu karakter koji taj rat nije imao, govori o hrvatskom „nacionalizmu” i to agresivnom (Josipović), govori o „ponižavanju manjina” jer mu savjetnici nisu rekli da nigdje u Europi manjine nisu bolje zaštićene, da imaju u Hrvatskom saboru toliko mjesta da mogu sjediti i na dva stolca, da su u aktualnoj Vladi zastupljeni najmanje s 40 posto ako ne i više, itd.
Mogu zamisliti kako se osjećala Kolinda kao pristojna gošća nepristojnog domaćina. Parirala je jugoistočnom Europom, dajući Gaucku na fin način do znanja da ne pristaje na region ni pod tim imenom ni drukčije, ali zdravicu naravno nije mogla prekidati, točno. Šarmantni pastor je izveo svoj show do kraja, a kakva je pozadina te afere saznat ćemo (ili ne ćemo).
Vrlo neugodno. Neugodno jer se radi o Njemačkoj koja je ne samo gospodarski nego i politički europski div i od koje očekujemo suradnju, suradnju dvije moderne europske države na ravnopravnim osnovama, uz uzajamno poštovanje. Kadli, Gauck kao da je došao izravno iz Londona.
No, hajde da i ja budem licemjeran: Gauck je postao njemačkim predsjednikom u siječnju ove godine, čini mi se, a premda je star ipak je mlad predsjednik i još treba puno naučiti.
O čemu treba razgovarati
Moglo se, velim, razgovarati o suvremenosti, hrvatskoj i njemačkoj. Recimo o progonu novinara koji nije od jučer, o progonu u Hrvatskoj ali i o njemačkim novinarima koji često o Hrvatskoj pišu upravo kao što je govorio Gauck. To su tz. lijevi, tzv.” liberalni” novinari koji piskaraju o Hrvatskoj s toliko pritajenoga ili nepritajenog podcjenjivanja i u čije su se stupce infiltrirali novinari istočnih hrvatskih susjeda koji slavenska prezimena germaniziraju i nastavljaju po svome.
Progon novinara u Hrvatskoj nastavlja se nesmanjenom žestinom. Nakon što je u zadnjih petnaest godina iz raznih tiražnih novina prognan cijeli jedan razred vrhunskih novinara (ne samo političkih analitičara) te godinama kubure na cesti ili portalima, nakon što je prije tri godine INFO HRT očišćen od svega što misli hrvatski, sada su otkaz dobile Hloverka Novak i Elizabeta Gojan (potonjoj ne treba zaboraviti inauguracijske izgrede, ali ni bacati ju na ulicu) – usprkos nadzornim odborima, sindikatima, pa i probuđenom (zbog Elizabete) Društvu novinara. Uključila se i Europska federacija novinara, te poslala pismo koje potpisuje Guitierrez u obranu slobode govora – ali ništa ne pomaže. Odnosno pomoći će opći razvoj situacije u Hrvatskoj, to jest – kada se razvoj razvije do kraja, u travnju, svibnju ili listopadu, onda se gospođa Hloverka Novak ionako vraća na HTV. I gospođa Vidović Krišto. I gospođa Elizabeta, valjda.
U plavom podrumu
Premijera u Histrionima. Između dva svjetska rata slikari i kipari okupljali su se u „Meduliću”, pisci i glumci u Kazališnoj kavani, bankari i mešetari u „Korzu„ (svinjarija je da i dalje stoji prazan i devastiran), a nogometaši u „Plavom podrumu”. Predstava je u stvari posvećena legendarnom Ici Hitrecu s kojim nisam u bližem rodu pa ga mogu hvaliti i slaviti premda ga nisam vidio kako igra, a nije ni Zvonimir Magdić Amigo koji bez Ice ne može napisati članak, a o njegovoj je igri slušao od Antolkovića.
No nije to samo komad o Ici nego je Nino Škrabe napravio kronološki presjek razdoblja od nekoliko desetljeća i neumitno povezao nogomet i politiku od vremena atentata na Radića, Stojadinovićevih divljanja, Mačekove Banovine Hrvatske, preko Nezavisne države Hrvatske do upada komunista. Predstava je u Mesarićevoj režiji rađena kabaretski, sa šlagerima iz rečenih razdoblja (pjeva Marija Borić), a u glavnoj je ulozi (vlasnika lokala) nenadmašni Zlatko Vitez koji je povukao odluku da se povlači s pozornice, što je dobra vijest. Upravo u njegovu tekstu ima sjajnih dijagonala prema sadašnjosti (Jutarnji list).
Rečenica koju sam zapamtio: “Dinamo je konspirativno ime za Građanski”. Sva razdoblja povezuje i lik žandara (redarstvenika) za sva vremena, u interpretaciji izvrsnog Pere Jurčića. Na hintergrundu se istodobno prikazuju dokumentarni kadrovi s nogometnih terena između ratova, ali i razaranja koja su Zagrebu priuštili „saveznici” – kadrove bombardirane škole u Križanićevoj vidio sam prvi put. Kratko razdoblje NDH prikazano je povijesnim podatkom da su Ico Hitrec i Žarko Dolinar spasili masu Židova i Srba, Ico ih je mnogokad vozio na svojem motociklu do Delnica, a poslije je na istom motociklu stradao i više nije mogao igrati (prvi put je nadrljao u Švicarskoj gdje je prije rata igrao kao prvi hrvatski pečalbar, uz Acu Živkovića). Za one koji vole nogomet i kazalište, za one koji vole proigravanja i pravu hrvatsku satiru – za razliku od „Kerempuha” gdje režiraju jugofili – ova je histrionska predstava dušu dala… Komadom „U plavom podrumu” otvoreni su Gumbekovi dani, otvorio ih je sin Ice Hitreca, legende zagrebačkog i hrvatskog nogometa.
Pasionska baština
Da se bliži Veliki tjedan uvijek saznajem putem Pasionske baštine, a da se bliži svršetak ove idiotske vlasti mogao sam saznati također na otvorenju ovogodišnje Pasionske baštine, u Mimari. Naime, najvažniji dio kulturnih i političkih događaja su pozdravi na početku, kako nazočnima tako i izočnima. Najugledniji hrvatsku kulturni djelatnici pljeskom su pozdravili izočnu Kolindu Grabar Kitarović, a na spomen izočne ministrice kulture Andreje Zlatar samo je jedan čovjek zapljeskao, valjda zabunom. Zato se pljeskalo nazočnoj Anji Šovagović koja je i otvorila 24. svečanosti Pasionske baštine. Pametnom dosta. Vlast je popustila i odustala, a to što pada do listopada samo su njezine želje jer će pasti prije.
No pustimo idiotsku vlast na izdisaju. Sedam dana zaredom bit će u glazbi, riječi i slici (kipu) prezentirana bogata hrvatska pasionska baština – u crkvama, knjižnicama i mnogim drugim javnim prostorima, s jednom praizvedbom (Misa Dalmatina skladatelja Branka Starca). Na dan otvaranja Pasionskih svečanosti publika je mogla vidjeti Križni put velikoga kipara Krune Bošnjaka, rađenog za crkvu Uznesenja Marijina u Nevesinju, reljefe kojima dominira križ na narančastom fondu, uzbudljivo poniranje u dubine povijesti hrvatskoga kiparstva. Doista originalan, moderan a prema tradiciji ponizan rad. Bravo Bošnjak, a uz njega i slikar Vladimir Blažanović čije je Skidanje s križa crno-bijelo remek-djelo, kao i upečatljive slike Susreta s majkom i Veronikin rubac. Blažanović mijenja i klasičan kut Posljednje večere, pa ne postavlja „kameru” pred stol nego u visinu s koje figure Isusa i apostola gleda odozgo, što rezultira još neviđenim vijencem.
Srbijansko-slovenska suradnja
Stvar je već banalna i spada u regionalnu reinterpretaciju Jugoslavije putem kulture: hrvatski glumci (napokon) podigli glas protiv srbijanskih glumaca koji im oduzimaju uloge u filmovima i kazalištima, rade u Hrvatskoj bez radne dozvole, muzu hrvatski novac, osjećaju se kao doma na Brijunima i u Dubrovniku. Ima tu onih koji nemaju putra na glavi, ali ih ima i s putrom, kao što je Nebojša Glogovac koji ne samo da je u vrijeme srbijanske i srpske agresije na Hrvatsku snimao filmove mnogo lepe, ne samo da je glumio Dražu (što još nekako može proći) nego je o Draži govorio sve najlepše, da je čovek bio drag, sjetan i tužan, za razliku valjda od onih tisuća i tisuća, desetaka i desetaka tisuća zaklanih Hrvata i Muslimana u njegovoj režiji.
Takvoga Glogovca zove se (tko ga to zove) na Dubrovačke ljetne igre. Jugofili ga naravno brane, srbofili su srditi što mu se traži dlaka u jajetu, a tko ga najviše brani? Slovenski redatelj Lorenci koji isto tako (ima li radnu dozvolu?) tumara po Hrvatskoj i u hrvatskim novinama brani četnika Glogovca, a zgrožene Hrvate poziva na toleranciju i usput insinuira „nacionalizam”. Tako gosti koji i nadalje žive u Jugoslaviji skupa s frljićima i jergovićima nastanjuju Hrvatsku i nije im loše. Tačno, hr.
I nije to ništa novo. Slovensko-srbijansko prijateljstvo traje od popa Korošeca i Aleksandra Karađorđevića do danas, oduvijek su se dogovarali preko hrvatskih leđa, pa i devedesetih kada je Slovenija „dobila izlaz”. A da je tako svjedoči i nedavno ponašanje slovenske eurozastupnice koja je namjeravala Hrvatskoj zabiti nož u leđa (i opet u vezi sa srbijanskim nestašlucima), a o blokiranju Hrvatske „na putu” da i ne govorimo. Nije Slovenija blokirala samo zbog Savudrijske vale, to je priča za malu djecu – Slovenija je nastojala zaustaviti Hrvatsku kako bi ova „pričekala” Srbiju.
Da prosječni slovenski umjetnik i političar baš tako razmišljaju o Hrvatskoj, ovih je dana u razgovoru za hrvatske novine potvrdio i 101-godišnji Boris Pahor, pisac. Taj je svašta prošao, a nije ni teško svašta proći ako živiš stotinu godina. O kozmopolitizmu ima pohvalno stajalište („Ako tko govori da mu je cijeli svijet domovina, onda nema ništa”,) ali čim razgovor krene prema Hrvatskoj, eto stare priče („U današnjoj Hrvatskoj pod krinkom nacionalne svijesti ima ustaštva”) citiram po sjećanju, op.a). Boris Pahor je slovenski domoljub, i to je u redu, ali Hrvate može spomenuti samo u negativnom kontekstu ili, ako su mrtvi, prešutjeti. Pa govori Pahor o 12.000 slovenskih domobrana koje su ubili slovenski partizani, ali pritom uopće ne spominje dvjesto tisuća hrvatskih domobrana, ustaša i civila koje su poubijali jugoslavenski partizani – u Sloveniji. Hrvatske smrti se ne broje, što reče Fric.
Idemo mi u politiku
Znam da su vam ovi moji izleti u umjetnosti pomalo dosadni, i zato se vraćam u politiku. Što ima? Ukratko: idioti odlaze, HDZ i koalicija dolaze. SDP još nešto postoji ali malo, HNS koji više ne postoji – određuje SDP-u ne samo sudbinu nego i datum izbora. Jadni, jadni SDP. Meni je te stranke strašno žao, cijelo ovo grozno vrijeme batrgali su se u raljama HNS-a i klečali pred njim na koljenima samo da zadrže većinu u Saboru, a HNS je to zdušno koristio i vukao ih za nos ali su zato zajedno uništavali Hrvatsku koja će nakon te rušilačke vlasti imati 80 milijardi novoga duga, uz to i duhovno devastirana. Sada SDP daje preporuku članovima da ne govore o ustašama i partizanima, nego samo o uspjesima. Čijim? Partizanskim.
Narod je prozreo holiste i laburiste, koji više ne igraju. Pojavila se opet Ruža s konzervativcima i otvorila konzervu, ali još se ne vidi što je u njoj. Onda je narod svrnuo pogled da vidi koga još ima živog, pa vidio Živi zid i onog lika koji izgleda kao pitomac SPC-monastira. Da je prvi dojam uvijek najvažniji, uvjerio sam se stotinu puta, a za drugi dojam pobrinuli su se drugi da mi razjasne kako su Ivan Sinčić i njegov pajdaš Pernar sinovi visokih dužnosnika SDP-a (u civilu gospodarstvo i carina), da je Živi zid osnovan u prostorijama HNS-a, da imaju lijepe gradske prostore, da asistiraju kod deložacija i pomažu svima – osim onima koji su u HDZ-u. I da lažu kad zinu. Da su se bavili politikom, a tek onda postali udrugom, a sad će opet politikom, strankom. Pa glasujte na izborima za sinčiće.
A prijevremeni lokalni izbori završili su (drugo poluvrijeme odigrano u nedjelju) ukupnom pobjedom HDZ-a. Zagonetkom ipak ostaje bogati Dubrovnik.
O slobodi govora, još jednom
Potpisnik ove rubrike je (podsjećam još jednom) jedan od autora prvoga zakona o informiranju nakon dugog i krvavog komunističkog razdoblja. Zakonom je početkom 1991. proklamirana sloboda medija, sloboda pisane i izgovorene riječi, a drugim je zakonima ukinut verbalni delikt. I tako je bilo dok zaostali komunistički antifašisti (znači fašisti) nisu ugurali u hrvatski zakon „govor mržnje” kako bi kazneno bili gonjeni svi oni koji imaju nešto protiv komunističkih fašista. „Obratni” govor mržnje ne potpada pod kaznenu prijavu jer se protiv Hrvata, hrvatske države i hrvatskoga naroda može govori bez sankcija. Može se krivotvoriti povijest, može se odricati hrvatskom narodu pravo na hrvatski jezik, može se… ma, sve se može, to nije mržnja nego sloboda ataka na narodne slobode.
Odavno sam pisao na ovim stranicama da osjećajima nema mjesta u zakonima, ni mržnji ni ljubavi, i da je famozni „govor mržnje” samo zamjena za verbalni delikt iz razdoblja komunizma. Pa kada se sada javlja sudac Turudić i hladnokrvno kaže da treba strpati u zatvor sve koji s previše strasti govore o srpskoj agresiji i njenom slamanju kao o građanskom ratu, najednom nastaje uzbuna. Najednom pogođeni govore o povratku verbalnog delikta, da, premda Turudić i opet hladnokrvno kaže da ne zna kako bi mogao biti počinjen „govor mržnje” nego govorom.
Ucjena
Kao što je već rečeno, srpski i srbijanski lobi radi po Europama, u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj i u – Vatikanu. Još nedogovoreni posjet (datum) pape Franje Hrvatskoj podignuo je SPC na noge lagane, pa prema Vatikanu i papi već idu ucjene: ako za posjeta Hrvatskoj proglasi Stepinca svecem, onda mora doći u Jasenovac ili nema ništa od Stepinca. Što će papa? Ako ne zna, saznat će da je Jasenovac radio i poslije četrdeset pete, ma sve do svečanog otvorenja Golog otoka. Da je Jasenovac bio (i) jedna od postaja Križnoga puta, gdje su komunisti ubijali Hrvate, oni isti komunisti koji su zatvorili zagrebačkog nadbiskupa u Lepoglavu.
O tome ga ne će obavijestiti Antifašistička fašistička liga koja se u nedjelju nacrtala u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, za nju svijet nije ni crno-bijel nego samo crven i iz toga se krvavoga bunara nije pomaknula, vjerna je i odana komunističkom zločincu. Viđeni: Pusić, Goldstein, Lončar i Josipović. Skup navodno nije prijavljen. Skupu nije pročitana ni europska deklaracija (rezolucija) o komunističkim zločinima. I na kraju, tko je toj zločinačkoj ligi iznajmio dvoranu zagrebačke Gradske skupštine?
Profit i jezik
Na svršetku, vraćam se ne početak, bliskom Velikom tjednu. Klatež koja u Hrvatskoj zgrće profit (strane trgovačke kuće koje drže potrošače u lancima) treba barem naučiti hrvatski jezik, a ne reklamirati proizvode pogrješnim pridjevima. Nisu „uskršnji” blagdani nego uskrsni, nije uskršnji ponedjeljak nego uskrsni. Pa ako stranci ne znaju, trebali bi znati domaći i reći im, a televizije odbijati emitirati reklame koje nisu lektorirane (spominjem još jednom nestanak povratnih glagola).
Kad smo već kod promidžbe, to jest reklama: njihova je agresivnost prešla svaku mjeru – sada nam već doslovce lupaju šakom po ekranu. Treba im uzvratiti šakom – ne kupovati proizvode koji se nude agresivnom galamom, kriještanjem i urlicima.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
