Je li Marx bio u pravu?
‘Za divno čudo, politički korektni egalitarizam nekako najviše paše intelektualnom snobizmu načitane elite. Njihova naklonost prema doslovnom marksizmu nema veze s ekonomskom teorijom, nego s mržnjom prema poduzetništvu i srednjoj klasi. Duh ovog anti-buržujskog sentimenta ima dakle više zajedničkog sa svojim podrijetlom u aristokratskom preziru spram nižih klasa, nego s egalitarizmom’
John M. Ellis, Literature Lost: Social Agendas and the Corruption of the Humanities
U kriznim situacijama i vremenima, ljudi uvijek imaju tendenciju žrtvovati objektivnost i kritičnost za (o)kultističke obrasce razmišljanja, a zdrav se razum brzo utapa u rastućem moru utopističkih demagogija. Tako između ostalog sve češće čujemo fraze poput ‘Marx je bio u pravu!’, i to već iz ustiju visoko pozicioniranih mainstream ekonomista poput, primjerice, dr. Nouriela Roubinija. I dok je već samo po sebi čudno da jedan vrlo sposoban kapitalist poput Roubinija najavljuje propast kapitalizma, još je čudnije da zbog takvih izjava odjednom postaje vrlo omiljen među širokim masama modernih internetskih revolucionara, marksista, komunista i anarhista. Takvi bi ljudi tipove poput Roubinija kao trebali imati prve na svojim listama za pred zid kad krene revolucija, a institucije u kojima je on radio tijekom svoje karijere – MMF, Svjetska banka, Federalne Rezerve – redovito vide kao manifestacije koncentriranog, klinički čistog zla. Kad glasnogovornik financijskog kapitalizma s Wall Streeta, pomazanik te najreakcionarnije elite globalističkih izrabljivača, dođe i kaže: ‘Znate, Marx je bio u pravu!’, neće li istinski revolucionar odmah živčano otkočiti kalašnjikov i sumnjičavo procijediti: ‘Ok, što smišljaš, sunce li ti imperijalističko…!?’ Ali ne. Samo spomeni Marxa u ne potpuno negativnom kontekstu i njegovi će te duhovni sljedbenici odmah dići u zvijezde, aplaudirajući ti kao jednom ‘od najutjecajnijih ekonomista svijeta’.
A to ilustrira jednu zanimljivu povijesnu činjenicu, a to je da marksizam i komunizam nikad nisu bile ideologije potlačenih masa, nego razmaženih bogataških klinaca koji, ne znajući što bi pametnije, dižu revolucije kako bi pobjegli od dosadne lakoće svakodnevice. Sam Karl Marx je školski primjer ovoga. On je potekao iz bogate židovske obitelji odvjetnika, bankara i industrijalaca, koja je osnovala i dan-danas upravlja međunarodnom kompanijom Philips Electronics. Cijeli se život kretao u krugovima stare aristokracije (žena mu je bila plemkinja) i bogate buržoazije (Engels je bio bogati 19-stoljetni industrijalac), nije nikad išta konkretnog radio, a tijekom najtežeg perioda u svome životu, njegovih prvih par godina u Londonu, spao je na život u ‘samo’ trosobnom stanu gdje se morao izdržavati pomoću donacija bogatih prijatelja. Ovakav ad hominem pregled njegova života, naravno, nema puno veze s odgovorom na pitanje ‘Je li Marx bio u pravu?’ No, pomaže ilustrirati kako je dobar dio Marxove misli nastao kao destilacija uskogrudne i licemjerne malograđanštine 19. stoljeća, kojoj sigurno na srcu nije bio ikakav stvarni boljitak društva, ili zaštita socijalno najugroženijih slojeva.
Vrijedi napomenuti da je prvu socijalnu državu u povijesti utemeljio jedan Marxov sunarodnjak i suvremenik, koji mu je po političkoj i ideološkoj orijentaciji bio apsolutna suprotnost: Otto von Bismarck, prvi kancelar ujedinjene Njemačke. Početkom 1880ih, Bismarck je počeo zahtjevati da nova njemačka država svojim radnicima osigura javno zdravstveno, socijalno i mirovinsko osiguranje. Najžešći protivnici tih njegovih reformi bili su upravo – njemački socijalisti! Nije da su oni imali ikakav alternativni program reformi koji bi bio bolji, ne: drugovi su naprosto strahovali da bi tako izgubili političku potporu u radničkoj klasi, koja uz bolje uvjete života i rada vjerojatno ne bi više bila toliko voljna ginuti za ideale revolucije. Srećom po njemačku radničku klasu, Bismarck nije dobio nadimak “željezni kancelar” zato jer je bio poznat po političkom cijenkanju. Socijaliste je potrpao u zatvore a svoje socijalne reforme progurao kroz Reichstag, te tako udrio neke temelje njemačkoj ekonomskoj tradiciji koja i dan-danas predstavlja ideal progresa i blagostanja za većinu radnika na svijetu.
Što se dakle tiče nekog realnog poboljšanja društvenih odnosa, te praktičnih boljitaka u ljudskim životima, Marx i njegova klika bili su dakle na posve krivoj strani epistemološkog spektra. Marxova cijelokupna filozofija, iz koje je on izvlačio svoje ekonomske analize, nastala je i do današnjih dana posve ostala u sjeni Malthasua, Ricarda i Benthama. Ako nikad niste čuli ni za jedno od tih imena, budite sretni zbog blaženog neznanja, jer to su bili ideolozi i apolgeti najcrnje britanske oligarhije 19. stoljeća. Direktne posljedice njihovih razmišljanja bile su eugenika, utilitarizam i opća socijalna brutalnost kakvu Charles Dickens opisuje u svojim romanima. I dok je Marx neke od tog trojca kritizirao i napadao u svojim radovima, nikada se nije uspio nimalo iskobeljati iz misaonog okvira koji su mu oni nametnuli. A taj misaoni okvir, banalno govoreći, je dogmatska misao o svijetu kao zatvorenom, statičnom sustavu, u kojem nikad nema niti može biti poboljašnja, progresa ili rasta: sve je samo mrtva, inertna materija, koja eventualno samu sebe potire.
Marx u svom ‘Kapitalu’ konstantno piše o progresu i razvoju društva kroz povijesne epohe, ali je pritom posve nesposoban – ili nezainteresiran – da shvati što progres jest i što ga uzrokuje. Iz toga proizlazi njegov argument o samouništenju kapitalizma, koji se otprilike svodi na ovo: progres kapitalističkog sustava neminovno vodi ka sve većoj proizvodnji dobara (kako porduktivnost industrije raste). Ovo rezultira sve većom eksploatacijom radničke klase (kako im se zbog veće produktivnosti sve više smanjuje plaća), te sve manjem broju kapitalista (kako konkurencija propada i sva se proizvodnja koncentrira u šačici glomaznih monopola). U konačnici, kapitalizam dolazi do točke usijanja u kojoj, kao posljedica kontinuiranog izrabljivanja radnika, društvo osiromašuje do te mjere da nitko više ne može kupovati robu malobrojnih kapitalističkih monopolista, a oni svoje bogatstvo nemaju više u što ulagati. Cijeli se sustav tada urušava sam u sebe, proletarijat diže revoluciju, preuzima vlast od izrabljivača i na paljevinama starog režima nastaje novo, besklasno društvo, hura drugovi!
Jedini problem jest pitanje što se u cijelom tom progresu samouništavanja kapitalizma dešava sa progresom u znanosti i tehnologiji? Marxu ovo uopće ne igra nikakvu ulogu. Njemu progres u produktivnosti može doći isključivo od još veće eksploatacije radničke klase, a ne, recimo, od novih ideja, novih izuma, novih znanstvenih otkrića koje bi toj radničkoj klasi omogućile da izmjene trenutne ‘proizvodne odnose’ u svoju korist te tako i sami postanu kapitalisti. Promatrajući britansku željezničku industriju tijekom 19. stoljeća, Marx si je vjerojatno postavljao pitanje: što će biti jednom kada se izgrade sve pruge, izrabljivana radnička klasa ostane bez posla, a kapitalisti bez mogućnosti danjeg izrabljivanja? On očito nije mogao ni zamisliti da bi, prije nego što tako dođe do apokaliptičkog kraha kapitalizma koji si je toliko priželjkivao, mogle nastati posve nove industrije koje bi proizvodile posve nove izume, a temeljile se na posve novoj tehnologiji koja bi zahtjevala posve novu, visoko obrazovanu pa prema tome i puno bolje plaćenu, a puno manje izrabljivanu radničku klasu.
Za Marxa je, međutim, svaka mogućnost otvaranja novih tržišta i proizvodnje novih proizvoda rezultat samo lažnih potreba malograđanske buržoazije. Ali ovdje opet skače samom sebi u usta. Budući cijelu svoju filozofiju temelji na brutalnome materijalizmu, a čovjeka i društvo razmatra jedino kroz kapacitete materijalne proizvodnje, Marx nema nikakvog objašnjenja da zašto ljudi ne bi smjeli željeti još više i više materijalnih stvari, te tako kroz povećanu potrošnju i povećanju potražnju za novim materijalnim dobrima konstantno gurali kapitalizam naprijed.
Ukratko, Marx, poput svojih britanskih preteča, ne shvaća da u svijetu, kroz rad i napredak, može doći do općeg povećanja bogatstva i blagostanja. On naprosto odbija mogućnost da boljitak i bogaćenje jedne skupine ljudi može za sobom potegnuti i cijeli ostatak društva na posve novi nivo, iako mu se na opisu ovoga temelji cijela njegova teorija povijesti. No on vidi samo vanjsku formu, ali ne i uzroke onog što opisuje. Kod njega je bogatstvo uvijek i jedino rezultat izrabljivanja, a nikad stvaranja. Iz ovog i proizlazi cijela ideja klasne borbe, jer u takvom statičnom, zatvorenom svijetu jedino do čega može doći jest preljavanje iz šupljeg u praznog.
Ovo je temeljni razlog zašto komunizam nikad nije bio u stanju napraviti išta drugo nego samo smijeniti jednu oligarhiju drugom. Kad ljevičari danas jamraju kako su komunističke partije izvitoperile Marxove plemenite ideje, ili kad Stjepan Mesić govori o tome kako je komunizam bio divna ideja, ali koja zbog ljudske prirode nikad nije mogla biti istinski ostvarena, ti ljudi nemaju pojma o čemu pričaju. Komunizam je prestrašna ideologija, koja je uvijek funkcionirala upravo onako kako ju je Marx zamislio. Problem je taj što je u sebi uvijek imala klik koji je naprosto priječi da ikad stvori išta makar iole slično nekom progresivnom, slobodnom ili egalitarnom društvu.
Dakle, Marx nije bio u pravu. Bio je strahovito, prestrašno u krivu, te konstantno u sukobu sa samim sobom. Njegovi duhovni sljedbenici danas, međutim, ne da nisu u stanju shvatiti koliko je Marx bio u krivu, nego su, dapače, nesposobni uvidjeti koliko su se njegova prorokovanja o kraju kapitalizma ostvarila upravo u – komunističkim ekonomijama! Katastrofalna planska gospodarstva komunističkih zemalja bila su vođena isključivo politikom o maksimiziranju proizvodnje, bez ikakva razmišljanja o tome što se proizvodi, zašto i tko će to na kraju trebati koristiti ili htjeti kupovati. Zakoni tržišta, ponude i potražnje, bili su reakcionarni i nepoćudni! Rezultat je toga bilo, naravno, da je radnička klasa bivala sve više i više izrabljivana u masovnim proizvodnim pogonima pod posvemašnjom kontrolom monopolističke partije. U konačnici, ogromne mase u ljudi komunističkim zemljama bile su toliko osiromašene da nisu praktički imale više nikakve kupovne moći, dok partijski vlastodršci nisu imali više što za napraviti sa svim bogatstvom koje su iscijedili izrabljivanjem naroda. Rezultat je bio posvemašnji krah sistema, poput onog koje dežurni režimski intelektualci – izgleda još i dan-danas – predviđaju kapitalističkim ekonomijama.
Lucius/fizzit.net
