SILOVITA ARGUMENTACIJA: Bog postoji!
Bog postoji! Silovita znanstvena argumentacija
Znanstvenici o Bogu – Godine 1966. časopis “Time” objavio je na naslovnoj strani članak u kojem je postavio pitanje: “Je li Bog umro?”
Mnogi su se složili s tada vrlo kultiviranim shvaćanjem da je Bog zastario i da u tumačenju Svemira s razvojem znanosti ima sve manje potrebe za “Bogom”. Međutim, ispostavilo se da su glasine o smrti Boga preuranjene. Najviše iznenađuje činjenica da su najnoviji argumenti u korist njegovog postojanja pojavile na krajnje neočekivanom mjestu – iznijela ih je sama znanost.
Kronika je sljedeća. One iste godine kada je “Time” objavio poznati članak, astronom Karl Sagan (Carl Sagan) izjavio je da postoje dva značajna kriterija za postojanje izvanzemaljskog života. Mora postojati odgovarajuća zvijezda, a planeta pogodna za život mora nalaziti na pravilnom razmaku od nje. Uzimajući u obzir da u svemiru ima otprilike oktilion planeta (to je jedinica s 24 nule), onda u njoj treba da ima oko septilion (jedinica s 21 nulom) planeta pogodnih za život.
Sa takvim iznimnim šansama za uspjeh, cijeli set krupnih i skupih privatnih i državnih projekata za otkrivanje izvanzemaljskih civilizacija, koji je bio aktiviran tijekom 1960.-ih, morao je s velikom vjerojatnošću i vrlo brzo donijeti bar nekakav rezultat.
Pomoću široke mreže radio-teleskopa, znanstvenici su slušali svemir u potrazi za signalima koji liče na šifriranu informaciju i nisu slučajni. Ali, godine su prolazile, a šutnja svemira bilo je kao i ranije zaglušujuća. Kongres SAD je 1993. ukinuo financiranje programa za otkrivanje izvanzemaljskih civilizacija, ali su traganja nastavljena na račun privatnih sredstava.
Prema stanju za 2014. znanstvenici su otkrili točno “ćorak” – nulu nakon koje nema ništa.
Što se dogodilo? Kako su naša saznanja o svemiru povećavala, počeli smo shvaćati da je za život neophodno neusporedivo više faktora nego što je Sagan smatrao. Njegova dva parametra povećana su na 10, zatim na 20, a onda na 50.
Broj planeta pogodnih za život razmjerno se smanjio – do nekoliko tisuća i taj broj je nastavio se smanjivati.
Taj problem su priznali čak i aktivni poklonici traganja za vanzemaljskim civilizacijama. Peter Schenkel napisao je 2006. članak za časopis Skeptical Inquirer, u kojem je istaknuo: “U svjetlu novih otkrića i analitičkih zaključaka, bilo bi umjesno da amortizujemo pretjeranu euforiju … Mi treba mirno priznati da su ranije procjene … već danas neodržive”.
Broj parametara nastavljao je, dakle, da se povećava, a broj planeta – pretendenata smanjio se do nule, a zatim još niže. Drugim riječima, u svemiru je postojanje planeta pogodnih za život postalo nemoguće, uključujući i našu. Teorija vjerojatnosti govori da mi ne bismo trebali postojati.
Danas postoji oko 200 poznatih kriterija za postojanje izvanzemaljskog života na drugim planetima, a potencijalno naseljena planeta mora odgovarati svakom od njih bez izuzetka, inače – raspast će se sav sustav.
Kad blizu nas ne bi postojala tako velika planeta kao što je Jupiter, koji silom gravitacije udaljava od nas meteorite, njih bi padalo na Zemlju tisuću puta više. A svemiru postoji nevjerojatno malo šansi za postojanje života.
Ipak, mi smo ovdje i ne samo da postojimo nego i govorimo o postojanju. Kako to objasniti? Da li je tako idealna podudarnost svih mnogobrojnih parametara slučajna?
U kojem trenutku znanost može argumentirano priopćiti da mi ne možemo biti rezultat slučajnog stjecaja okolnosti?
Po čemu je hipoteza o stvaranju tih idealnih uvjeta od strane više inteligencije lošija od vjerovanja da se Zemlja pogodna za život slučajno pojavila?
Ali, ni to još uvijek nije sve.
Ono precizno podešavanje koje je neophodno za postojanje života na planeti nije ništa u usporedbi s preciznim podešavanjem za postojanje samog svemira. Na primjer, danas astrofizičari znaju da su vrijednosti četiri uzajamne interakcije gravitacijske, elektromagnetske, a također jake i slabe atomske interakcije uspostavljene za manje od milijuntog dijela sekunde nakon “Velikog praska”.
Promijenite makar i jednu vrijednost i svemir neće moći postojati. Recimo, ako bi se odnos između jake atomske interakcije i elektromagnetske interakcije promijenio makar i za neznatan dio neznatnog dijela, bar za 1/100 000 000 000 000, na nebu se ne bi pojavile nikakve zvijezde. Kao i nikakvo nebo. Možemo samo da se čudimo i uzdišemo.
A sada pomnožite taj jedan jedini parametar sa svim ostalim neophodnim uvjetima i šanse za postojanje planeta smanjit će se astronomskom progresijom. Tako će ideja da se sve “jednostavno dogodilo” biti u suprotnosti sa zdravim razumom. Ispostaviće se da smo bacili novčić 10 kvintilion puta i da smo svaki put dobili “pismo”. Događa li se tako?
Astronom Fred Hoyle koji je smislio termin “veliki prasak”, rekao je da su ti podaci ozbiljno pokolebali njegova ateistička uvjerenja. Kasnije je napisao: “Interpretacija tih činjenica na temelju zdravog razuma govori da se super-inteligencija samo igra fizikom, a također i kemijom i biologijom … Cifre proračuna na temelju tih podataka toliko ošamućuju da mi se takav zaključak čini neospornim”.
Fizičar-teoretičar Paul Davies rekao je da je “dokaz racionalnog plana zadivljujući”, a profesor s Oxforda, John Lennox: “Što više saznajemo o našem svemiru time hipoteza o postojanju Tvorca, kao objašnjenje uzroka našeg postojanja , postaje sve uvjerljivija “.
Vasiona je najveće čudo svih vremena. To je čudo nad čudima, koje neminovno, svom snagom sjaja zvijezda ukazuje na postojanje nečega – ili Nekoga – osim samog svemira.
Zadnja knjiga Metaxas-a izašla je pod nazivom: «Miracles: What They Are, Why They Happen, and How They Can Change Your Life» (Čuda. Što je to, zašto se događaju i kako mogu promijeniti vaš život).
Izvor: Eric Metaxas, “The Wall Street Journal”, SAD/Prevela Ksenija Trajković, Fakti
