DAVOR GJENERO: Hoće li Milanović nakon poraza opstruirati miran prijenos vlasti?
Odbijanjem poziva na konzultacije premijer Zoran Milanović šalje poruku kako on svoje djelovanje više niti ne pokušava prikazati kao funkcioniranje unutar sustava, unutar ustavnih granica
Predsjednik ili predsjednica Republike u svakom je republikanskom političkom sustavu predstavnik suvereniteta i najviši nosilac vlasti u zemlji. U predsjedničkim izbornim sustavima predsjednik je nosilac izvršne vlasti, a u sustavima parlamentarne vlade predstavnik je suvereniteta i najviša nevladavinska instanca u državi. Predsjednik je jedini predstavnik „cijeloga političkog naroda”, a ne nekoga posebnog interesa, pogotovo u parlamentarnim sustavima (koji su relativno rijetki) u kojima se predsjednika bira izravno, na neposrednim izborima.
Niti u konsolidiranoj predsjedničkoj demokraciji, niti u parlamentarnoj republici, nije zamislivo da bi neki od „sistemskih” aktera u političkom sustavu odbio poziv na konzultacije kod Predsjednika. U parlamentarnim republikama Predsjednik obavlja otprilike onu funkciju koju u sustavu, iz kojega vuku korijen svi sustavi parlamentarne vlade, britanskome, obavlja Kraljica. I vladajuća većina i opozicija su vlada i opozicija Njenog Veličanstva, i posve je nezamislivo da bi neki politički lider, dok je u opoziciji, odbio poziv Kraljice. Slično je i u demokratski konsolidiranim republikama. Uostalom, komunikacija između predstavnika parlamentarne većine i opozicije podrazumijeva se, a ako je inicira predsjednik Republike, nju se ne može tek tako odbiti.
Hrvatski Ustav u stavku 3. članka 98. eksplicitno obvezuje predsjednika Republike na provođenje konzultacija s liderima parlamentarnih stranaka, prije donošenja odluke o povjeravanju mandata za sastavljanje Vlade.
Konzultacije lidera parlamentarnih stranaka s Predsjednikom, na inicijativu Predsjednika, ustavna su kategorija. Do sada se niti u vrijeme polupredsjedničkog sustava i vladavine predsjednika Tuđmana, niti u vrijeme sustava parlamentarne vlade i mandata predsjednika Mesića i Josipovića, nije dogodilo da bi neki od lidera relevantnih parlamentarnih stranaka bili pozvani na konzultacije kod Predsjednika, a da bi oni odbili taj poziv. Odbijanjem poziva na konzultaciju kod Predsjednika/Predsjednice političke stranke i lideri, koji prezru takav poziv, sami sebe definiraju kao one koji ne spadaju u ustavni luk, koji nisu „sistemska” politička organizacija.
Budući da je Predsjednica Republike trenutno nosilac najviše, doduše nevladavinske dužnosti u Hrvatskoj, a da je investituru dobila izravno od cijeloga političkog naroda, nitko ne bi smio odgovoriti kako on neće prihvatiti njen poziv, ali kako ona može doći k njemu, u njegovu instituciju, jer da su teme o kojima ona želi razgovarati takve da je o njima primjerenije govoriti u njegovoj instituciji. Do sada su si takav odgovor u Hrvatskoj priuštila samo dva aktera, premijer Milanović i njegov ministar Matić. Predsjednik Vlade je akter koji u sustavu parlamentarne vlade raspolaže neusporedivo većom moći i, prije svega, daleko većim novcem, on je taj koji ključno utječe na proračun i raspored društvenih dobara. Međutim, u odnosu na Predsjednika/Predsjednicu, on je tek stranački akter koji predstavlja parlamentarnu većinu, dakle, svoju stranku i stranke s kojima je u koaliciji, a Predsjednik/Predsjednica zastupa cijeli politički narod, i u zemlji i u inozemstvu.
Na neki način, odbijanje poziva Predsjednice od strane premijera ili predsjednika vladajuće stranke, gori je protudemokratski eksces nego eventualno ignoriranje takva poziva od strane opozicijskog lidera. Ako opozicionari odbiju poziv, oni sami sebe definiraju kao aktere izvan sustava, kao one koji ne pripadaju ustavnom luku i time dugoročno zatvaraju mogućnost promjene parlamentarnog statusa svoje stranke. Dakle, opozicionari, koji bi odbili poziv Predsjednice na konzultacije, sami bi sebe osudili na marginalnu ulogu u biračkom tijelu.
Naime, odbijanjem poziva Predsjednice, odbija se poziv aktera koji je od cijeloga biračkog tijela izravno dobio povjerenje, i time šalje uvredljiva poruka svim biračima, i to ne samo onima koji su izabrali aktualnu Predsjednicu. Opozicionar, koji odbije poziv Predsjednice na konzultacije, ne poštuje demokratska pravila igre i to, u najvećoj mjeri, čini na svoju štetu. S nosiocem izvršne vlasti situacija je osjetljivija. Predsjednik Republike, doduše, u hrvatskom ustavnom poretku ne može opozvati niti premijera, niti smijeniti Vladu, ali odbijanje premijera da komunicira s Predsjednicom, pogotovo onom koja je investituru dobila nedavno, i to neposredno od naroda, svojevrsna je poruka nepoštovanja izbornom tijelu. Kad premijer ne poštuje političku volju biračkog tijela, onda je zemlja na rubu državnog udara, a parlamentarna većina i Vlada, iako im mandat još nije istekao, ponašaju se de facto kao uzurpatori.
Od početka svog mandata predsjednica Republike vodi vrlo uravnoteženu i odgovornu politiku. Već je naznačila prioritete svog predsjedništva, i u vanjskopolitičkom, i u unutarnjopolitičkom smislu. Svjesna je da su konflikti u hrvatskom društvu izrazito zaoštreni, a i toga da se aktualna Vlada, a prije svega trenutni premijer, poigravaju zaoštravanjem konflikata, ne mareći što pritom destruiraju političke institucije i uzrokuju dugoročnu društvenu štetu.
Konflikti su obrazac na kojima trenutno vladajuća koalicija namjerava graditi svoju predizbornu poziciju, a podcjenjivanje i javno izražavanje nepoštovanja prema jedinom političkom akteru na nacionalnoj razini, koji investituru dobiva izravno od naroda, dio je predizborne strategije ostatka Kukuriku-koalicije. Za konflikt je, međutim, potrebno dvoje. Predsjednica je konflikt izbjegla i na Vijeću nacionalne sigurnosti, i na Vijeću obrane, izbjegla je reagirati na Milanovićevo odbijanje poziva na razgovor u funkciji premijera, a i njegovo odbijanje sazivanja tematske sjednice vlade o gospodarskoj krizi. Spriječila je da se pitanje imenovanja veleposlanika pretvori u temu sukoba, a da prema uobičajenom Milanovićevom obrascu pritom strada diplomacija kao nacionalna institucija. Sigurno je da će i ovo najnovije Milanovićevo odbijanje komunikacije izbjeći pretvoriti u izvor političkog sukoba.
Za razliku od njena vrlo povoljnog vanjskopolitičkog skora u vrlo kratkom razdoblju (uspješni posjeti Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, važni kontakti u SAD, neformalni susreti sa slovenskim i mađarskim predsjednicima…) Vlada i Milanović se i nemaju čime pohvaliti, a sve je očitija Milanovićeva izoliranost u magarećoj klupi Europskoga vijeća.
Vlada, koja ne može kontrolirati proračun i koja niti sama ne zna koliki joj je bio deficit za prošlu godinu, koja ne ispunjava svoje obveze iz europskog semestra, koja ne kontrolira javni dug i fiskalnu neravnotežu, koja više ne može donijeti niti jednu racionalnu oduku ili provesti ijednu smislenu reformu, a nije čak u stanju unutar većinskoga parlamentarnog kluba dogovoriti se o terminu raspuštanja Sabora i iniciranju raspisivanja izbora, u javnosti nema nikakva argumenta u svoju korist.
Zato premijer jest najnepopularniji, a Predsjednica najpopularniji politički akter u Hrvatskoj. Svojim prezirom prema pozivu Predsjednice, premijer Milanović cementira svoj gubitnički status u biračkom tijelu. Međutim, odbijanjem poziva na konzultacije šalje poruku kako on svoje djelovanje više niti ne pokušava prikazati kao funkcioniranje unutar sustava, unutar ustavnih granica, a da Hrvatskoj prvi put prijeti opasnost da bi nakon izbornog poraza gubitnik mogao opstruirati miran prijenos vlasti.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
